Čuvajte nam kardinala!


Glede huškačke hajke na Hrvate i rimokatolike u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, na kardinala Vinka Puljića i na moj misni narod, podsjećam na jednu davnu obranu kardinala i nadbiskupa vrhbosanskoga.

Piše: Mile Pešorda/ KT

Tu obranu izustih u Zagrebu, prije 15-ak godina, u razgovoru s jednim odgovornim gospodinom, koji mi je prenio prijetnju iz Centrale da bih mogao izgubiti glavu, budem li sudjelovao na javnoj tribini, na Interliberu, u kontekstu teme koju sam osobno predložio. Čak mi je u tome razgovoru, na dan 10. studenoga 2005., spomenuti gospodin ponudio tjelesnu zaštitu. Odbio sam ponudu i otklonio prijetnju moje fizičke eliminacije, zamolivši njega i udbocentralu da čuvaju kardinala Vinka Puljića (sudionika tribine, pozvana na moj prijedlog).

„A tko će Vas čuvati?“, upitao je. „Mene će čuvati Bog“, odgovorio sam.

Nisu ubili ni mene ni, kardinala, ali se njihovo zlodjelo ubijanja nastavlja: Boga, čovjeka, knjiga, i ideja, nadasve hrvatskoga naroda kao jedinstvenoga entiteta Božjega.

Među neotkrivenim i nekažnjenim
„Prema punini svjetlosti idemo, putom kojim hode djeca svjetlosti, a postole nam se lijepe za zemlju, u kojoj nije umirena prolivena krv nevinih i pravednih, i koju pritišću bogohulne riječi pojedinaca koji još nisu progledali i čija lica nije ozarila ljubav i istina. Ubojstva se nastavljaju. Tako je za Bušićem na najzvjerskiji način ubijen i daroviti Stjepan Đureković, koji je sa sobom iz domovine u svojem kovčegu iznio pet svojih romana, koji, na najstvarniji oblik, u novom stilu, razgolićuju sve vrhove komunističke hijerarhije, svu tu krvavu, strašnu i ironičnu novu klasu. Nije samo izrešetan revolverskim hitcima, nego i sav izmrcvaren s razbivenom glavom, po receptima po kojima je Staljin naređivao svojim banditima, da ubiju Trockoga, Buharina i Babelja.“ (Bogdan Radica: Živjeti – nedoživjeti/ Knjiga druga, str. 638., München-Barcelona, 1984.)

Tako je o zločinima jugokomunizma pisao književnik i politički emigrant Radica, bivši beogradski diplomat, u emigrantskim godinama konačno opredijeljen za hrvatsku državnu neovisnost, o udbo-partijskoj likvidaciji Đurekovićevoj u Njemačkoj 1983., o UDB-inim umorstvima, koje, u ove naše dane, nastoji rasvijetliti njemačko pravosuđe, unatoč nesuradnji s hrvatske i srpske strane političkih „lokalnih mafija“ (R. Supek), koje, budući i same zločinačke ili veoma ovisne o strukturama zločinstva, šute o zločinima „svojima i svojih“ i zaštićuju zločince, ili, štoviše, nastavljaju veličati jugodiktaturu, inače znanstveno razvrstanu među megazločinačke. Mi, dakle, živimo među neotkrivenim i nekažnjenim zločincima i nalogodavcima zločina, među njihovim podupirateljima, a ljubav nas Svjetlosti Svijeta drži na svijetloj stazi humanizma ohrabrujući nas u uvjerenju kako ovaj narod, vlastitim knjištvom i poviješću bogat, uvijek imade srčanih književnika i umjetnika kadrih posvetiti se suvremenomu apostolatu raskrinkavanja djela tame i zapisivanju imena zla.

