Benedikt XVI.: Crkva i sablazan spolnih zlostavljanja


Papa u miru Benedikt XVI. sastavio je tekst u obliku bilježaka o spolnom zlostavljanju u Katoličkoj Crkvi. Riječ je o temeljitoj i nemilosrdnoj raščlambi podrijetla i širenja toga zločina i u crkvenom svijetu.

Papa piše o zločinu, koji je nastao iz „ćudorednoga sloma“ i koji je tako teško suzbiti. Promišljanje Josepha Ratzingera obuhvaća pola stoljeća povijesti i objavljeno je u njemačkom mjesečniku Klerusblatt, a u hrvatskom je prijevodu u cijelosti objavljen na portalu Vjera i djela.

Od 21. do 24. veljače 2019. na poziv pape Franje u Vatikanu su se okupili predsjednici svih biskupskih konferencija na svijetu kako bi se posavjetovali o krizi vjere i Crkve, krizi koja se osjeća diljem svijeta nakon potresnih izvješća o zlostavljanju, koje su klerici počinili nad maloljetnicima. Opseg i težina vijesti o događajima te vrste duboko su uzdrmali svećenike i laike i nemalomu broju doveli u pitanje vjeru Crkve kao takve. Tu se morao staviti snažan biljeg i tražiti novi početak da bi se Crkvu ponovo učinilo vjerodostojnom kao svjetlost među pucima i kao pomažuću snagu protiv rušilačkih sila.

Budući da sam i sâm u vrijeme javnoga izbijanja krize i tijekom njezina rasta djelovao na odgovornom mjestu kao pastir u Crkvi, morao sam se – čak i ako sada kao emeritus više ne nosim izravnu odgovornost – pitati što iz pogleda unatrag mogu pridonijeti novomu početku. Tako sam od najave do časa susreta predsjednika biskupskih konferencija složio bilješke s kojima mogu pridonijeti poneku naznaku za pomoć u ovom teškom razdoblju. Nakon kontakata s državnim tajnikom kard. Pietrom Parolinom i samim Svetim Ocem čini mi se u redu tako nastali tekst objaviti u Klerusblattu.

Moj je rad raščlanjen u tri dijela. U prvoj točki kanim posve kratko predočiti opći društveni sklop pitanja, bez kojega problem nije razumljiv. Nastojat ću pokazati da se u šezdesetim godinama XX. stoljeća zbio nečuven događaj, kakav je u takvoj jačini vjerojatno jedva poznat u povijesti. Može se reći da su se u dvadeset godina, od 1960. do 1980., do tada važeća mjerila u pitanjima spolnosti posve srozala i da je došlo do nestanka norma, koje se u međuvremenu uporno pokušavalo ukinuti.

U drugoj točki pokušavam naznačiti učinke toga stanja na svećenički odgoj i na život svećenika.

Konačno, u trećem dijelu želim razviti neke izglede za pravi odgovor od strane Crkve.

I. Postupak započet 1960-ih i ćudoredno bogoslovlje

1. Stvar počinje od države propisanim i provođenim uvođenjem djece i mladeži u narav spolnosti. U Njemačkoj je ministrica zdravstva gospođa Käte Strobel dala napraviti film u kojem je u svrhu prosvjećivanja tada pokazano sve što se prije nije smjelo javno prikazivati, uključujući i snošaj. Ono što je prvotno bilo zamišljeno samo za naobrazbu mladeži potom je postalo prihvatljivo kao da je samorazumljivo i kao da je općenito moguće.

Slične učinke postigao je i Sexkoffer (prtljaga za seks, prijeporna torba materijala za seksualnu izobrazbu kojom su se služili u austrijskim školama potkraj 1980-ih), koji je dijelila austrijska vlada. Seksualni i pornografski filmovi postali su tada uobičajena pojava do te mjere da su se prikazivali i na kolodvorima. Još se sjećam kako sam idući jednoga dana Regensburgom pred jednim velikim kinom ugledao mnoštvo ljudi kako stoje i čekaju, što se prije viđalo samo u ratnim vremenima, kad se iščekivala bilo kakva podjela potrepština. U sjećanju mi je ostalo kako sam na Veliki petak 1970. došao u grad, a tu su svi reklamni stupovi bili oblijepljeni velikim plakatom na kojem su dvije posve razodjevene osobe u blisku zagrljaju.

Slobodama, za koje se revolucija iz 1968. godine htjela boriti, pripada i ta potpuna seksualna sloboda, koja više nije dopuštala nikakve norme. Nasilje, koje je obilježilo te godine, usko je povezano s tim duševnim slomom. Zapravo, nijedan seksualni film više nije bio dopuštan u zrakoplovima jer bi u maloj zajednici putnika izbijalo nasilje. Budući da su i ispadi u području odijevanja izazivali agresiju, ravnatelji škola pokušavali su uvesti školske uniforme, koje su trebale omogućiti ozračje učenja.

