Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Neke se u beskraj ponavljaju kako bi imale željeni učinak. To posebno vrijedi za reklame. Međutim, iza tih riječi često ne stoje misli. Jedan crkveni uglednik, koji po svojoj službi često nastupa u javnosti, jedanput se u šali na vlastiti račun požalio: „Meni nikad ne nedostaje riječi, ali mi katkad nedostaje misli“. A upravo misao je ono što želimo drugome prenijeti. To onda oblačimo u ruho riječi, ljepše ili manje skladno, kako već tko zna i umije. Lijepa riječ postiže svoju svrhu tek onda kad iza nje stoji lijepa misao. Mi svećenici, propovjednici, moramo se upitati: Nije li nerijetko i u našim propovijedima višak riječi, a manjak misli? Navještaj evanđelja nije i ne smije biti ponavljanje „svetih fraza“, ma kako pobožno i elegantno one izgledale.

Isus reče da ni u molitvi ne smijemo Boga zasipati bujicom svojih riječi (“nabrajati kao pogani“), jer On naših riječi ne treba: On čita u našim mislima i zna sve već prije nego što otvorimo usta. Ne moramo se brinuti ni oko toga kako ćemo molitvu lijepo formulirati, jer nije u tome bit molitve. Molitva je prije svega slušanje, osluškivanju onoga što Bog nama ima reći, a ne naš govor. Zato je i u misnom slavlju, osobito nakon pričesti, ali i u drugim pobožnostima, kao na pr. kod euharistijskog klanjanja, važno dati mjesta šutnji. Ponekad od bujica naših riječi Bog uopće ne dođe do riječi. A On se ne nameće, On strpljivo čeka, ali ponekad – zbog nas! – ne dočeka. A mi ostajemo i nakon molitve siromašniji za ono najvažnije, za ono što nam je Bog želio reći.

Suvremeni čovjek prisiljen je podnositi pravu torturu riječi sa svih strana. A on nerijetko ima potrebu sam progovoriti, potrebu za nekim tko je spreman slušati, komu se može povjeriti, izjadati. A takvih je malo. Nažalost i među crkvenim ljudima, među crkvenim pastirima. Svećenik nema vremena saslušati u miru svoga vjernika koji je u nedoumici, kojemu treba savjeta ili utjehe. Biskup, ponekad od silnih poslova nema vremena za svoga svećenika, i on mora čekati sve dotle dok to o čemu je htio s njime razgovarati više nije aktualno, a u međuvremenu snalaziti se kako zna i umije. Ponekad mi svećenici dijelimo lagane i jeftine savjete ljudima odmah čim otvore usta, a da svoga problema i pitanja nisu još stigli pravo ni izreći. Sve u nekoj silnoj žurbi. Tako postajemo nevjerodostojni, i ljudi odlaze od nas razočarani.

Pripovijedaju za pokojnog banjolučkog biskupa Dragutina Čelika, koji je biskupiju vodio pedesetih godina 20. stoljeća, u osobito teško i nepovoljno vrijeme žestokih komunističkih napada i progona Crkve (i njega su samog tako teško zlostavljali da se pola godine morao liječiti!), da je bio čovjek razgovora, povjerenja, koji je znao mirno slušati svoga svećenika i svakoga tko mu se obratio, ponekad satima. „Nije nam mogao bogzna što pomoći, ali smo od njega uvijek odlazili ohrabreni i ojačani“, pripovijeda jedan svećenik. Znao je slušati, a onda i pravu riječ reći.

Za crkvenog poglavara osobito je važna opomena Sv. Jakova apostola: „Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu. Smatra li se tko bogoljubnim, a ne obuzdava svoga jezika, nego zavarava srce svoje, isprazna je njegova bogoljubnost.“ (Jak 1,19,26).

Jezik valja obuzdavati ne samo u smislu da ne govori psovke i nepristojne riječi, da se ne svađa, što vrijedi za svakog vjernika, nego ga valja obuzdavati i od suvišnih riječi, jer Gospodin naš Isus Krist reče, doduše u drugom kontekstu, da će čovjek odgovarati zbog svake suvišne riječi: „Vaša riječ neka bude: 'Da, da – ne ne!'. Što je više od toga, od Zloga je.“ (Mt 5, 37). Poglavar mora znati slušati, kako bi u pravo vrijeme znao reći pravu riječ. I naći vremena za to.