Riječ za život

Vječni motor


On je jednom stao, okrenuo se prema mnoštvu koje ga je slijedilo i rekao: „Tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe i ide za mnom!“ Koje iznenađenje!

Piše: Bazilije M., Katolički tjednik 

Kako netko može tražiti da se odreknem samoga sebe? Tko je taj? Otkud mu takva misao? Neki luđak ne može to biti jer luđaci uvijek govore nešto nepovezano pa i kad umisle sebi da su neki bog. A ne može biti ni neki obični čovjek! Nikada jedan čovjek nije tražio da se drugi čovjek odrekne samoga sebe da bi išao s njim. Prijatelj nikada takvu rečenicu neće reći svom prijatelju. Štoviše, svaki prijatelj potvrđuje drugog prijatelja. Želi više biti svoj! Niti roditelj može, a niti želi reći takvo što svom djetetu. Roditelju je jasno da je dijete svoje. Nije roditeljsko vlasništvo ili nešto slično. Pa ni zaručnici ne govore slične rečenice jedno drugomu ni u najluđim zanosima!

Dakle, ta gornja rečenica nadilazi sve naše kriterije. Ona je unikatno unikatna. Rečena je samo iz usta jednog Čovjeka i rečena je samo jednom. Nitko je više ne govori, a niti će je govoriti. Nitko je niti može reći. Probaj pa ćeš se brzo uvjeriti! Taj čovjek je Bogočovjek. Po Njemu je sve stvoreno. On je Život! On je Jedini! Jedinstveni! On je Spasitelj! On je čovjeka Otkupitelj. On je Razlog!

Nakon gornje rečenice slijede ove: „Ta što koristi čovjeku ako zadobije sav svijet, a životu svom naudi! Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi Mene, taj će ga spasiti!“

„Život je nemoguć!“, Simone Weil. Život nije od mene, a niti je za mene. Potpuno je od Drugoga, pa je prema tome i potpuno za Drugoga. Život je uvijek nešto drugo! Ne mogu ga nikako zadržati. Ne mogu ga zadobiti. Mogu ga jedino izgubiti. I gubim ga. Gubim se! Preostaje mi jedino da se odreknem svoga života, sebe, i dam ga Njemu u ruke. Svijet je pun lopova. A postoji i lopov svih lopova i neprestano mi otima život. Nažalost, i ja sam lopov samoga sebe. Sve radim u korist svoje štete. Rukama i nogama se borim da živim, a umirem, nestajem, trunem, propadam i tonem… Nažalost, i druge vučem za sobom… Kao ono zadobivam sav svijet… A ništa. Svijet mi se ruga. Planeti mi se rugaju. Ljudi mi se rugaju. Smrt mi se ruga. Bolest i starost. Vrijeme mi se ruga. Sami mi se život ruga!

Pred Onim koji govori onu gore rečenicu moram stati i odgovoriti. Uopće nemam velika izbora. Mislio sam da imam i pokušavao sam sve živo i mrtvo, ali sam sada došao pred odluku. Trebam izabrati: smrt ili život?

Već je prvi Jošua, onaj koji je izraelski narod uvodio u Obećanu zemlju, zemlju slobode i života, stavio pred mene odluku: „Smrt ili život?“ I rekao mi: „Život biraj!“ I posljednji Jošua, Bogočovjek, govori mi to: „Život biraj!“„Život vječni.“(Kada narod kaže za neku stvar da je vječna, kao recimo za debele zidove neke dobre utvrde ili za neki dobar motor, onda misli na čvrstinu. Postojanost. Otpornost. Neuništivost. Bitnost. Konzistentnost. Sadržajnost. Na ono što se ne gubi!)Evo mog odgovora iz moje izgubljenosti: „Hoću!“