Po čemu mirišemo?


Sv. Pavao obraća se u svom drugom pismu vjernicima u Korintu zanimljivim riječima: „Kristov smo miomiris Bogu“ (2 Kor 2,15). Nadbiskup Šarić prevodi to kao: „ugodan miris“. Hrabra tvrdnja velikog Božjeg čovjeka. Pavao ne veli da bismo to i takvi trebali biti, nego da to jesmo. Uspoređuje kršćanina i njegov život s lijepim mirisima.

Piše: Anto Orlovac

Već od starine palio se tamjan u prinošenju žrtava kojim se kadio žrtvenik i žrtveni darovi u čast Bogu ili poganskim božanstvima. Tamjan koji se proizvodi od mirisnih smola koje se suše lijepo miriše, a kad se pali na žeravici, njegov dim stvara otajstveno ozračje i širi unaokolo intenzivan miris.

Miris molitve
Kršćanstvo je preuzelo taj običaj u svom svečanom bogoslužju. U svetoj misi kadi se oltar, kruh i vino koje prinosimo Bogu, ali i križ kao najčasniji znak Isusove ljubavi, Evanđelistar iz kojega se navješćuje Božja riječ, te sam predvoditelj misnog slavlja, biskup ili svećenik, i konačno sav Božji narod. Kršćanski Istok kadi osobito naglašeno i svečano. A ima i lijepe simbolike u paljenju tamjana: kako se kâd tamjana diže k nebu i ispunja svodove crkve, želimo da se tako – slikovito rečeno – uzdignu i naše molitve Bogu i dođu pred Njegovo lice. Ne obraća li se psalmist Bogu upravo tim riječima: „Nek' mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje, podizanje mojih ruku nek' bude k'o prinos večernji!“ (Ps 141,2).

Sam Bog po proroku Malahiji objavljuje veličinu svoga Imena među narodima „od istoka do zapada“ i očekuje da mu se „na svakom mjestu prinosi ... kad i žrtva čista“, jer je Njegovo ime veliko među narodima (Mal 1,11). Božje ime ovdje predstavlja samog Boga kao što je naše ime sastavni dio naše osobnosti, našega identiteta. Božjoj veličini dužni smo prinositi samo ono najljepše, najveće, „najmirisnije“. To pak traži od nas trajno nastojanje oko promjene života nabolje. Kršćanin je pozvan cijelim svojim životom biti miomiris i širiti ga oko sebe. Miris je njegov krjepostan život, a njegova protivnost su grijesi. Ako ne širimo miris, onda se svijetom širi neugodan miris, zadah, smrad. Kad bismo smrad grijeha fizički osjećali, život na zemlji brzo bi postao nepodnošljiv. Sve što je staro, trulo, grješno, valja ukloniti iz svoga života.

Suđeni po mirisu
Sveti biskup i mučenik prvih kršćanskih vremena, Ignacije Antiohijski, piše u poslanici Magnežanima, putujući u Rim gdje je imao podnijeti mučeništvo: „Odbacite dakle slabi kvasac, zastario i kiseo, i promijenite se u novi kvasac koji je Isus Krist. Neka vam on bude sol života, da se tko među vama ne pokvari, jer će vas suditi po mirisu“. Vrlo zanimljiva tvrdnja: bit ćemo suđeni, po mirisu! Kad izlazimo u društvo, brižno se pripremamo, odijevamo, dotjerujemo, pazimo na frizuru i na druge detalje, poslužimo se i kakvim parfemom ili mirisnim vodicama, jer želimo biti ugodni društvu u koje izlazimo, ostaviti dobar dojam.

Sjećam se života na selu u svome djetinjstvu, kako smo se dotjerivali i svečanije odijevali kada bismo išli na svetu misu. Pa i najveći siromah razlikovao je „misno“ odijelo od svakodnevnog, „okokućnog“, koje se nosilo radnim danima u poslu. Bog je zaslužio da pred njega dođemo uredni. A naši vjernici su znali da je sveta misa naš najveći i najsvetiji susret.

Danas ljudi uglavnom ne oskudijevaju odjećom. Mnogi imaju veću muku što izabrati, nego što bi im nedostajalo odjeće. No, ne smijemo ostati samo na površini. I cijeli kršćaninov život trebao bi širiti „miris“ koji proizlazi iz njegove nutrine, kao što se širi svjetlo, toplina, dobrota, što se odmah osjeti. Zar nemamo iskustvo da nam je u društvu dobra, plemenita čovjeka tako ugodno, da upravo osjećamo kako on ižaruje nešto privlačno. To je „miris“ njegove dobrote, njegove ljubavi. Boga možemo obradovati jedino „mirisom“ svojih dobrih djela koja činimo njegovoj djeci, a svojoj braći i sestrama. To je onaj miomiris koji uzlazi pred lice Božje i zaziva na nas Božji blagoslov. Kad bismo se svi malo više potrudili, sva bi zemlja zamirisala. Nameće nam se samo od sebe pitanje: Mirišemo li mi kršćani svježinom Božje ljubavi, dobrote i novoga života?