Piše: dr. Mario Bernadić, Katolički tjednik

Sv. Irenej Lionski, moguće i prvi među kršćanskim piscima, primjećuje kako je čovjek od početka duhovno biće – i to jer je stvoren na sliku Božju (usp. Post 1,27), što će reći da ga nije Isus učinio takvim, nego mu je zapravo tek omogućio da bude to što jest. Slanjem Duha Svetoga Gospodin nam je providio duhovnu hranu, pa tako je i prema Sv. Ireneju Duh Sveti naspram čovjeka baš nešto kao mlijeko za novorođenče.

Sličnost čovjeka i Boga
No, vratimo se još malo esencijalnoj sličnosti čovjeka i Boga. Premda su starozavjetni žitelji Palestine pokatkada slikali Jahvu kao čovjeka, a u nekim slučajevima čak i s tobožnjom božanskom suprugom, unutar starozavjetne misli relativno se brzo iskristalizirala predodžba o Jahvinoj posvemašnjoj transcendenciji. Kao što i danas uobičavamo reći, nema On drugih ruku i nogu osim ovih naših, a čak su i njegove misli daleko iznad naših misli, kao i putevi – daleko iznad naših puteva (Iz 55,8-9). No, u čemu je onda naznačena sličnost između Boga i čovjeka? Sam Stari zavjet u ovom smislu obično upire prstom u sličnost „slave“ i „moći“, dok bi se za sličnost „svetosti“ čovjek tek trebao potruditi, i to vjerno obdržavajući Božje zakone i zapovijedi.

Međutim, sa svim ovim nailazimo već i na poprilično velik problem. Naime, nisu li naše svakodnevne borbe oko slave i moći upravo i naš središnji i najizrazitiji životni problem? Svi se već bore na svoj način čija će biti zadnja i tko je iznad koga, a tko pod kim. Sukobljavaju se muž i žena, zatim djeca, pa onda posebno roditelji i djeca međusobno. Suočavaju se međusobno braća, kolege i prijatelji, i tko sve ne… I zar se na kraju sve to događa jednostavno zbog toga što smo esencijalno slični Bogu, i što s Njim dijelimo sličnost slave i moći, kao i onog velikog „JA“, koje nam je uvijek preče i bliže od svih onih drugih beznačajnih i malih „ti“. Stoga bi se puno prije glede svega ovog moglo reći da je čovjek pokatkad jednostavno izgubljen u bespućima duha. Puno je slika i simbola Božjih, a nisu nam svi oni jednako na pomoć i korist. A u ovome tekstu upravo pokušavamo ukazati na one, za nas dobre i korisne, slike Božje.

Volimo djecu, ali volimo i mladunčad…
Ljudi za života vjerojatno ništa tako posvećeno i požrtvovano ne mogu voljeti kao što vole svoju djecu. Međutim, također je sasvim prirodno i normalno da čovjek i prema drugoj djeci osjeti dragost, samilost, kao i sve one zaštitničke instinkte. Štoviše, sve ovo, kako znamo, u dobroj mjeri važi i prema mladunčadi životinja. Stoga ne čudi da su u novija vremena ovoj problematici bila posvećena i neka sasvim ozbiljna znanstvena istraživanja. Zašto, dakle, čovjek u tolikoj i takvoj mjeri voli djecu, pa čak često, kako rekosmo, i onu životinjsku mladunčad?

Austrijski etolog Konrad Lorenz opisao je tzv. bejbi shemu (Baby Schema), skup univerzalnih obilježja koja u nama automatski izazivaju brigu:

• velika glava u odnosu na tijelo
• velike oči
• malo lice i nos
• zaobljeni oblici
• nespretni pokreti.

Znači, ova obilježja automatski aktiviraju centre za emocije i skrb u mozgu – „čak i prije svjesna razmišljanja“. I upravo zbog toga nam onda dijete „izgleda slatko“, malo štene neodoljivo, a majstori animacije poput Disneya i Pixara zatim čak svjesno preuveličavaju naznačene „bejbi crte“ kod svojih animiranih dječjih i životinjskih likova kako bi gledateljstvu bili što dopadljiviji.  

Tu su također i različiti hormoni. U interakciji s djecom kod odraslih ljudi dolazi, recimo, do pojačana lučenja oksitocina (tzv. hormon ljubavi i povezivanja), dopamina (hormon zadužen za motivaciju i osjećaj nagrađenosti), kao i prolaktina (sudjeluje u ponašanjima brige).

Iz toga razloga današnja neuroznanost zna reći da je mozak fino „podešen“ na djecu. FMRI studije, proistekle iz snimanja funkcionalne magnetne rezonance moždanih aktivnosti, pokazuju da gledanje dječjih lica aktivira amigdalu (emocionalna važnost), orbitofrontalni korteks (procjena vrijednosti), kao i centre zadužene za osjećaj nagrađenosti, a sve to skupa se pri tome događa brzo, automatski i vrlo često bez ikakve naše svjesne odluke. Stoga, evolucijski biolozi smatraju kako je ljudski mozak evolucijski istreniran da djecu doživljava kao nešto što zahtijeva veliku pažnju i brigu, pri čemu to važi čak, kako rekosmo, i za životinjsku mladunčad jer mozak kao takav reagira prvenstveno na „oblike“ i „ponašanje“, a ne na biološku pripadnost.  