Fiziognomiji revolucije iz 1968. pripada da je tada i pedofilija dijagnosticirana kao dopuštena i kao primjerena. Barem za mlade ljude u Crkvi, ali ne samo za njih, to je s više gledišta bilo vrlo teško vrijeme. Uvijek sam se pitao kako mladi u toj situaciji mogu pristupiti svećeništvu i prihvatiti ga sa svim njegovim posljedicama. Rašireno osipanje svećeničkoga pomlatka tih godina i prekomjeran broj laiciziranih klerika, koji su zbog napuštanja zvanja svedeni na laički stalež, posljedica su svih tih događaja.

2. Neovisno o tom razvitku istodobno se dogodio slom katoličkoga ćudorednoga bogoslovlja, koji je Crkvu učinio neobranjivom nasuprot zbivanjima u društvu. Pokušavam ukratko naznačiti tijek toga razvoja. Sve do Drugoga vatikanskoga sabora katolička moralna teologija u velikoj je mjeri bila utemeljena na naravnom zakonu, a Sveto Pismo se u njoj navodilo samo kao pozadina ili potvrda. U saborskom nastojanju za novim razumijevanjem Objave, naravnozakonski pristup uvelike je napušten i tražilo se da se ćudoredno bogoslovlje temelji isključivo na Bibliji. Još se sjećam kako je isusovački fakultet u Frankfurtu imao vrlo nadarenoga mladoga patra Schüllera, koji se pripremao za izgradnju ćudoređa u potpunosti utemeljena na Pismima. Krasna disertacija oca Schüllera pokazuje prvi korak prema izvedbi moralke utemeljene na Svetom Pismu. Otac Schüller potom je poslan u Ameriku na daljnje proučavanje i vratio se sa spoznajom kako se ćudoređe ne može sustavno izlagati samo prema Bibliji. Zatim je pokušao pragmatičnije prići ćudorednomu bogoslovlju, ali time nije mogao dati odgovor na krizu morala.

Na kraju je uglavnom prevladala teza da se ćudorednost može odrediti samo svrhama ljudskoga djelovanja. Stara rečenica „svrha posvećuje sredstva“ - „cilj opravdava sredstvo“ doduše nije potvrđena u tom grubom obliku, ali je njezin način razmišljanja postao odlučujući. Tako više ništa nije moglo biti dobro kao takvo, niti je što moglo biti uvijek zlo, nego je vrjednovanje moglo biti samo relativno. Ne postoji više apsolutno dobro, nego samo ono što je u nekoj mjeri, ovisno o trenutku i o okolnostima, bolje.

Poremećaj opravdanja i izlaganja katoličkoga ćudoređa dosegnuo je dramatične razmjere potkraj osamdesetih i u devedesetim godinama XX. stoljeća. Dana 5. siječnja 1989. pojavila se od 15 profesora katoličkoga bogoslovlja potpisana Kölnska izjava, koja je imala na umu različne prijeporne točke u odnosu između biskupske učiteljske službe i zadatka teologije. Taj tekst, koji u početku nije prelazio uobičajenu mjeru neslaganja, brzo je prerastao u krik protiv crkvenoga učiteljstva i na vidljiv i čujan način po čitavom svijetu okupio potencijal prosvjeda protiv očekivanih naukovnih tekstova Ivana Pavla II. (usp. Dietmar Mieth, Kölner Erklärung, Lexikon für Theologie und Kirche, III. izdanje, ur. Walter Kasper, svezak VI, Freiburg im Breisgau: Herder, 1997., str. 196).

Papa Ivan Pavao II., koji je vrlo dobro poznavao stanje ćudorednoga bogoslovlja i pozorno ga pratio, odlučio je početi rad na jednoj okružnici, koja je ponovo trebala razmrsiti te stvari. Ona se pojavila 6. kolovoza 1993. pod naslovom Veritatis splendor – Sjaj istine i izazvala je žestoku oporbu nekih moralnih teologa. Još prije toga Katekizam Katoličke Crkve (1992.) na uvjerljiv je način sustavno izložio ćudoređe koje Crkva naviješta.

