Rusko-ukrajinski rat – (i) druga strana...

Dokad ćemo slušati Putinove basne?!


Nećemo izvoziti plin, naftu, ugljen, loživo ulje – nećemo slati ništa. Ostala bi nam samo jedna stvar – kao u poznatoj ruskoj basni, osuditi vučji rep za smrzavanje“, zaprijetio je Putin prošloga tjedna. Usprkos svemu, Ukrajina i Zapad dobro stoje u srazu s Rusijom. Na internetu, doduše.

Ukrajinski predsjednik vjeruje kako su posjeti poznatih vrijedni za svijest o ratu

Ukrajinski predsjednik vjeruje kako su posjeti poznatih vrijedni za svijest o ratu

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Potkraj prošlog mjeseca Jessica Chastain, zvijezda filma Molly's Game, podijelila je na Twitteru djeliće videouratka koji prikazuje uništene zgrade i raseljenu djecu te povjerila svojim obožavateljima kako joj je trebalo nekoliko tjedana da bi obradila sve što je vidjela na putovanju u Kijevu. Osim što je obišla dječju bolnicu, gdje su joj mali ranjenici darivali umjetničko djelo koje su sami napravili, Chastain se u glavnom ukrajinskom gradu sastala i s Volodomirom Zelenskim koji, dakako, nije propustio prigodu zajedničku fotografiju objaviti na društvenim mrežama. „Takvi posjeti poznatih ljudi“, komentirao je ukrajinski predsjednik, „iznimno su vrijedni za svijest o ratu“.

Glumačke promenade

  A budući da su svome kolegi u pohode već dolazili Sean Penn, Angelina Jolie i Ben Stiller..., moglo bi se kazati kako je, sve u svemu, uistinu riječ o jednoj velikoj igri – koju smo vidjeli i tijekom srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kada su se mnogi samopromovirali, poglavito po sarajevskim ulicama, kao prijatelji žrtve agresije. Bez gotovo ikakve koristi za napadnute. Slijedom čega su i riječi bivšeg glumca i aktualnog šefa države i vrhovnog zapovjednika o važnosti naslikavanja celebrityja više stvar pristojnosti njihova domaćina, negoli uvjerenosti kako bi Ukrajina mogla imati kakve koristi od tih promenada. Mada, nije da se Volodomir ne voli slikati...

  U kontekstu čega je vrlo zanimljivo mišljenje Sergeija Loznitsa koji na konstataciju Večernjeg lista kako mnogi u svijetu drže da u trenutačnoj eskalaciji Rusija pobjeđuje na terenu, a Ukrajina u propagandi, ovogodišnji dobitnik Počasnog Srca Sarajeva odgovara: „Sve je to jedan hibridni rat, no pitanje je što je važnije – pobjeda na terenu ili na internetu? Ukrajina nema dovoljno resursa za oslobođenje teritorija, sve što mogu je truditi se održati crte razdvajanja takvima kakve jesu. To je vrlo opasna situacija.“ Inače, priča o tome ukrajinskom redatelju je znakovita i glede teze o popriličnoj estradizaciji rusko-ukrajinsko rata, zapravo o njegovoj drugoj strani. Loznits je prosvjedno istupio iz Europske filmske akademije revoltiran njihovom birokratskom reakcijom kafkijanskog tipa u kojoj se govorilo o „konfliktu na istoku“, a ne o ratu, te izražavala zabrinutost kako će u toj situaciji ukrajinski umjetnici snimati filmove.

  „To nije bilo prvo skandalozno ponašanje Akademije, nego kap koja je prelila čašu. Nekoliko godina prije, kada je ukrajinski redatelj Oleg Sentsov uhićen na Krimu, mučen u ruskom zatvoru i osuđen kao protivnik Putinova režima, oni su tom istom Putinu pisali pisma i molili ga da riješi situaciju. Umjetnici nisu diplomati i u situacijama poput ove ne trebaju se truditi biti, nego jasno izraziti svoje osjećaje i stavove“, drži, uz ino, i autor filma Dombas koji je otvorio program Un Certain Regard u Cannesu 2018. i koji, po općem sudu, daje dobar uvid u sve što je prethodilo trenutačnoj katastrofi.

Po Staljinovu uzoru...

 Paradoksalno je, međutim, da ga je Ukrajinska filmska akademija izbacila jer je podržao ruske redatelje, o čemu je, svjedoči nedavno Loznits u Večernjem listu, doznao iz novina te drži kako ta Akademija svoju ulogu u ratu vidi kao solidifikaciju ukrajinskog nacionalnog identiteta, ali se ni sami nisu dogovorili što bi to uključivalo. „... Pa se odlučuju na staljinističku čistku postajući nalik na one protiv kojih se navodno bore. Ako im više nije dobar, primjerice, ruski redatelj Askold Kurov koji se izložio golemom osobnom riziku kako bi snimio film podrške Olegu Sentsovu, onda mi je drago da im nisam dobar ni ja“, poručuje.

