Dan neovisnosti BiH

Čekajući novog „guvernera“


Nazočnost vrhovnog međunarodnog poklisara u Bijeloj kući na Miljacki još od stoljeća prošlog, svaku priču o neovisnosti, neki u Bošnjaka vole kazati i tisućljetnoj, čini deplasiranom. Pa, ipak, radujemo se osmom visokom predstavniku - Christianu Schmidtu.

Dan neovisnosti BiH obilježava se samo u dijelu države Neki visoki predstavnici ovjenčani su spomenikom u glavnom gradu

Dan neovisnosti BiH obilježava se samo u dijelu države Neki visoki predstavnici ovjenčani su spomenikom u glavnom gradu

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Pripremajući se (malo šale u prazničnom ozračju nije na odmet) za Dan neovisnosti, prvi među jednakima u troglavom bh. državnom vrhu Milorad Dodik govorio je prošloga tjedna o Bosni i Hercegovini australskoj dijaspori. Srpskoj – treba li uopće naglašavati? Riječ je o intervjuu što ga je eresovski vožd dao MIS televiziji sa sjedištem u Sydneyu, a videorazgovor sniman je u Aleksandrovcu. I, dakako, udario je u stare (svoje) gusle ponavljajući kako vjeruje samo u realnost koja se zove Republika Srpska, a ne vjeruje u imaginaciju zvanu Bosna i Hercegovina.

 Jednodušni trokut

Netko neupućen ne bi, zapravo, mogao vjerovati da o perspektivi (jedne) države – ma koje! – tako govori njezin trenutačni predsjednik. Ali – BiH je ionako već dugo slučaj za sebe. I ne samo to, riječ je o državi s posebnim potrebama. Konkretnije, o državi kojoj je i dalje potreban tutor, guverner... kojega je odmah poslije Daytona tzv. međunarodna zajednica krstila „visokim predstavnikom“. Jasno, i na taj se „slučaj“ referirao laktaški lola tumačeći i Srbima na kraju svijeta kako bi BiH propala za 24 sata, čim bi se maknuli stranci. Čime je, zapravo, otkrio položaj, tj. ustrajavanje da Valentinu Inzku, koji je ovdje od1. ožujka 2009., pogleda u leđa. U čemu su trokut Banja Luka – Beograd – Moskva jednodušni.

Ipak, priča o „visokom“ priča je o neovisnosti BiH. U biti, nazočnost toga vrhovnog međunarodnog poklisara u Bijeloj kući na Miljacki još od stoljeća prošlog, svaku priču o neovisnosti, neki u Bošnjaka vole kazati i tisućljetnoj, čini deplasiranom. A prije Inzka sudbinu su nam krojili: Miroslav Lajčak (2007. – 2009.), Christian Schwarz Schilling (2006. – 2007.), Paddy Ashdown (2002. – 2006.), Wolfgang Petrisch (1999. – 2002.), Carlos Westendorp (1997. – 1999.) i Carl Bildt (1995. – 1997.) Zanimljiva, u svakom slučaju, plejada likova...

A koliko su neki od njih impresionirali bošnjačke političare, svjedoči i to da je zastupnica SDA u Skupštini Županije Sarajevo Samra Ćosović-Hajdarević podnijela inicijativu da se Radićeva ulica u središtu Sarajeva preimenuje u Ulicu Paddyja Ashdowna koji je preminuo u prosincu 2018.

Kako je Paddy znao?!

Ima logike! Taj je lord (i barun) svojim odlukama u crno zavio Hrvate pa je i red da se – u multietničkom bastionu – uzme ulica jednom od najvećih Hrvata XX. stoljeća - Stjepanu Radiću i dodijeli egzekutoru nad hrvatskim pravima u Bosni i Hercegovini. Neovisnoj! No, nisu (svi) u Županiji (srećom) srljali k'o guske u maglu za Samrom, pa je Radić ipak odolio esdeaovskom udaru. Zauzvrat, Ashdown je dobio spomenik na šetnici u sarajevskom Parku Kemala Montena potkraj veljače prošle godine, a legenda kaže da je tražio da mu na spomeniku ne stoji ni lord i barun, već samo visoki predstavnik u BiH. Dirljivo! Želju su mu Bošnjaci, na čelu s Ejupom Ganićem, koji je otkrio Paddyja od kamena u Keminom parku, ispunili. E, sad – kako je znao da će dobiti spomenik?! To bi (možda) trebalo pitati Ganića.