Nezaboravnim mi ostaje kako je tada vodeći njemački moralni teolog Franz Böckle, vraćajući se u švicarsku domovinu nakon odlaska u mirovinu u pogledu mogućih rješenja u okružnici Veritatis splendor izjavio da bi se on, ako bi se okružnicom odredilo kako postoje čini koje uvijek i u svim okolnostima treba smatrati zlima, tomu iz petnih žila suprotstavio sa svim raspoloživim snagama. Dobri Bog ga je poštedio izvršenja toga nauma; Böckle je umro 8. srpnja 1991. Okružnica je objavljena 6. kolovoza 1993. i doista sadržava određenje da postoje djelovanja koja nikad ne mogu postati dobra. Papa je bio potpuno svjestan važnosti te odluke u tom času i upravo je za taj dio pisma još jednom pitao vodeće stručnjake, koji nisu sudjelovali u uređivanju okružnice. Nije mogao ni smio ostaviti bilo kakvu dvojbu da ćudorednost utemeljena na načelu odmjeravanja dobara mora poštovati krajnju granicu. Ima dobara koja nikada ne smiju biti upitna. Postoje vrjednote koje se nikada ne smiju napustiti zbog neke veće vrjednote i koje stoje čak i iznad očuvanja tjelesnoga života. Postoji mučeništvo. Bog je više i od tjelesnoga preživljavanja. Život koji bi bio stečen cijenom odreknuća od Boga, život utemeljen na posljednjoj laži, jest neživot. Mučeništvo je osnovna kategorija kršćanskoga postojanja. Činjenica da prema teoriji, koju su zastupali Böckle i mnogi drugi, ono u osnovi više nije ćudoredno nužno pokazuje da je ovdje ugrožena sama bît kršćanstva.

Dakako, u međuvremenu je u ćudorednom bogoslovlju jedno drugo pitanje postalo goruće: široko je prevladavala postavka da crkveno učiteljstvo ima konačnu mjerodavnost („nezabludivost“) samo u izričitim pitanjima vjere; s toga gledišta, moralna pitanja ne mogu biti predmetom nezabludivih pravorijeka crkvenoga učiteljstva. Je li ta tvrdnja doista ispravna, zaslužuje daljnju raspravu. No, postoji ćudoredan minimum, koji je neraskidivo povezan s temeljnim načelom vjere i koji se mora braniti, ako se vjera ne želi svesti na teoriju, nego se potvrđuje u svojem zahtjevu za jasno usmjerenim životom. Iz svega toga postaje vidljivo koliko se načelno dovodi u pitanje ugled (auktoritet) Crkve u stvarima ćudoređa. Tko Crkvi u tom području odriče konačnu mjerodavnost poučavanja, prisiljava je na mûk upravo ondje gdje je posrijedi granica između istine i laži.

Neovisno o tom pitanju u širokim krugovima ćudoredna bogoslovlja razvila se teza da Crkva nema i ne može imati svoju vlastitu moralnost. Ističe se da bi sve ćudoredne tvrdnje imale usporednice u preostalim religijama i da stoga kršćanski proprij (vlastitost) ne bi mogao postojati. Ali na pitanje o propriju biblijske ćudorednosti ne odgovara se time što se za svaku pojedinačnu rečenicu i negdje u drugim religijama može naći usporedna. Prije je riječ o cjelovitosti biblijskoga ćudoređa, koje je kao takvo novo i različito nasuprot pojedinačnim dijelovima. Moralno učenje Svetoga Pisma ima osobitost u svojem usidrenju u Božjoj slici, u vjerovanju u jednoga Boga, koji se pojavio u Isusu Kristu i koji je živio kao čovjek. Dekalog je primjena biblijskoga vjerovanja u Boga na ljudski život. Božja slika i ćudorednost idu zajedno i tako stvaraju posebnu novost kršćanskoga stajališta prema svijetu i ljudskom životu. Uostalom, kršćanstvo je od početka opisano riječju hodós (grčki pût, u Novom Zavjetu često u smislu staze napretka). Vjera je putovanje, način življenja. U staroj Crkvi katekumenat je uspostavljen protiv sve pokvarenije kulture kao životni prostor u kojem su se učile i uvježbavale zasebnost i svježina kršćanskoga načina života, a istodobno zaštićen od općega načina života. Mislim da je i danas nešto poput katekumenskih zajednica nužno da bi kršćanski život mogao potvrditi svoju posebnost.

II. Prve crkvene reakcije

1. Postupak raspada kršćanskoga poimanja ćudoređa dugo je pripreman i nalazi se u tijeku. Kao što sam pokušao pokazati, u šezdesetim godinama XX. stoljeća taj je proces doživio takvu radikalnost kakva prije nije postojala. Ta rastvorba moralnoga učiteljskoga ugleda Crkve nužno se morala odraziti i na njezine različne životne prostore. U okviru susreta predsjednikâ biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta s papom Franjom od posebna je interesa pitanje svećeničkoga života kao i bogoslovnih sjemeništa. O problemu pripreme za svećeničko služenje u sjemeništima valja zapravo uvidjeti dalekosežan slom prethodna oblika te pripreme.