  Uz rečeno, indikativna je (i) Loznitsova teza kako Rusi koriste oružje koje su sami proizveli, a Ukrajina se oslanja na stranu pomoć koja ovisi o političkoj volji. Nakon čega se pita: „Što će biti s NATO savezom ako Trump pobijedi na idućim izborima? Hoće li se SAD pozdraviti s Ukrajinom kao što su napravili u Afganistanu?“ Što je osobito aktualno u ovo vrijeme kada je već sedam mjeseci rata iza nas, a netom nakon što je Kijev najavio oslobodilačku ofenzivu koju su neki – čak i u Hrvatskoj – nazvali „ukrajinskom olujom“ na jugu zemlje.

Oluja?!

  Naime, nakon prvotnog entuzijazma i – makar u medijima – pobjeda ukrajinskih branitelja, došlo je do zatišja. Očekivano, kazali bismo. Bivši hrvatski ministar obrane i vojni analitičar Ante Kotromanović kao, uostalom, i većina kolega mu, još su na početku konstatirali kako se te dvije akcije ne mogu uspoređivati. „Prije svega, obuka Hrvatske vojske trajala je gotovo pet punih godina, a u Ukrajini ona traje samo nekoliko mjeseci. Drugo, 150 000 hrvatskih vojnika krenulo je u Oluju iz četiriju smjerova, a Ukrajina ih broji samo 25 000 i krenuli su u protuofenzivu u samo jednoj regiji. Treće i najvažnije, mi smo u Domovinskom ratu nasuprot imali Vojsku tzv. RSK i tzv. JNA koja je s vremenom počela moralno i vojno propadati, dok Ukrajinci nasuprot imaju milijunsku vojsku i nuklearnu silu“, analizira taj hrvatski branitelj i sudionik Oluje. Prave, naime!

  Uza sve, nužno je, baš u ovome trenutku kada se u Bruxellesu raspravljalo – ili, bolje, raspredalo! – o pitanju ograničavanja ulaska građana Ruske Federacije u Europsku uniju, progovoriti i o europskoj principijelnosti. Na kraju je, posljednjega dana kolovoza, postignut kompromis – suspendiran je (tek) Sporazum o pojednostavljenom viznom režimu s Rusijom; Dok su se Francuska, Njemačka, Mađarska i „nekoliko zemalja južne Europe“, kako su ih (tajnovito) krstile novinske agencije, protivile potpunoj zabrani, diskusiji je presudila inicijativa država koje graniče s Rusijom kako će one same krenuti u rigorozno ograničavanje ako kompromis ne bude moguć.

  Sve u svemu, šengenske vize za ruske državljane poskupjele su s 35 na 80 eura, a odužit će se i njihovo izdavanje pa, eto, u Bruxellesu vjeruju kako će se Rusi teže odlučivati na put ka Zapadu... Moskva je žurno zaprijetila – simetričnim i asimetričnim mjerama. A nakon što je G7 najavio (i) uvođenje ograničenje cijena ruskog plina i nafte, Putin je pokazao svoje pravo lice.

Glupi pozivi?!

  Govoreći na Ekonomskom forumu u Vladivostoku, ruski je predsjednik kazao kako su ti europski pozivi glupi te kako (samo) mogu dovesti do viših cijena energenata u svijetu i ekonomskih problema u Europi. Zaprijetio je, također, kako će Rusija izići iz dogovora o opskrbi ukoliko Zapad provede najavljeni plan. „Nećemo izvoziti plin, naftu, ugljen, loživo ulje – nećemo slati ništa. Ostala bi nam samo jedna stvar – kao u poznatoj ruskoj basni, osuditi vučji rep za smrzavanje“, obznanio je, dometnuvši kako su Njemačka i ostale zapadne države same krive što je plinovod Sjeverni tok 1 prestao s radom i što su Ukrajina i Poljska samostalno odlučile isključiti druge plinovode prema Europi.

  Kako bilo, Stari kontinent već je suočen sa zimskom energetskom krizom. Koju je tajni (...) Putinov poklonik Aleksandar Vučić ovih dana najavio jasno i glasno. „Ova će zima za sve nas biti vrlo hladna, a sljedeća će biti polarna za cijelu Europu. Čini mi se da nitko ne želi rješenje. Bojim se kako svi iščekuju poraz s druge strane. A ako ste mislili da ćete lako vojno pobijediti Rusiju...“, stao je srbijanski predsjednik na pola rečenice, mada svi slušatelji znaju – nastavak. Pozicija Srbije je zbilja delikatna. Uostalom, srbijanski se vožd o tomu (iz)jadao i Recepu Tayyipu Erdoğanu koji tijekom prošlotjedne balkanske turneje nije mogao zaobići Beograd. Logično, bez Turske Srbi(ja) ne bi imali plina. Ili, kako je to, kronično dramatičan, zavapio domaćin turskog predsjednika: „Ne bismo imali ništa!“

Griju (li) nas predizborna obećanja

 A Bosna i Hercegovina? Bio je, jasno, visoki gost iz Ankare i kod nas. No, nije se moglo (baš) čuti bogzna što o ovoj vrućoj – zapravo hladnoj! – temi. A nakon što je kum Recep otišao, uglavnom se analizira komu je dobro došlo što je u Sarajevo sletio usred predizborne kampanje. Iako se zna tko se kumu najviše obradovao. Amanet je – amanet!

 Ali nema veze, nas griju predizborna obećanja...