Ponos i stid vode


Osim za piće čovjeku i životinjama, za natapanje žedne zemlje i rast biljnoga svijeta, voda najviše služi za pranje i čišćenje. A pranja ima svakovrsnih: od njege tijela, do pranja posuđa, odjeće, ljudskih boravišta, gradskih ulica. Voda se „raduje“ kad je sve čisto. Zna da je to i njezina velika zasluga.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: Anto Orlovac

Raduje se kad se u njoj okupa dijete i blaženo usne – ne kaže se uzalud: spava k'o okupana beba – kad u njoj radnik sapere znoj i prljavštinu s umorna tijela, kad se njome osvježi putnik nakon naporna putovanja, kad u njoj pliva čovjek na zasluženom odmoru na moru, jezeru ili rijeci… Voda preuzima našu prljavštinu, razgrađuje je i uništava, i sretna je da smo mi čisti, da nam je od koristi. Nije li ona ujedno lijepa slika onoga koji je sve naše „prljavštine“ odnio na križ da ih uništi, Isusa Krista? On je na sebe uzeo naše grijehe, uprljao se našom prljavštinom da bismo mi ponovno postali čisti. Njegova je radost bila što je time ispunio volju svojega nebeskoga Oca, a obradovao je tako cijelo čovječanstvo.

„Nesretna“ voda

Ali, nije ni voda uvijek „sretna“. Ponekad posluži upravo u protivne svrhe od onih za koje je stvorena i za koje želi služiti. Ponekad ona ne pere, a nije do nje. Onda se ona mora stidjeti. Nije li se morala zastidjeti onoga tragičnog dana kada je njome rimski upravitelj u Palestini Poncije Pilat oprao ruke, a osudio nedužna pravednika Isusa? Oprao ruke, a uprljao savjest! Toga se dana voda morala zastidjeti. Otada „oprati ruke“ zapravo ne znači voditi računa o higijeni i zdravlju, nego ima preneseno značenje: odbaciti odgovornost od sebe. A kad čovjek odbaci odgovornost, postaje neodgovoran i u stanju je puno zla nanijeti. Pogotovo onda kada mu je povjerena vlast i odgovornost, kad stoji na višemu mjestu, kad upravlja mnogim ljudima i određuje njihove sudbine, kad njegova odluka ima dalekosežne posljedice, ponekad i nepopravljive.

Gotovo sve religije poznaju obredna pranja i kupanja kao simbol traganja za nutarnjom, duhovnom čistoćom. Čak i onda kad nemaju bistrih rijeka, nego mutne i ne baš čiste. Rijeka može biti i zaprljana, ali čovjek ne bi smio prljav biti. No, nije prljavština samo tjelesna; ona nevidljiva, nutarnja mnogo je pogubnija. No, lakše ju je sakriti.

Blagoslov vode

Kršćani poznaju obred blagoslova vode. Zovemo je blagoslovljena ili čak sveta voda. Njome škropimo sve ono što blagoslivljamo liturgijskim obredom: blagoslov nove crkve, oltara, crkvenog inventara, slika i križeva, nabožnih predmeta koje nosimo uza se i koristimo ih. Blagoslivljamo i svoje domove – osobito uz božićne blagdane – svoje radionice, ratari znaju blagosloviti i svoje njive i polja, vinograde i voćnjake. Vjerujemo da tako molimo Božji blagoslov i zaštitu. Sve to ima smisla samo ako živimo životom u skladu s našom svetom vjerom, s primjerom Isusa Krista. Ako toga nema, onda nam je blagoslovljena voda uzaludna, dapače takav blagoslov ima u sebi nešto magijsko.

Krsna voda

Za kršćanina posebno značenje ima voda svetoga krštenja. Ona „pere“ čovjekovu savjest od baštinjenoga, tzv. istočnoga grijeha. Ako se krsti odrasla osoba, pere ga i od svih osobnih grijeha učinjenih do trenutka krštenja, dakako uz iskreno obraćenje i kajanje. A ipak se događa da ponekad i krštenjem „operemo ruke“, tražimo obred svetoga krštenja, posebno za svoju djecu da nam ne budu „nekrsti“ u kući, a da tu djecu kasnije ne odgajamo riječju i primjerom da i ostanu to što su u krštenju postali – djeca Božja, prijatelji Njegovi. To je bio samo izvanjski obred, jedan običaj, gotovo nešto kao dio vjerskog folklora. To kršteno dijete nikada nije upoznalo ljepotu svoje vjere. A nije jer mu to nitko nije pokazao, ponajprije vlastiti roditelji svojim primjerom. Onda je takav sakrament uzaludan. Stari su teolozi to nazivali frustracijom sakramenta. A frustracija nikoga ne usrećuje.

Ili, kad je krštenik u djetinjstvu svoju vjeru upoznao, ali kasnije ju je zanemario i zabacio te pošao nekim svojim putom. „Kršten, pa pušten“, lijepo bi rekla narodna mudrost. Onda od njezina pranja nikakve koristi! Takvih se i „sveta“ voda stidi. Zar da voda bude sveta, a razuman čovjek ne? Dobro je toga prisjetiti se u ove svete božićne dane.