Zapisi
Svjetlošću ljubavi prema, smrtno ugroženoj, domovini vođen, i naš je Bogdan Radica (Split, 1904. – New York, 1993.), esejističko-žurnalistički dojmljivo svjedočio njezinu istinu, oslobodivši se, poslije 1945., svoga prijašnjega jugoslavenstva. Dragovoljni izgnanik, privržen idealima slobode, inače zatiranima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u krvavome razdoblju croatocidnoga staljinizma, u biti je najlucidnijim i najljudskijim postajao u svom pisanju prožetom onom ljubavlju koju je ponio u svijet s mlijekom materinske ljubavi. Baš na tomu temelju Radičina stvaralačkoga poštovanja prema obzoru majčine vjere „u Boga i u njegovo neizmjerno milosrđe“, dade se pojmiti veličina njegova zapisa o susretu Ivana Meštrovića s kardinalom Alojzijem Stepincem, u Krašiću, u petak 11. srpnja 1959., koji je nastao u SAD-u, nakon Meštrovićeva povratka s posljednjega pohoda Hrvatskoj: „Po završenoj molitvi, razgovor je nastavljen. Kardinal je sada bio veseliji, čak se i šalio… Rekao je da ga nikakve tjelesne muke ne mogu pokolebati u njegovim odlukama i da će se oduprijeti svim prijetnjama i izazovima svojih progonitelja. Pokazao je Meštru još svježu ranu na ruci i pripovijedao, kako mu je nedavno, za vrijeme, dok mu je uručivao neki sudski poziv, jedan milicionar namjerno stavio goruću cigaretu na šaku i opržio ga s očitom namjerom da ga povrijedi i izazove“ (str. 534).

Tko je vrhovni autoritet?
Sagledavši martirij svoga hrvatskoga naroda u kontekstu uspostavljena boljševičkoga „monolitskoga totalitarizma, kakav se nikada kod nas nije pojavio“, „sistematske ideološke tiranije“ što predstavlja „sintezu poluinteligencije, koja živi od fanatizma i od proganjanja svake slobode nasiljem balkanskih policajaca i ubojica“ (str. 384), i književnik je Radica kasnije stao uz slavni, suprotiva Krvnikom izrečeni, Blaženikov credo, iskazavši ga svojim riječima: „Živjeti, naime, u vlastitomu domu, kao gospodar svoje sudbine u okviru svoje državne nezavisnosti. Biti Hrvat bez Države Hrvatske još uvijek zvuči bijedno i sakato“ (str. 658).

Prije više od tisuću ljeta, 925., na molbu Tomislava, kralja Hrvata i hrvatsko-dalmatinskoga svećenstva, papa Ivan X. poslao je na crkveni sabor u Split svoje izaslanstvo i po njemu dva papinska pisma, jedno salonitanskomu nadbiskupu Ivanu, drugo kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihajlu, u kojemu hrvatske vladare, „predrage sinove“, opominje na odustajanje od „barbarskoga ili slavenskoga jezika“ u liturgiji i neka „ljubav prema Bogu gajenjem pravednosti ponovo zasja“ u njihovim srcima. Papinomu su se vrhovnomu autoritetu Hrvati na svoj način pokorili i njegove zagovore odjelotvorili, tijekom povijesti gajeći pravednost i ljubav prema Bogu, ali također čuvajući i njegujući, uz latinski, i hrvatski jezik, na način da je u XVII. stoljeću postao, prema dekretima dvojice pape, obvezatnim predmetom na nekoliko najuglednijih europskih sveučilišta, u Padovi, Madridu, Parizu, Bologni, Louvainu, Salamanci… Postavlja se pitanje tko je danas taj vrhovni autoritet koji bi poslao našemu vladateljstvu obvezujuću pobudnicu poput papinske, koja bi pomogla da se iskorijeni zlo i zasja ljubav i štuje hrvatski jezik.

Nitko od odgovornih za počinjene komunističke zločine nije pred hrvatskim sudom odgovarao, nijedan visoki komitetlija, oznaš, udbaš ili suradnik, a pogotovo ne „pukovnik“, nije se o opačinama i sistemu yu-totalitarizma javno ispovjedio. Udbopartijska, matična, struktura kadroviranja, koja je pobila mnoštvo Hrvata, a na dan 10. studenoga 2005., u Zagrebu, zaprijetila fizičkom likvidacijom meni kao idejnom začetniku i sudioniku okrugloga stola, održana sljedeći dan pod nazivom Hrvatska knjiga izvan Hrvatske i duhovna integracija hrvatskoga naroda na sajmu knjiga Interliber, neometano nastavlja svoja petokraka zlodjela. Njihovu mi je cigaret-prijetnju prenio odgovorni gospodin ponudivši mi tjelesne čuvare kao zaštitu pred vjerojatnim atentatom na predstojećoj tribini.

„Čuvajte nam kardinala (*nadbiskupa Vinka Puljića, pozvana na moj prijedlog za okrugli stol!), a mene će čuvati Bog!“ – imao sam hrabrosti izustiti ove riječi svjetlosti, s ranom koju je omelemila suza svetosti.

Mile Pešorda, Hrvatsko slovo, Zagreb, 8.IV.2011.