Piše: Anto Orlovacc, Katolički tjednik

Slika prva: Paučina na ispovjedaonici
Bijah u jednoj našoj raseljenoj gradskoj župi koja više nema ni časnih sestara ni sakristana; župnik sam otvara i zatvara crkvu, sprema potrebno za sv. misu, pali svijeće… Vruć je i sunčan ljetni dan. Pola sata prije popodnevne sv. mise dok je sunce još visoko,  otključavam crkvu. Po glavi mi se mota misao, tko će po toj vrelini doći na sv. misu, jer su ostali uglavnom stariji koji se moraju čuvati jakog sunca. Pogled mi zastade na ispovjedaonici. Sunčana zraka pala na paukovu nit koju je taj mali spletkar ispleo od vrha ispovjedaonice do klecala na kojem kleči pokornik kad se ispovijeda. Dakako, prva mi je misao bila: treba maknuti tu paučinu. Vidi li je tko, zna se, past će ljaga na župnika zbog nebrige za crkvu.

No, ta paukova nit zaveze me u razmišljanje. Tamo gdje se paučina hvata, rijetko tko dolazi; to je zapušteno. Paučina na ispovjedaonici znači da je ispovijed zapuštena. Sjećam se: bio sam župnikom u istoj župi prije 20-ak godina. Imao sam redovito i župnog vikara, pa je prije svake sv. mise jedan od nas dežurao za ispovijed, a drugi imao sv. misu. A često smo ispovijedali obojica. Za velike pak ispovijedi pred Božić i Uskrs, i susjedni svećenici imali bi pune ruke posla, a ispovijedanje je znalo potrajati satima. Sada prije nedjeljnih sv. misa i 15-ak minuta redovito je previše. A velike ispovijedi više ni ne smijemo tako zvati. A po popisu, ta gradska župa i sada ima oko tisuću krštenih katolika. Očito je velik broj njih – kako bi narod rekao – krštenih pa puštenih.

Sjetih se i iskustva iz jedne njemačke župe. Više sam godina zamjenjivao ljeti po mjesec dana jednoga, inače veoma aktivnog i revnog, župnika. Imao je sve moguće pastoralne suradnike, vjeroučitelje, tajnicu, djelitelje sv. pričesti, sređenu i živu župu. Istina je da je meni preko ljeta ostavljao što manje posla, jer je tada vrijeme godišnjih odmora, pa da i mene ne premori. Bilo je uobičajeno u subotu predvečer imati nedjeljnu misu, te u samu nedjelju još dvije, ali je prilika za ispovijed bila načelno samo sat vremena prije te subotnje večernje mise. Savjesno sam to obdržavao. Molila bi se krunica, sudjelovali bi čitači, nedjeljom je bilo više djelitelja sv. pričesti, ovlaštenih laika, a ipak me je ruka znala zaboljeti od pričešćivanja. Od odrješivanja me nije zaboljela; ispovijedi su bile rijetke, a i to bi redovito bile iste osobe. U mnogim se zapadnoeuropskim ispovjedaonicama već odavno „uhvatila paučina“. Sjećam se da sam tada komentirao pred domaćim župnikom, da je sreća što je Katolička Crkva univerzalna, jer se kod nas u Bosni vjernici ispovijedaju (za mnoge je doskora vrijedilo bilo pravilo: jedna ispovijed, jedna pričest, pa duga pauza, ne daj, Bože, da bi se dvaput pričestili s istom ispovijedi!), a u Njemačkoj pričešćuju, pa to ispadne dobar prosjek. A sada paučina na ispovjedaonici! Za vjernika je to opomena, jer bi moglo značiti da mu se i na savjesti uhvatila „paučina“, jer tamo ne zalazi, jer mu je negdje na kutu, na rubu života.

Slika druga: Nit od svetohraništa do biskupova sjedišta
Krasan je ljetni dan. Nedjelja. Sunce u punom sjaju obasjava. Ulazim u biskupovu kapelicu u Svećeničkom domu u Banjoj Luci na sv. misu. Kapelica je prazna. Prilazim zatvoriti prozore iza oltara i vidim suncem obasjanu paukovu nit ispletenu od ruba svetohraništa do stupića umjetnički izrezbarene biskupove stolice koja je postavljena blizu svetohraništa zbog skučena prostora. Samo jedna jedva vidljiva nit.

Opet rade asocijacije. Pauk je iskoristio blizinu dva predmeta i povezao ih srebrnastom niti. Nije ni slutio što je povezao i kakvu je poruku time dao: svetohranište i biskupovu stolicu; Isusa u Presvetom sakramentu i biskupa koji nosi odgovornost za mjesnu Crkvu. Bez te povezanosti nema Crkve. A milosna nit koja povezuje Boga i Njegova slugu također je našim očima nevidljiva. Postaje vidljivom tek po onomu što biskup čini. U svemu svome djelovanju i naučavanju (a biskupska stolica simbol je upravo toga naučavanja) biskup mora biti trajno povezan s izvorom svoga poslanja i ovlaštenja, s Kristom Gospodinom u Presvetom sakramentu. U protivnom sva njegova nastojanja mogu se pretvoriti u pusti aktivizam, u trku bez blagoslova. To vrijedi i za biskupa i za svakog svećenika, pa i za svakog kršćanina. A vjernik je dužan moliti za svoje crkvene poglavare. Ispletimo i mi milosnu nit svojim zagovornim molitvama za našega Svetog oca, za naše biskupe, za naše svećenike i misionare i za sve nas, da budemo trajno povezani milosnim nitima s izvorom nepresušne duhovne snage!

Hvala paucima na poukama.