Kako bilo, i ovaj ćemo 1. ožujka, i tko zna koliko još ožujaka, proslaviti – tko slavi! – u iščekivanju da ode Austrijanac, pa da nam dođe, primjerice, Nijemac. Kao što nam je, evo, već najavljen Christian Schmidt,bivši ministar poljoprivrede Njemačke i trenutačni zastupnik u Bundestagu, posebice angažiran na vanjskopolitičkim pitanjima. I odmah su mu se bošnjački dužnosnici i više-manje svekolika javnost obradovali ne znajući, dojma sam, da dolazi iz Kršćansko-socijalne unije. Nije im, začudo, ni ime bilo sumnjivo?! Kako bilo, Christian nam je – osmi!

Povratak zaboravljenih asova

Ipak, Inzkovom se nasljedniku nisu, neki pomalo i zaboravljeni, stari asovi bošnjačke politike poput Harisa Silajdžića obradovali, koliko novom američkom predsjedniku. „S Joeom Bidenom dobili smo povijesnu šansu boriti se za građansku državu“, nije krio oduševljenje izborom toga demokrata nekadašnji šef bh. diplomacije, koji ima taj nekakav čudan tik. Kada govori „mi“, misli na cijelu državu. Ignorirajući činjenicu da se Hrvati i Srbi kad čuju „građanska“, za pištolj hvataju. Figurativno rečeno, dakako.

A onda je ugazio u prošlost i, zapravo, zaplakao za prolivenim mlijekom: „Biden dobro zna BiH! Dayton je nesavršen. Nesavršen i nepravedan! Republika Srpska ima punu dominaciju nad Federacijom! Na sceni je Memorandum 2 SANU-a, priručnik kako utopiti, relativizirati BiH, zato je trebalo provesti Daytonski sporazum, povratak raseljenih, a onda pričati o amandmanima. Kada je Sporazum potpisan, nismo imali presuda sudova u Haagu ni suda u Strasbourgu.“ Evo, biva, prigode da se obnovi propala predizborna parola SBiH: 100% BiH.

Zanimljivo je, međutim, da je Silajdžić, prenuvši se iz poduljeg dubokog (političkog) sna, polemizirao i sa Zlatkom Lagumdžijom koji, inače, u BiH nije bio samo predsjednik države, a sve ostalo ga je – nerijetko uz pomoć i blagoslov zapadnih veleposlanstava – zapalo. A što, uvjerili smo se, nije baš ovoj državi donijelo neku sreću.

No, taj se bivši esdepeovski lider sjetio Travanjskog paketa koji je pao baš zahvaljujući Silajdžićevoj Stranci za BiH. A sve nakon što su špekulacije o revitalizaciji toga (kontroverznog) paketa postale sve glasnije. Uz otvorenu kolaboraciju Bakira Izetbegovića.

Američki paket, naime

Silajdžić je, usred polemike „za“ i „protiv“, ukratko opisao zašto je morao srušiti Travanjski: „Zato što je dio ljudi u državnom Parlamentu svojim entitetskim glasovanjem mogao srušiti Parlament, Predsjedništvo, Vijeće ministara i tako otvoriti put za odcjepljenje Republike Srpske.“ Simpatije između dvojice bivših šefova bh. diplomacije su općepoznate, pa je Lagumdžija svoga kolegu, jedva dočekavši, podsjetio što se zapravo dogodilo prije 15 godina, kada je 2006. u Zastupničkom domu pao paket koji su Amerikanci gurali gdjekad i (diplomatski) nedopuštenim sredstvima.