U raznim bogoslovijama nastale su homoseksualne družine, koje su više ili manje otvoreno djelovale i u njima primjetno promijenile ozračje. U jednoj bogosloviji u južnoj Njemačkoj zajedno su živjeli bogoslovi i pristupnici za laičku službu dušobrižničkih suradnika (Pastoralreferent). U doba zajedničkih obroka družili su se zajedno: bogoslovi, oženjeni dušobrižnički suradnici dijelom sa ženom i djecom i pojedini dušobrižnički suradnici sa svojim prijateljicama. Ozračje u bogosloviji nije moglo podupirati pripremu na svećeničko zvanje. Sveta Stolica znala je za takve probleme, a da o njima nije bila podrobno obaviještena. Kao prvi korak određen je apostolski pohod bogoslovijama u Sjedinjenim Američkim Državama.

Budući da su se nakon Drugoga vatikanskoga sabora bila promijenila mjerila za izbor i imenovanje biskupa, tako je i odnos biskupa prema svojim bogoslovijama bio vrlo različit. Mjerilo za imenovanje novih biskupa tada je iznad svega postala njihova „sabornost“ (koncilijarnost), pod čim su se naravno mogle shvaćati vrlo različite stvari. Doista, koncilsko doživljavanje (Gesinnung) u mnogim se dijelovima Crkve shvaćalo kao kritičko ili negativno držanje prema dotadašnjoj tradiciji, koju je sada trebalo zamijeniti novim, korjenito otvorenim odnosom prema svijetu. Jedan biskup, koji je prethodno bio ravnatelj bogoslovije, dogovorio je da se bogoslovima prikazuju pornografski filmovi, navodno s namjerom da ih se učini otpornima na ponašanje suprotno vjeri. Bilo je – ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama – pojedinih biskupa, koji su u cijelosti odbacili katoličku Predaju i nastojali izgraditi neku novu, modernu „katoličnost“ u svojim biskupijama. Možda je uputno spomenuti da su u više bogoslovija studente, koji su zatečeni da čitaju moje knjige, smatrali neprikladnima za svećeništvo. Moje knjige, kao loša literatura, bile su im sakrivane i čitane takoreći samo ispod stola.

Pohod, koji je tada obavljen, nije donio nove spoznaje, očito zato što su se različite snage udružile kako bi prikrile pravo stanje. Drugi je pohod naložen i donio je znatno više uvida, ali u cjelini nije ništa postigao. Ipak, od sedamdesetih godina XX. stoljeća stanje u bogoslovijama općenito se sredilo. Pa ipak, tada je dolazilo samo povremeno do novoga jačanja svećeničkih zvanja, jer se cjelokupno stanje razvijalo drukčije.

2. Pitanje pedofilije, koliko se sjećam, postalo je neodgodivo tek u drugoj polovici osamdesetih godina XX. stoljeća. Ono je u međuvremenu u Sjedinjenim Američkim Državama već preraslo u javni problem, tako da su biskupi tražili pomoć u Rimu, jer se crkveno pravo, kako je zapisano u novom Zakoniku (1983.), nije činilo dovoljnim da se poduzmu nužne mjere. Rim i rimski kanonisti isprva su se nevoljko bavili tim zahtjevom; prema njihovu mišljenju privremena obustava (suspenzija) svećeničke službe morala je biti dovoljna da se postignu pročišćenje i razjašnjenje. Američki biskupi to nisu mogli prihvatiti, jer su svećenici time ostajali u biskupovoj službi i tako ih se i dalje moglo smatrati likovima izravno povezanim s biskupom. Obnova i produbljivanje kaznena prava, svjesno labavo izgrađena u novom Zakoniku, moralo je istom polako hvatati korak.

K tomu je postojao temeljni problem u poimanju kaznenoga prava. Kao „koncilski“ vrijedio je još samo takozvani garantizam (vrsta postupkovnoga protekcionizma). To znači da su iznad svega morala biti zajamčena prava okrivljenikâ i to do mjere koja je zapravo uopće isključivala osuđujuću presudu. Kao protuteža često neodgovarajućim mogućnostima obrane optuženih teologa, njihovo je pravo na obranu u smislu garantizma tako prošireno da su osude postale gotovo nemoguće.

Neka mi na ovom mjestu bude dopušteno malo udaljenje od osnovne misli. S obzirom na razmjer pedofilskih prijestupa, u sjećanje iznova navire Isusova riječ, koja kaže: „Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more“ (Marko 9, 42). Ova riječ u svojem izvornom smislu ne govori o seksualnom zavođenju djece. Riječ „maleni“ u Isusovu jeziku označava jednostavne vjernike, koji u svojoj vjeri mogu biti dovedeni do pada umnom bahatošću onih koji umišljaju da su pametni. Dakle, Isus ovdje štiti polog vjere nedvosmislenom prijetnjom kazne onima koji čine tu štetu. Moderna uporaba rečenice u sebi nije pogrješna, ali ne smije ostaviti prikrivenim izvorno značenje. U tom, nasuprot bilo kakvu garantizmu, na vidjelo dolazi da nije samo optuženikovo pravo ono što je važno i što zahtijeva jamstvo. Jednako su važna veća dobra kao što je vjera. Uravnoteženo crkveno pravo, koje odgovara cjelokupnoj Isusovoj poruci, mora stoga biti jamstveno ne samo optuženiku, kojega je poštovanje zakonom zaštićeno. Ono mora štititi i vjeru, koja je također važna pravna vrjednota. Pravilno uobličeno crkveno pravo mora stoga sadržavati dvostruko jamstvo – pravnu zaštitu optuženika i pravnu zaštitu dobra o kojem je riječ. Kad se ovo u sebi jasno poimanje danas iznese, općenito se nailazi na začepljene uši u pogledu pravne zaštite vrjednote vjere. Vjera se čini da u općoj pravnoj svijesti više nema stupanj dobra koje treba štititi. To je zabrinjavajuća situacija, o kojoj pastiri Crkve moraju razmisliti i ozbiljno je razmotriti.

