Trapist i suvremeni svijet


Suvremeni obraćenik i veliki duhovni pisac, pravi klasik duhovnosti, Thomas Merton (1915. – 1968.) koji se školovao na najuglednijim učilištima Cambridge (Engleska) i Columbia (SAD), obratio na katoličku vjeru i krstio s 23 godine, a tri godine kasnije postao trapist u Kentuckyju (SAD), napisao je cijeli niz izvrsnih knjiga.

Piše: Anto Orlovac

U knjizi Gora sa sedam krugova koja je prevedena na mnoge jezike, a i na hrvatskom je doživjela dva izdanja, postavlja sjajnu dijagnozu suvremenog čovjeka: „Živimo u društvu čija je jedina politika uzbuditi svaki živac u ljudskom tijelu i držati ga na vrhuncu umjetne napetosti, napinjati svaku ljudsku požudu do njezinih krajnjih granica i poticati koliko je god moguće nove želje i umjetne strasti, s ciljem da ih se zadovolji s proizvodima naših tvornica, tiskara, filmskih studija i svega ostalog.“ Kad to čovjek pročita, pomislio bi da je te riječi jutros, svjež i naspavan, napisao neki komentator ili kako danas vole reći – kolumnist. A napisao ih je jedan monah, gotovo pustinjak, boraveći u strogom zatvorenom redu u kojemu se ne govori, nego je svatko zaogrnut vječitom šutnjom molitvom i mislima, i to prije gotovo 70 godina (knjiga je objavljena 1948.)

Suvremenici bi rekli – genijalac. Vjernik bi mogao reći – prorok! Kako je sjajno uočio ono što dolazi i to toliko godina unaprijed. Od njegova vremena u 70-ak godina samo je još više naraslo. Mladima, ali ne samo njima, sugerira se da moraju sve isprobati. Njima je „običan“ život dosadan, oni trajno trebaju nešto uzbudljivije, nešto što će im „dizati adrenalin“, pa znaju činiti ono što drugima diže kosu na glavi: utrkuju se tko će u gluho noćno doba spretnije autom projuriti kroz crveno svjetlo na semaforu, traže sve opasnije vratolomije, tzv. „ekstremne sportove“. Sve se mora isprobati i to što prije: i pušenje i alkohol i droga i seks i pornografija i uzbuđenja svake vrste. Dobna granica u tome sve više pada, iako se verbalno zaštićuju djeca i naglašavaju njihova prava. Normalan film njima je dosadan, mora biti „krvi do koljena“, ubojstava i okrutnosti, različitih čudovišta, da bi držali u napetosti njihove živce. I čudimo se što sve više stasaju naraštaji nervoznih, živčanih, nekontroliranih. Sve nam se nameće i sugerira – da zapravo i ne znamo tko – a mi to tako nekritički prihvaćamo i po tome se ravnamo.

A nije riječ samo od djeci i nedozreloj mladeži. Zar nam svima, i nama odraslima, ne diktiraju ponašanje različiti kreatori mode: od odijevanja i obuvanja, marke odjeće ili obuće, preko mobilnih telefona, tableta i drugih elektroničkih spravica, do frizura. Danas već ne možemo ni zamisliti život bez „pametnih“ mobitela. Djeca nose pametne mobitele, uče uz pametne ploče, a ne znaju ni tablice množenja napamet. Mobitel mora biti „pametan“, a za pamet vlasnika nitko ne pita. Nekoć su djeca, gotovo čim se snijeg otopio, hodala bosa i nisu bila nesretna, danas su nesretna iako sve imaju, ali obuća ili odjeća nije određene modne marke. Nekoć smo „u zemlju propadali“ kad nam je trn zakvačio nogavicu i malo je proderao; danas nove „farmerice“ nose da im ih na silu žuljaju i proderu, i još plaćaju za to, jer je takva moda. I nigdje smješka i zadovoljna lica. A gledaš onu golotrbu afričku djecu, bez ičega, a vazda nasmijana.

Da se ne razumijemo krivo. Bože sačuvaj da bi netko pomislio kako se sretan može biti ako si bez kruha i ruha; kršćani su se uvijek zauzimali za to da svi ljudi imaju ono osnovno za život. Kolikima samo pomažu naši misionari i dobročinitelji iz redova naših vjernika. Ali ne bismo li mogli nešto naučiti od tih skromnih i siromašnih ljudi? Čovjekova sreća ne sastoji se od stvaranja i ispunjenja svih mogućih želja i željica, nego je ona u čovjeku samom, u njegovu srcu, u njegovu odnosu prema drugima, u sposobnosti voljeti i biti voljen.

A to se ne kupuje u lancima velikih robnih kuća, to se stvara u obiteljskom odgoju i životu. Tko bi rekao da se u to tako dobro razumije jedan ozbiljni i strogi trapist!