„Prije 15 godina dr. Haris Silajdžić se 'vratio' na domaću političku scenu rušenjem već dogovorenog Travanjskog paketa ustavnih promjena, na obećanju da će ukinuti tzv. entitetsko glasovanje sa sloganom: Bosna i Hercegovina bez entiteta. Entitetsko glasovanje, uvedeno Daytonskim ustavom 1995., umjesto ukidanja, obaranjem Travanjskog paketa samo je dodatno ojačano zbog radikalizacije političke scene“, rekao je Lagumdžija.

Uz rečeno, podsjetio je i kako su taj (neprežaljeni) paket rušili Harisovo jato, trojica „neovisnih poslanika“ zajedno s HDZ-om 1990. pod, veli, pokroviteljstvom Ive Sanadera i Šešeljeve Radikalne stranke koja je tada imala zastupnika u državnom Parlamentu.

Jasno, čim je spomenut Sanader, prenuo se i Božo Ljubić.

Što je dobro Hrvatima, Bakir se pita

Mada, više je taj osnivač HDZ-a BiH, ali i HDZ-a 1990 (uz stanovitu svotu Sanaderovih kuna), polemizirao s Izetbegovićem II. koji je, nakon što ga je Silajdžić podsjetio što je bilo prije desetljeće i pol, Hrvatima ponudio paket starostavni kao dobro rješenje. Štoviše, prvi u Bošnjaka drži kako bi Travanjski mogao biti prihvatljiv za najmalobrojniji konstitutivni narod implicirajući kako bi riješio strah Hrvata od dominacije brojnijih Bošnjaka.

„Na tu darežljivu ponudu mogao bih odgovoriti slično kako je upozorio trojanski prorok Laokont svoje sugrađane nakon što su im Grci, poslije dugotrajne bezuspješne opsade, kao znak pomirenja darovali drvenog konja: 'Timeo Danaos et dona ferentes'“, kazao je Ljubić.

Potom je predsjednik Hrvatskog narodnog sabora pojasnio zašto se Hrvati – kronično! – boje Bošnjaka i kad pakete nose. Ne sporeći kako je u setu travanjskih amandmana bilo i dobrih nakana, Ljubić tvrdi kako su upakirane i brojne zamke koje su BiH cementirale kao državu, ne samo dvaju entiteta, već i (samo) dvaju naroda.

Čime bi, dakako, Hrvati definitivno izgubili konstitutivnost i svoj narodni subjektivitet u BiH. Sve u svemu, predsjednik HNS-a, iz današnje perspektive, Travanjski paket krsti „trojanski paket“.

Homogenizacija i marginalizacija

Uskoro je priča o Paketu zamrla, mada ne treba dvojiti kako Izetbegović & comp. u svojoj „ergeli“ imaju još sličnih darova. I, jasno, i ove godine mediji su prebrojavali tko slavi, tko ne slavi 1. ožujka, usprkos tomu što je to već stara, apsolvirana priča.

Više, međutim, od toga o ozračju u kojem smo dočekali i ovaj Dan neovisnosti govori „slučaj Mostar“. Politička histerija, nerijetko i otvoreni šovinizam, koja je vladala uoči izbora gradonačelnika Mostara.

Oni koji su iz povijesne ropotarnice izvadili jedan zaboravljeni paket, pokušavali su učiniti sve kako bi spriječili izbor Hrvata na tu funkciju. Nisu se pritom obazirali na činjenicu da je dr. Mario Kordić dobio najveći broj preferencijalnih glasova, a HDZ osvojio najviše vijećničkih mjesta. Mostar je, sukladno pokušajima bošnjačkog homogeniziranja a hrvatskog marginaliziranja, proglašen najvažnijim gradom u kojemu se „odlučuje o sudbini BiH“. Malo kasnije to je, uoči ponovljenih izbora, postala Srebrenica. S jednakim ishodom. I što?!

Ništa – sretan vam Dan neovisnosti!