Svetac – superkršćanin ili prijatelj Božji?


Tko je to svetac? Takvo je pitanje postavio jedan vjeroučitelj vjeroučenicima u kontrolnom pisanom testu. Jedan je dječak napisao: „Svetac je superkršćanin“. Očito je taj dječak bio pod utjecajem suvremenih filmskih junaka, različitih supermena, ali je u biti jako dobro rekao.

Foto: Marijo Gracić

Foto: Marijo Gracić

Piše: Anto Orlovac

Svetac je kršćanin koji svoje kršćanstvo shvaća sasvim ozbiljno i trudi se biti što bolji, što vjerniji Bogu, bolji od drugih. Ali, ima taj odgovor i svojih nedostataka: supermena, naime, nema mnogo, to je najčešće jedan jedini. A svetaca ima mnogo. O tome nam rječito govori upravo svetkovina Svih svetih. Biti svet(ac), na to je pozvan zaista svaki kršćanin. Na to nas često podsjeća crkveno Učiteljstvo.

Prijatelj Božji

Naviknuli smo razmišljati o svecima da su to neki posebni ljudi, koje je Bog specijalno izabrao, iz nekih drugih vremena, iz nekih posebnih zemalja, što je sve jako daleko od nas, od našega vremena i od uvjeta našega života. Jedan veliki svetac iz vremena prve Crkve, pišući o drugom velikom svecu, o njegovu djelovanju, o nesebičnom pomaganju potrebitima, o nenavezanosti na ono što je posjedovao, izreče vrlo kratko i jasno što su o njemu mislili oni koji su ga poznavali. Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj, piše o sv. Anti, opatu i pustinjaku, ocu redovništva, u  životopisu toga sveca: „A svi žitelji sela i čestiti ljudi s kojima se družio gledajući ga nazivali su ga Božjim prijateljem; pa su ga jedni voljeli kao sina, a drugi kao brata“. Svetac – prijatelj Božji, može li ljepše i jednostavnije?

Prijatelje biramo po svojim vlastitim sklonostima. Prijatelji se dobro razumiju, imaju iste vrjednote, razmišljaju na sličan način. Ne treba puno govoriti i dokazivati. Razumiju se „u hodu“. Stara je latinska poslovica: „Similis simili gaudet“, što znači: drago nam je naći nekoga sebi sličnoga, srodnoga u razmišljanju, u pogledima na svijet i na životna pitanja, s njime se družiti i te vrjednote dijeliti, za njih se zajednički zauzimati. Bez toga bi prijateljstvo ostalo površno i nedorečeno, pa čak i posve nemoguće.

A „s kim si, onakav si“, veli naša narodna mudrost. Tim riječima roditelji znaju upozoravati svoje dijete da se čuva lošega društva. Ne mora on sam htjeti biti loš, ali se u društvu mlad čovjek često mora prilagoditi, pa i ponašati onako kako to društvo traži. A onaj tko je loš, tražit će i od drugih da se tako ponašaju. Ako pak biramo dobra, čestita čovjeka za prijatelja, onda ćemo se potruditi da i sami budemo takvi. Inače ne ćemo biti prihvaćeni. Kod mladih djevojaka i djevojčica prijateljstvo se nerijetko očituje i u tome da se počnu čak jednako i oblačiti, nositi istu frizuru, da i na vanjski način pokažu koliko su srodnih duša, koliko je duboko njihovo prijateljstvo.

Je li svetost za nas?

Sveci su tražili prijateljstvo Božje, prihvaćali Božje vrjednote, družili se s Njime, svoj život usklađivali s onim što Bog želi. No, otkrili su da su to upravo one vrjednote koje i njima trebaju, koje ih podižu, nose, za koje vrijedi živjeti i oko njih se truditi. Nisu se bojali Božje blizine, naprotiv tražili su je. Tražili i našli. Psalmist to lijepo reče: „Meni je milo biti u Božjoj blizini“ (Ps 73,28).

Mi se ponekad branimo: „Pa, nisam ja svetac!“. Ako nismo sveci, kako često znamo reći, onda je na mjestu postaviti si pitanje: Želimo li mi to biti? Ili nam je to samo izgovor da se oko toga i ne trudimo. Dapače, ponekad kao da bježimo od Boga, misleći da će nam On nešto oduzeti, da ćemo se morati nečega odreći bez čega ne možemo. Dobar prijatelj ne oduzima od svoga prijatelja, naprotiv on se trudi dati mu. U pravom prijateljstvu ima samo međusobnog darivanja, nema oduzimanja. Pitanje je samo vjerujemo li mi da je Bog upravo takav prijatelj. Tražimo li mi Božje prijateljstvo ili mu se izmičemo? Ako se izmičemo, bilo bi dobro upitati se zašto. Želimo li biti doista pravi prijatelji Božji, je li to s naše strane nesebično prijateljstvo, ili bismo htjeli Boga „iskoristiti“ jer je moćniji, pa možemo imati koristi od Njega? Ne želimo li biti prijatelji Božji, čiji onda želimo biti? U odgovorima na ta pitanja leži i odgovor na pitanje: je li svetost za mene? Želim li sebi dobro, trudit ću se biti prijatelj Božji. A pravi prijatelj Božji nije ništa drugo nego – pravi svetac. To može postati svaki kršćanin, samo ako hoće! Na to je svaki od nas pozvan. Bog i sveci, Njegovi prijatelji, ne razočaravaju, dapače zovu nas i raduju se ako im se pridružimo. A to počinje ovdje na zemlji, gdje me je Bog postavio živjeti.