Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

To može značiti dvije stvari. Prva, da je takav čovjek imao toliko poteškoća u životu da „nikada nije imao providna dana“, kako to narod zna lijepo kazati, pa se svih nevolja oslobodio tek u smrti. Zato mu je grobni križ plus, tj. dobitak. Drugo je značenje ironično, naime, u smislu da je netko bio toliko negativan čovjek za života te da je „učinio“ najpozitivniji, jedini ispravan korak u životu tek onda kada je umro, pa time druge oslobodio od sebe sama.

Križ i pravda

Ali križ je za vjernika zaista plus, dobitak, Božji plus čovjeku. Isusov križ znamo doduše ponekad gledati kao sredstvo okrutne patnje pa čak i određene Božje bešćutnosti kada dopušta da njegov vlastiti sin trpi takve muke i umire na križu. Mi tu previše naglašavamo svoj osjećaj za pravdu, piše suvremeni duhovni pisac: „Toliko smo opsjednuti tim plemenitim osjećajem za pravdu da ju čak i Bogu propisujemo i pretvaramo dramu ljubavi na križu u pitanje o pravednosti i zadovoljštini. Bog nam želi dati najveći dokaz svoje ljubavi, a mi vjerujemo da u svojoj srdžbi traži krvavu žrtvu kako bi pravednost dobila svoje.“ (Wilfrid Stinissen, Ali među njima je najveća ljubav, str. 158. – 159.). To shvaćanje nalazi svoj izraz i u onoj tradicionalnoj pobožnosti križnoga puta koju nalazimo po našim molitvenicima. Tamo, naime, čitamo i molimo: „Pravdi se Božjoj svakako mora potpuno zadovoljiti; bolje na ovome svijetu, nego na drugom.“ I mi se s tim slažemo. Još su stari Latini skovali izreku: „Fiat iustitia, pereat mundus!“ („Neka bude pravda, pa makar svijet propao!“) A tu nije riječ o goloj pravdi koju treba posve zadovoljiti, „do posljednje pare“ jer kada bismo to nekako i uspjeli ostvariti, onda bismo bili „kvit“ i Bog bi nam bio dužan dati spasenje, raj. No, ovdje je riječ o nečemu puno većemu i ljepšemu: o Božjoj ljubavi na koju čovjek treba slobodno odgovoriti. Potreban je, dakle, novi naglasak u našoj – inače plemenitoj – duhovnosti.

Očitovanje ljubavi

A Isusov križ zaista je velik, štoviše najveći mogući, Božji plus čovjeku. Bog čini za čovjeka najviše što može, ide do krajnjih granica, za nas nezamislivih. Iz svoje vlastite „obitelji“ Presvetoga Trojstva daruje nam porod svojega srca, svojega Sina koji spremno prihvaća križ umjesto nas. Isus prihvaća na sebe svu tu patnju iz ljubavi prema Ocu i prema nama ljudima jer je to najveći mogući dokaz koliko mu je stalo i do Oca i Njegove ljubavi, i do svakoga čovjeka i njegove ljubavi. S druge strane, i Bog Otac prihvaća na sebe bol, najveću moguću bol: gledati bolno umiranje svojega Djeteta. A zar Bog nije mogao to spriječiti? Mogao je. Ali kako bi nam onda pokazao koliko nas voli, koliko mu je stalo do nas? Uvijek bi se moglo reći: pa eto ima ljudi koji su spremni umrijeti za drugoga, pa to stvarno i učine, a Bog to ne može. Ispalo bi da čovjek može više od Boga. To jednostavno nije moguće. Zato je Isus išao do krajnje granice, do preuzimanja naše patnje i smrti, a darivanja novoga života. A to je čin ljubavi, najveće moguće ljubavi. A tko, izvana gledajući, može uopće razumjeti neki čin ljubavi? To nam se, gledajući „sa strane“, ponekad čini upravo ludošću.

Apostol Pavao veli da propovijeda križ Isusov upravo kao izraz najveće ljubavi. A križ Kristov je „Židovima sablazan, Grcima ludost“ (1 Kor 1,23), veli on. Nitko to, dakle, ne shvaća. i ne prihvaća.  Židovi ga odbijaju iz teoloških razloga: Bog je toliko uzvišen i moćan da se njega nešto takvo kao što su križ, patnja i umiranje ne dotiču i ne tiču. Grci to, pak, ne prihvaćaju iz filozofskih razloga: oni misle da su pametni, logični, umni, a križ to za njih nije, nego protivan zdravu razmišljanju. Drže se na distanci, za njih je to glupo ili barem suvišno. A zaboravljaju da se ljubav i postupci iz ljubavi ne shvaćaju i ne tumače umom, nego srcem. Mi, pak, vjernici, zajedno sa sv. Pavlom vjerujemo da je Bog toliko moćan da se ni smrti ne boji jer joj je nadmoćan. S druge strane, toliko mu je stalo do nas da je za nas spreman sve učiniti. A to nas obvezuje i poziva na odgovor.

Lijek protiv besmisla

Vratimo se slici s početka: nadgrobni križ kao plus, kao dobitak. Sveti Pavao sasvim otvoreno kaže da je njemu smrt dobitak (usp. Fil 1,21) jer dobiti Isusa u takvu izrazu ljubavi, i to zauvijek, od toga zaista ne može biti većega dobitka. Tako nam je Bog pokazao da je i nama križ velik plus, velik dobitak. On je sredstvo po kojemu smo oslobođeni od besmisla i odbačenosti od Boga, što smo sami skrivili svojim neodgovornim postupcima koje zovemo grijesima. Kako nam to onda ne bi bio plus, dobitak? On nije znak da Bog ne voli svojega Sina kad ga žrtvuje, nego toga koliko mu je stalo do nas, koliko nas voli. Tu nitko ne žrtvuje drugoga, tu je riječ o dragovoljnoj žrtvi koju Isus spremno i dragovoljno uzima na sebe. A to je nešto bitno drugo. Žrtvuje se majka za dijete, darivatelj krvi za drugoga čovjeka kojemu je život ugrožen, onaj koji spašava drugoga u opasnosti, pa i po cijenu da sam nastrada. To je plemenitost, vrhunac plemenitosti, to je ljubav. Od nje nema većeg dobitka. Jer Ljubav je Bog. Korizmeno vrijeme prikladno je da o tomu više no inače razmišljamo, usvojimo i po tomu se ravnamo.