Zaustavi se, čovječe

Moliti „u sobi“


Isus nije „organski“ podnosio glumljenu pobožnost. Kritizirao je nemilice one koji su svoju pobožnost pokazivali javno s namjerom da ih vide i pohvale drugi ljudi. Tako su radili farizeji. A s njima je Isus trajno bio u sukobu. Zašto se to Isusu toliko nije sviđalo?

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac

Isusu se glumljena pobožnost nije sviđala zato što ona nije potreba duše za molitvom, za drugovanjem s Bogom, nego žudnja za tuđom pohvalom. Pobožnost koja to nije. A to je dvoličje, gluma nečega što nisi, farizejština. I zauvijek takvo ponašanje postade sinonimom za licemjerstvo i prijetvornost. S time Isus nije nikada želio ništa imati. Svojima je savjetovao da se pri molitvi povuku u mir i u intimu svoje sobe, zatvore vrata i u tišini razgovaraju sa svojim Bogom, Ocem nebeskim.

U suvremenom svijetu punom buke i s ulice i iz mnogih tehničkih naprava, gdje nas stalno kljukaju nekim svojim mislima i idejama, teško je, ali i veoma potrebno, naći mali kutak mira. To bi trebale biti crkve, kapelice, molitveni prostori. U njima i oko njih trebao bi vladati mir i sabranost. Zato u crkvi nema glasnoga pojedinačnog pozdravljanja ni pri dolasku, ni pri odlasku. Netko je u to vrijeme upravo u sabranosti osobne molitve i ne smijemo ga remetiti. Zapravo, ne remetimo time samo njega, nego i samoga Boga, koji mu možda upravo u tom trenutku „ima nešto reći“.

Ali vanjska buka samo je jedan od elemenata koji nam ometa dobru molitvu. Postoji i nutarnja buka koja je u nama, kad nam je glava puna svega i svačega, svakakvih ideja, misli, svega što smo gledali, čitali, slušali ili upravo doživjeli. Ne možeš se samo tako isključiti i „prešaltati“ na smirenu molitvu. Za to je potrebno i vremena i vlastita napora. A prije svega, volje.

Veliki crkveni otac, Sv. Ambrozije, tumačeći ove Isusove naputke, izlaže što je to zapravo „soba“ o kojoj Isus govori. Nije to neka građevina, prostor, veli on, nego nešto drugo. Piše taj svetac: „No, shvati da to nije soba okružena zidovima koji tvoje tijelo ograđuju, već soba koja je u tebi, u koju se zatvaraju tvoje misli, gdje se nalaze tvoji osjećaji. Ta soba tvoje molitve svagda je s tobom, vazda je tajna i o njoj sudi jedino Bog“ (Časoslov, svez. IV, str. 226). S Bogom svatko može razgovarati osobno, bez tumača i prevoditelja.

Eto, u toj „sobi“ nutarnjega mira i sabranosti može uspijevati prava molitva. Tek tu čovjek pravo nalazi sebe. Shvaćaju to mnogi suvremeni ljudi, izmučeni bukom velegradova u kojima žive i ritmom života kojim žive, gdje se sve pretvorilo u velik užurban ljudski mravinjak. Sve su više traženi dani sabranosti i duhovni vikendi u tišini starih samostana, osobito onih koji su na osami, u prirodi, a koji, zbog sve manjeg broja duhovnih zvanja, nažalost, sve više zjape prazni. Odlaze tamo obitelji, bračni parovi, poslovni ljudi, zapravo ljudi svih zvanja koje lomi užurbani tempo života, i tu traže trenutke tišine, duhovnog i tjelesnog opuštanja. Tu mogu do mile volje moliti u sobi svoga srca, osluškivati Božje poticaje i skupljati snagu za nove životne zadaće. A najljepše misli i najveće odluke rađaju se upravo u takvoj tišini. Nisu stari pustinjaci bili čudaci kakvima ih ponekad držimo, oni su tražili mir i u miru Boga.

Eto još jednog razloga da poslušamo Isusa i da ne molimo poput farizeja, nego u tišini i miru „sobe svoga srca“. I molitva će nam biti djelotvornija, a mi smireniji.