Kratkim bilješkama o stanju svećeničkoga odgoja u vrijeme javnoga izbijanja krize sada bih dodao nekoliko naznaka koje se odnose na razvoj crkvenoga prava u ovom pitanju. Po sebi je za kažnjiva djela svećenika mjerodavan Zbor za klerike. Međutim, budući da je u njemu ipak garantizam tada prevladavao, složio sam se s papom Ivanom Pavlom II. da je mjerodavnost nad tim kaznenim djelima primjereno dodijeliti Zboru za učenje vjere, i to pod naslovom Delicta maiora contra fidem (teža kažnjiva djela protiv vjere). Tom dodjelom (30. travnja. 2001.) stvorene su pretpostavke za najoštrije kažnjavanje, to jest za isključenje iz svećenstva, koje se ne bi moglo nametnuti po drugim pravnim osnovama. To nije bila doskočica da bi se mogla dodijeliti najveća kazna, nego ono slijedi iz važnosti vjere za Crkvu. Zapravo bitno je vidjeti da takvim prijestupima klerici u konačnici oštećuju vjeru: takva su djela moguća samo ondje gdje vjera više ne određuje čovjekovo djelovanje. Težina kazne pretpostavlja ipak i jasan dokaz o počinjenju zlodjela – na snazi ostaje sadržaj garantizma. Drugim riječima: kako bi se pravovaljano izrekla najviša kazna, potreban je pravi kazneni postupak. Međutim, i biskupije i Sveta Stolica bile bi time preopterećene. Tako smo propisali najmanji oblik kaznena postupka i ostavili otvorenim mogućnost da Sveta Stolica sama preuzme suđenje za koje biskupija ili metropolija ne bi bila u stanju to provesti. U svakom slučaju Zbor za učenje vjere trebao je provjeriti postupak kako bi se zajamčila optuženikova prava. Naposljetku, Srijedom (Feria IV. – to jest na zasjedanju svih članova Zbora) uspostavili smo mjesto za utoke, koje ima mogućnost priziva protiv postupka. Budući da je sve to zapravo nadilazilo snage Zbora za učenje vjere i da je tako došlo do otezanja postupaka, što se zbog naravi stvari moralo izbjeći, papa Franjo poduzeo je daljnje promjene.

III. Neki pogledi

1. Što moramo učiniti? Moramo li stvoriti drugu Crkvu da bi se stvari ispravile? Ali, taj je pokus već učinjen i već je promašen. Samo poslušnost i ljubav prema našem Gospodinu Isusu Kristu mogu pokazati ispravan put. Pokušajmo stoga ponajprije iznova i u sebi samima razumjeti što je s nama Gospodin htio i što želi.

Za početak bih rekao: ako doista želimo u kratko izreći sadržaj vjere utemeljen na Bibliji, možemo kazati: Gospodin je s nama započeo pripovijest ljubavi i u nju želi uključiti cjelokupno stvorenje. Suprotstavljanje zlu, koje prijeti nama i svemu svijetu, može se u konačnici sastojati samo od toga da se predamo toj ljubavi. Ona je pravi protulijek zlu. Moć zla proistječe iz našega odbijanja ljubavi prema Bogu. Otkupljen je onaj tko se povjerava Božjoj ljubavi. Naša neotkupljenost počiva na nemogućnosti ljubiti Boga. Naučiti voljeti Boga stoga je put ljudskoga otkupljenja.

Pokušamo li sada još malo razviti taj bitan sadržaj Božje Objave, mogli bismo reći: prvi osnovni dar, koji nam vjera nudi, sastoji se u sigurnosti da Bog postoji. Svijet bez Boga može biti samo svijet bez smisla. Jer odakle inače dolazi sve što jest? U svakom slučaju ono ne bi imalo duhovni temelj. Na neki bi način bilo tu i gotovo, a ne bi imalo ni cilja ni smisla. Mjerila dobra ili zla tada ne bi ni postojala. Stoga bi vrijedilo samo ono što je jače od drugoga. Moć tada postaje jedino načelo. Istina se ne uzima u obzir, ona zapravo ne postoji. Samo kad stvari imaju duhovni temelj, kad ih netko hoće i smisli – samo kada postoji Bog Stvoritelj, koji je dobar i hoće dobro – tada i čovjekov život može imati smisla.

