Zaustavi se, čovječe

Ljudski život – narodna zabava


I prvak Crkve Petar kojega uhiti Herod prije dvije tisuće godina, i prvak Crkve hrvatskog naroda što ga uhiti Herod zagorski prije 75 godina, dadoše život za Isusa i za svoje poslanje.

Piše: Anto Orlovac

Godina je 44. oko Uskrsa. Zbiva se u Jeruzalemu. A što to? Čitamo u Djelima apostolskim: „U one dane: Uze Herod zlostavljati neke od Crkve. Mačem pogubi Jakova, brata Ivanova. Kad vidje da je to drago Židovima, uhvati i Petra...“ (Dj 12,1-3). Tko je taj Herod? Herod Agripa I., kralj cijele Judeje od 37. do 44. godine. A što se zapravo dogodilo? Kralj, diktator, smišlja kako će što dulje ostati na vlasti. Što se njega tiče, najbolje doživotno. (I vladao je doživotno, ali samo koji mjesec nakon Jakova i on pođe Bogu na račun.) A da to postigne, rado će učiniti nešto što „narod „voli, a što njega ništa ne stoji“. A narod, stado je koje je lako voditi i zavoditi. Narod je nahuškan: Eno neki ljudi, zovu ih apostoli, propovijedaju novu vjeru, i tako ugrožavaju našu. Tvrde da je Isus, kojega smo se jedva riješili, Bog, a to niti može, niti smije biti! A huškali su narod upravo ondašnji učitelji vjere. I Herod uhvati i ubi Jakova apostola. Kako je to jednostavno rečeno i kakvom lakoćom učinjeno. Ljudski život – narodna zabava! A branitelja ljudskih prava nigdje!

Jakov mu je bio pokusni kunić. Vidje Herod da je time pogodio u sridu, da je „narodu“ drago. Pa što onda ne bi uhvatio i Petra; vele da je on glavni. Satri glavu, uništio si sve. Pa uhvati i njega. Zatvori ga, okova, i to propisno: dvostruke verige, za svaku sigurnost. A čuvale ga četiri četverostraže: četiri puta četiri, znači šesnaest naoružanih, snažnih vojnika čuvaju jednog ribara, koji i nije više baš mlad čovjek. Dvojica su stražara pjevušila Petru uspavanke („spavaše Petar između dva vojnika“), dok su ostali bili pred vratima, zijevali i čekali zoru, psujući i Heroda i tog nekog ribara, što im ne daju u miru spavati, nego njih toliko mora besmisleno dežurati, a i jedan bi bio dosta.

A onda Bog intervenira i Petra oslobađa po svome anđelu; nikakve koristi od sve one šesnaestorice stražara, a ne bi bilo ni da je ih je šesnaest puta toliko. Božjoj snazi nitko ne može odoljeti. Petru treba vremena dok shvati da je to što mu se događa stvarnost, da je Bog poslao svoga anđela i izbavio ga i od Heroda i od „svega što je očekivao židovski narod“ (r. 11b). Tako Božja riječ onda.

No, Božja riječ je nadvremenska. Godina je 1945. Ono što se zbiva, moglo bi se opisati ovako: „U one dane: Uze Herod iz Kumrovca zlostavljati neke od Crkve u hrvatskom narodu. Uhvati i pogubi negdje na zagorskim brježuljcima prognanog biskupa dubrovačkog Josipa Mariju Carevića. A kad vidje da je to drago 'narodu', uhvati i nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca.“ Careviću „narod“ i ondašnji Herodi nisu dali da u miru vodi svoju biskupiju, iz koje ga prognaše, a te godine i ubiše, te se još ni danas ne zna gdje mu kosti počivaju.

A Alojzija Velikog zatvori zagorski Herod dok se „narod“ ne smisli zbog čega će mu skinuti glavu, a da ne izbije pobuna. Kad su ga po medijima dovoljno oblatili, optužili su ga da je surađivao s rimskom vlašću, pardon, s Nijemcima, koji su ga toliko voljeli da su rekli, kako se on u Njemačkoj nakon onakvih propovijedi u kojima je žigosao njihove zločine ne bi dugo glave nanosao; pa s ustašama, koji su ga voljeli kao oči dim, ali eto ne možeš usred Zagreba ubiti nadbiskupa, a da sebi ne naškodiš; zatim da se nije dovoljno zauzimao za Srbe i Židove, posebno za „kozaračku“ djece koje je on više spasio nego svi oni skupa; da je „prekrštavao“ pravoslavce, što je upravo on sprječavao, govoreći da se krštenog ne može „prekrstiti“ – i još bi redali optužbe da im nije dosadilo više izmišljati.

Na suđenju – pravo „narodno veselje“. „Narod“ – sve birani udbaši, znaju kada i kome treba pljeskati, kada treba negodovati, kada podrugljivo dobacivati. Drago „narodu“ kao i onom u Petrovo vrijeme. Pa onda nedužno osuđenoga zatvoriše među bezbrojne „četverostraže“ lepoglavske. Verige mu bjehu teška željezna vrata i visoke zidine koje ni Sergej Bubka ne bi motkom preskočio, no, za svaki slučaj, osigurane još i bodljikavom žicom i stražarima na svakom koraku. Dadoše mu besplatan stan i hranu i podvorbu svećenikâ koji su „stanovali“ na istoj adresi. Baš je mogao uživati!

A kad je i Bogu koji, kažu, ima dobre živce već dozlogrdilo od toga cirkusa, posla anđela svoga, koji otvori sve kapije lepoglavske i izvede sužnja. Ma, zapravo su mu otvarali oni koji su ih prije pet godina za njim zatvarali, a stražari su se pogledali u čudu: pa što smo ga onda do sada čuvali, kad, evo, čovjek nije ništa kriv, jer da je išta kriv, ne bi ga pustili.

Ima još jedna podudarnost između „onda“ i „sada“: i prvak Crkve Petar kojega uhiti Herod prije dvije tisuće godina, i prvak Crkve hrvatskog naroda što ga uhiti Herod zagorski prije 75 godina dadoše život za Isusa i za svoje poslanje. Prvoga razapeše na križ na vatikanskim brježuljcima da umre kao i njegov Gospodin, a drugomu križ na brježuljcima krašićkim bijahu otrovi koje su mu još u tamnici lepoglavski „čuvari“ dozirano davali da se ne otkrije. No, zaklela se zemlja raju... Danas znanstveno dokazano znamo kakve su mu sve „začine i mirodije“ u hranu stavljali.

Povijest se ponavlja. A riječ Božja ostaje za sva vremena. Okolnosti i ljudi se mijenjaju, a ona ostaje ista. I poruka: Čuvajte se moćnika koji se vole dodvoravati „narodu“.