Psihološki i kulturni aspekti
Jedna izreka kaže da će se djeca po sebi družiti sa svima sve dok ih odrasli ne nauče drugačije. Što će reći, isto ono dijete koje je po samoj prirodi stvari voljeno, istodobno u sebi nosi i prirodni potencijal da voli sve. Međutim, tu zatim nadalje nastupaju mentalitet, kultura i odgoj koji već u ovisnosti o tome kakvi su, mogu igrati i pozitivnu i negativnu ulogu za daljnji razvoj djeteta. Zato ne čudi da se danas puno više djece rađa u onim društvima koja ističu roditeljstvo i rađanje kao najveće čovjekovo bogatstvo, naspram onih društava koja su se u međuvremenu prvenstveno orijentirala prema materijalističkim ciljevima kao i onim sebičnim i samoživim načinima života.

A svakako valja istaknuti i ono da djeca uče puno više oponašanjem, nego slušanjem. Stoga će i ona djeca koja su imala tu sreću odrasti u skladnim i funkcionalnim obiteljima, kasnije i sama imati više potencijala i šanse ostvariti takvo što, nego li ona djeca koja u sebi nose duboke i nezacjeljive rane odrastanja u disfunkcionalnim ili čak razorenim obiteljima.

Arhetip Djeteta: slabo, a nepobjedivo
Za Junga je Dijete (puer) jedan od temeljnih arhetipova kolektivnog nesvjesnog. No, ono ovdje ne iskrsava toliko kao ono „slatko dijete“, nego kao svojevrsna egzistencijalna figura. Arhetip djeteta označava:

• početak (ne iz moći, nego iz krhkosti)
• potencijal koji još nije određen
• novo koje dolazi bez jamstava
• život koji se pojavljuje „usprkos svemu“.

Zato Jung kaže paradoksalno: „Dijete je slabo, ali nosi budućnost svijeta.“ I upravo ta kombinacija „ranjivosti“ i „budućnosti“ čini dijete emocionalno privlačnim, jer u njemu prepoznajemo:

• vlastiti izgubljeni početak
• ono što još nije pokvareno cinizmom
• mogućnost drukčijeg ishoda.

Što će reći da, prema Jungu, naša snažna emocionalna reakcija na dijete nije tek izraz brige za drugo biće, nego susret s vlastitim zaboravljenim početkom i izvorom.

Zašto je ranjivost „ljepša“ od moći?
Ovo ponešto kontroverzno pitanje „Zašto je ranjivost 'ljepša' od moći?“,spontano nas i poprilično „bezbolno“ vodi od biologije i psihologije prema kršćanskoj objavi.

Već biološki gledano, moć ne treba zaštitu, samodostatno ne potiče skrb, a ono dominantno ne traži odnos.

Ali „ranjivo biće“: poziva, otvara prostor odnosa, zahtijeva izlazak iz sebe.

Znači, dok moć zatvara, ranjivost otvara prostor za odnos, a što je po sebi svojevrsni psihološki paradoks. Stoga i ono dijete, bolesnik, siromašan, izbjeglica ili starac u nama mogu probuditi „više ljudskosti“ nego li neki uspješan i snažan pojedinac.

Pokatkad se zna reći da nas dijete naprosto „razoružava“. Da, ono ne pobjeđuje snagom, nego svojevrsnim pozivom. To je razlog zašto je ranjivost estetski i etički snažna, i zašto se duboko pamti.

Dijete kao doslovna objava Boga
Ovdje dolazimo do mjesta gdje kršćanstvo čini nešto posve nepojmljivo.

Bog se ne objavljuje u moći, nego u djetetu, u ovisnosti o svojim roditeljima, pastirima, mudracima … u nezaštićenosti, u tijelu koje se može izgubiti ili čak uništiti … i ovo nije tek pobožna slika, nego teološka tvrdnja.

U kršćanstvu Bog ne dolazi kao zakonodavac, sudac ili ratnik, nego kao onaj koji treba druge da bi živio.

Karl Rahner bi rekao: „Bog se objavljuje ondje gdje čovjek mora odgovoriti, a ne biti nadjačan.“

U kršćanstvu, dakle, Bog ne dolazi u sili, nego kao krhko dijete koje se predaje drugima. Time Bog čini nezamisliv rizik, ali koji na taj način postaje i naš rizik.

Marija, Josip, pastiri, a poslije njih i svi mi – imamo tu zastrašujuću moć:

• zaštititi
• odbaciti
• zanemariti.

Koliko je god bilo ono strašno dok se čovjek morao bojati da će ga Bog bilo kada i iz tko zna kojeg već razloga odozgor uništiti i zatrti, nije li ovo na neki način sada još i strašnije, predajući se u naše ruke i uzdajući se u našu dobrotu i humanost?

I ovo opet nije tek simbolična slika, nego teološka tvrdnja, jer Isusova se, tako da kažemo, „izlazna strategija“ pokazuje identična, pa čak i proširena u odnosu na onu „ulaznu“, božićnu: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40).

Jer to slatko, dražesno dijete ipak je bilo i sudac, i to kakav nepojmljiv sudac. Stavilo je pred nas trajan i univerzalan izazov „slobode“ i „odgovornosti“, a naspram onih nebeskih ljestvi „milosrđa“ i „ljubavi“: Ili ćemo se definitivno uspeti njima ili ćemo se zauvijek o njih spotaknuti i sunovratiti…