Da Bog postoji kao stvoritelj i mjerilo svih stvari, prije svega iskonski je zahtjev. Ali Bog, koji se uopće ne očituje, koji se ne bi dao prepoznati, ostao bi pretpostavka i na taj način ne bi mogao odrediti obličje (Gestalt) naših života. Da bi Bog bio i istinski Bog u promišljenu stvaranju, moramo očekivati da se na neki način očituje. On je to učinio na raznovrsne načine, ali odlučujuće u pozivu koji je uputio Abrahamu i kojim je ljudima dao usmjerenje u potrazi za Bogom, koja vodi izvan svih očekivanja: sâm Bog postaje stvorenje, govori kao čovjek s nama ljudima.

Tako izreka „Bog postoji“ napokon postaje doista radosna vijest, upravo zato što je više od spoznaje, jer stvara i jest ljubav. Ponovo osvijestiti ljude o tome, prva je i temeljna zadaća koju nam Gospodin dodjeljuje.

Društvo u kojem je Bog odsutan – društvo koje Ga ne poznaje i postupa s Njim kao da ne postoji, jest društvo koje gubi svoju mjeru. U naše vrijeme skovana je krilatica o Božjoj smrti. Kad Bog umre u društvu, ono će biti slobodno, uvjeravali su nas. U istinu, Božje umiranje u nekom društvu znači i kraj njegove slobode, jer umire smisao koji daje usmjerenje. I zato što nestaje mjera, koja nam pokazuje smjer učeći nas razlikovati dobro i zlo. Zapadno društvo jest društvo u kojem je Bog odsutan u javnosti i kojemu On nema ništa više reći. I stoga je ono društvo u kojem se sve više gubi mjerilo i mjera ljudskoga. U pojedinim je točkama s vremena na vrijeme iznenada primjetno kako je ono što je zlo i što uništava čovjeka postalo gotovo samorazumljivo. Tako je s pedofilijom. Sve do nedavno teorijski dokazivana kao sasvim pravilna, ona se sve više i više širila. A sada, potreseni i sablažnjeni, priznajemo da se našoj djeci i mladeži događaju stvari, koje im prijete uništenjem. Mora nas osobito uzdrmati (činjenica) da se to moglo raširiti i u Crkvi i među svećenicima.

Zašto je pedofilija mogla dosegnuti takve razmjere? U konačnici razlog je u odsutnosti Boga. Čak ni mi kršćani i svećenici radije ne govorimo o Bogu, jer se taj govor ne čini praktično korisnim. Nakon potresa Drugoga svjetskoga rata mi smo u Njemačkoj u naš ustav, i to izričito, kao vodeće načelo stavili odgovornost pred Bogom. Pola stoljeća kasnije više bilo nije moguće u europski ustav uključiti odgovornost pred Bogom kao mjerilo. Boga se smatra stranačkom temom male skupine i više se ne može uzimati kao mjerilo za zajednicu u cjelini. U toj se odluci zrcali stanje Zapada, na kojem je Bog postao privatna stvar jedne manjine.

Najvažnija zadaća koja mora slijediti iz moralnih prevrata našega vremena sastoji se u tom da mi sami ponovo počnemo živjeti od Boga i po Njemu. Prije svega sami ponovo moramo naučiti prepoznavati Boga kao temelj svojega života, a ne ostavljati Ga postrance kao nekakav nestvaran govornički ukras, praznu riječ. Ne mogu zaboraviti podsjetnik, koji mi je veliki teolog Hans Urs von Balthasar jednom napisao na jednoj razglednici: „Trojstvenoga Boga, Otca, Sina i Duha Svetoga, ne pred-postavljati (voraussetzen), nego stavljati ispred (vorsetzen)!“ Zapravo i u teologiji se Boga često pretpostavlja kao samorazumljivost, ali konkretno se Njime ne bavi. Tema Boga djeluje tako nestvarna, tako daleka od stvari koje nas ispunjavaju. A ipak sve će biti drukčije kad se Boga ne predmnijeva, nego kad Mu dajemo da prednjači. Ako Ga se ne ostavlja nekako u pozadini, nego Ga se prepoznaje kao središte našega razmišljanja, govora i djelovanja.

2. Bog je za nas postao čovjekom. Čovjek kao Njegovo stvorenje toliko Mu je na srcu, da se sjedinio s njim i tako potpuno ušao u ljudsku povijest. Govori s nama, živi s nama, pati s nama i radi nas je na Sebe preuzeo smrt. O tome iscrpno govorimo u teologiji, učenim riječima i mislima. Ali upravo tako nastaje opasnost da sebe učinimo gospodarima vjere, namjesto da dopustimo da nas vjera obnavlja i nama ovlada.

Razmislimo o tome u središnjoj točki, u slavljenju svete Euharistije. Naše ophođenje s Euharistijom ne može ne pobuditi zabrinutost. Na Drugom vatikanskom saboru s pravom se išlo za tim da se to sveto otajstvo nazočnosti Kristova tijela i krvi, prisutnost Njegove osobe, Njegovu muke, smrti i uskrsnuća vrati u središte kršćanskoga života i postojanja Crkve. Djelomično se ta stvar doista dogodila i želimo za to od srca biti zahvalni Gospodinu.

Ali daleko više prevladava drukčije držanje: ne ističe se novo strahopoštovanje prema uprisutnjenju Kristove smrti i uskrsnuća, nego način postupanja s njim, način koji uništava veličinu otajstva. Smanjeno sudjelovanje u nedjeljnom euharistijskom slavlju pokazuje koliko smo malo mi današnji kršćani sposobni cijeniti veličinu dara koji postoji u Njegovoj stvarnoj nazočnosti. Euharistija se degradira na ceremonijalnu gestu kad se uzima normalnim kako uljudnost nalaže da se na obiteljskim proslavama ili zbivanjima poput vjenčanja i sprovoda dijeli svima, koji su pozvani iz rodbinskih razloga. Samorazumljivost kojom na nekim mjestima prisutni jednostavno primaju Sveto otajstvo pokazuje da se u pričesti vidi još samo ceremonijski čin. Dakle, kada razmišljamo o tome što učiniti, postaje jasno da nam ne treba druga Crkva, koju bismo izumili po svome nacrtu. Namjesto toga, nužno je obnoviti vjeru u darovanu nam stvarnost Isusa Krista u Sakramentu.

U razgovorima sa žrtvama pedofilije postajao sam sve svjesniji te potrebe. Mlada žena, koja je bila posluživala kod oltara kao ministrantica, rekla mi je da je kapelan, njoj nadređen kao ministrantici, uvijek započinjao spolno zlostavljanje, koje je nad njom izvodio, govoreći: „Ovo je moje tijelo, koje će se za tebe predati.“ Očito je da ta žena više ne može čuti riječi pretvorbe, a da opet u sebi ne osjeti svu patnju zastrašujućega zlostavljanja. Da, moramo usrdno prositi Gospodina za oproštenje i iznad svega Ga smjerno zazivati i moliti da nas sve iznova uči razumijevati veličinu Svoje muke, Svoje žrtve. I moramo učiniti sve da zaštitimo dar svete Euharistije od zloporabe.

3. I konačno, tu je otajstvo Crkve. Nezaboravna ostaje rečenica kojom je, prije gotovo 100 godina, Romano Guardini izrazio radosnu nadu koja se u to vrijeme nametala njemu i mnogim drugima: „Započeo je događaj nepredvidljiva dosega; Crkva se budi u dušama.“ Time je htio reći da se Crkva više nije, kao prije, doživljavala i osjećala samo kao aparat, koji nam se predstavlja izvana kao neka vrsta vlasti, nego se nju počelo osjećati prisutnom u samom srcu – kao nešto što nije samo izvanjsko, nego nas dodiruje iznutra. Otprilike pola stoljeća poslije toga, razmišljajući o tom tijeku i gledajući što se događa, bio sam u napasti izvrnuti rečenicu u: „Crkva umire u dušama.“ Zapravo, Crkvu se danas naveliko promatra samo kao neku vrstu političkoga aparata. O njoj se praktički govori gotovo isključivo u političkim kategorijama, a to se odnosi čak na biskupe koji u velikoj mjeri uobličuju svoju predodžbu o Crkvi sutrašnjice isključivo u političkom smislu. Kriza prouzročena brojnim slučajevima zlostavljanja od strane svećenika potiče da se Crkvu promatra kao nešto što je propalo, što sada moramo odlučno uzeti u svoje ruke i preoblikovati. Ali Crkva koju bismo mi sami stvorili ne može nam biti nikakva nada.

Sam je Isus usporedio Crkvu s ribarskom mrežom u kojoj ima dobrih i loših riba, koje na kraju sâm Bog mora razdvojiti. Osim nje postoji prispodoba o Crkvi kao njivi na kojoj raste dobro sjeme, koje je sâm Bog posijao, ali i kukolj koji je „neprijatelj“ potajice isto tako posijao na nju. Zapravo, kukolj na Božjoj njivi, Crkvi, pretjerano je vidljiv, a i loše ribe u mreži pokazuju svoju snagu. Ali ipak, njiva ostaje Božja njiva, a mreža – Božja ribarska mreža. I u svim vremenima ne postoje samo kukolj i loše ribe, nego i Božje sjeme i dobre ribe. Podjednako snažno naviještati oboje nije lažna apologetika, nego nužno služenje istini.

U tom sklopu potrebno je uputiti na važan tekst u Ivanovu Otkrivenju. Đavao se označava kao tužitelj braće naše, koji ih dan i noć optužuje pred Bogom (Otkrivenje 12, 10). Otkrivenje tako nastavlja misao, koja je u središtu priče što oblikuje Knjigu o Jobu (Job 1 i 2, 10; 42, 7–16). Tu se pripovijeda kako je Sotona pred Bogom pokušao ozloglasiti Jobovu pravednost kao samo izvanjsku. Pri tom je riječ upravo o onom što kaže Otkrivenje: đavo hoće dokazati da nema pravednih ljudi; da je sva ljudska pravednost samo izvanjski prikaz. Kad bi se moglo ispitati izbliza, privid pravednosti brzo bi nestao. Pripovijest počinje raspravom između Boga i đavla, u kojoj Bog pokazuje na Joba kao istinskoga pravednika. Sada na njemu treba dovršiti kušnju kao primjer tko jest pravedan. Oduzmi mu što ima i vidjet ćeš da ništa ne ostaje od njegove pobožnosti, tvrdi đavo. Bog mu dopušta taj pokušaj iz kojega Job izlazi stalan. Sada đavo nastavlja i kaže: „Koža za kožu! Sve, što čovjek ima, dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će Te prokleti!“ (Job 2,4-5). Tako Bog dopušta đavlu drugu rundu. Smije se dirnuti i u Jobovu kožu. Samo mu je zabranjeno ubiti ga. Kršćanima je jasno da Job, koji stoji pred Bogom kao primjer za cijelo čovječanstvo, jest Isus Krist. U Otkrivenju nam se ljudska drama predstavlja u svoj svojoj širini. Nasuprot Bogu Stvoritelju stoji đavo, koji ozloglašuje čitavo čovječanstvo i sve stvorenje. On kaže ne samo Bogu, nego prije svega ljudima: Pogledajte što je ovaj Bog učinio. Navodno dobro stvorenje. U stvarnosti ono je u svojoj cjelovitosti puno bijede i gadljivosti. Klevetanje stvorenja zapravo je objeđivanje Boga. Zloduh želi dokazati da sâm Bog nije dobar i odvratiti nas od Njega.

Zapanjujuća je aktualnost onoga što nam Otkrivenje ovdje kaže. Danas se optužba protiv Boga prije svega sastoji u tom da se Njegova Crkva žigoše kao posve loša i da nas se tako od nje odvraća. Zamisao o Crkvi koju bismo mi sami bolje stvorili zapravo je đavolski prijedlog. Njome nas on želi udaljiti od živoga Boga prijevarnom logikom na koju prelako padamo. Ne, Crkvu ni danas ne tvore samo loše ribe i kukolj. Crkva Božja postoji i danas, i osobito danas ona je sredstvo kojim nas Bog spašava.

Vrlo je važno suprotstaviti se vražjim lažima i poluistinama cijelom istinom: da, u Crkvi ima i grijeha i zla. Ali i danas postoji sveta Crkva, koja je nerazoriva. I danas postoje mnogi ljudi koji ponizno vjeruju, trpe i ljube, u kojima se zbiljski Bog, Bog koji ljubi, nama pokazuje. Bog i danas ima svoje svjedoke („martyres“) u svijetu. Samo moramo biti budni da ih vidimo i čujemo.

Riječ martyr preuzeta je iz postupkovna prava. U postupku protiv đavla Isus Krist jest prvi i pravi svjedok za Boga, prvi mučenik, kojega su od tada slijedili bezbrojni drugi. Crkva današnjice više je nego ikad Crkva mučenikâ i tako svjedok živućega Boga. Ako budnim srcem gledamo i slušamo oko sebe danas posvuda, osobito među običnim ljudima, ali i na visokim crkvenim položajima, možemo naći svjedoke koji svojim životima i patnjama jamče za Boga. Tromost je srca da ih ne želimo primijetiti. Velikim i bitnim zadaćama našega naviještanja pripada – koliko god možemo – uspostavljati mjesta življenja vjere i, PRIJE svega, tražiti ih i prepoznavati.

Živim u jednoj kući, u maloj zajednici ljudi, koji uvijek iznova otkrivaju takve svjedoke živoga Boga u svakodnevnici i radosno mi na to ukazuju. Vidjeti i pronaći živuću Crkvu čudesna je zadaća, koja nas same jača i uvijek nas iznova u vjeri raduje.

Na kraju svojih promišljanja htio bih zahvaliti papi Franji za sve što čini kako bi nam neprestano pokazivao Božje svjetlo, koje ni danas nije nestalo. Hvala, Sveti Oče!

KT