Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Možda bi na sad već glasoviti Dabrin bećarac o madridskome grobu od zlata valjalo – baš kao što na ljutu ranu ide ljuta trava! – uzvratiti kao što je to učinila nekadašnja Tuđmanova glasnogovornica Vesna Ožbolt Škare, također bećarcem:

„Franjo nam je državu stvorio,
a taj tvoj sve u crnilo pretvorio.
Slaviš Pavelića, uz čašu vina,
a zaboravljaš tko nas je vodio do Knina.
Bećar može pjevati svašta,
al’ slaviti izdajnika – to je blamaža koja se ne prašta.“

Zna se koji su grobovi – zlatni!

A, možda je, ipak, u pravu (i) Stipo Mlinarić kada kaže: „Ako ćemo pjevati, pjevat ćemo o herojima Domovinskog rata. Nažalost, nema pjesama o njima, nema filmova o njima. Nažalost, ima filmova i pjesama o komunističkim zločincima. Hoće li Dabro biti sankcioniran? Hoće, kao Nenad Stazić nakon što je rekao da je premalo Hrvata ubijeno na Bleiburgu. Dakle, neće“, apsolvirao je slučaj „grob od zlata“ taj hrvatski zastupnik pa ponovio da mediji aludiraju/inzistiraju kako je u pjesmi riječ o Paveliću te zaključio kako su za njega zlatni grobovi 15 000 hrvatskih branitelja.

Slijedom čega se nužno vratiti u prosinac prošle godine i prosvjede zagrebačkih tzv. antifašista (…), koji, zapravo, nemaju gotovo nikakav odnos spram onih koji su oslobodili, a onda i stvorili današnju Hrvatsku. O zlatu za njihove grobove tu nema niti primisli. Afirmirala se, naime, toga hladnog zagrebačkog prosinca balkanska federacija bez države i nacija, kao što je zagovarao jedan transparent, šepirila se ulicama hrvatske prijestolnice golema crvena petokraka – kazao bi (nekoć) Zoran Milanović u slučaju predratnoga Hajduka – mogao si se na nju nabosti. Pod šifrom borbe protiv fašizma, zagrebački su „partizani“ osporavali hrvatsku državnost, nacionalni identitet i jezičnu samobitnost.

Sve, dakle, ono za što je palo 15 000 hrvatskih branitelja o kojima govori jedan od njih, spomenuti Mlinarić, kojega su združeni srpski desperadosi pod petokrakom i kokardom iz Vukovara sproveli u srbijanski logor. Iz, dakle, Vukovara koga se prošlih godina hladnokrvno psovalo po novinama. Riječ ovdje nije, dakako, o antifašizmu, nego o antihrvatstvu, u ozračju u komu je domoljublje = nazadnjaštvo…

Plenkovićev HDZ – fašistički?!

O čemu svjedoči i to što se – poglavito nakon Thompsonova ljetošnjeg spektakularnog koncerta na zagrebačkom Hipodromu – retorika Srba, politička i medijska, potpuno usuglasila s hrvatskim borcima protiv „ustaške guje“ koju je, inače, izmislio još ex-predsjednik Hrvatske Ivo Josipović. Srbima se gotovo nema što ni zamjeriti, kad, evo, nakon Dabrina bećarca poslije čaše – ili, svejedno, čaša na pokladama u zavičaju – Darija Orešković nonšalantno analizira potez svoga saborskoga kolege u vlastitu šoru, adresirajući cijelu priču na HDZ.

Nakon što su vladajući, osvrćući se na pokladno veselje u (Dabrinim) Komletincima, kazali kako osuđuju sve totalitarne režime te kako se ne treba – više! – vraćati u Drugi svjetski rat i dodali da onaj pripjev o madridskom zlatu nije ni za maškara, Orešković je detektirala (…) kako će HDZ-ovci sve osuditi, samo kako ne bi morali za sebe priznati da su fašisti. Čekajte, stranka koju vodi Andrej Plenković je – fašistička?! To tvrditi dva mjeseca nakon što je lani u studenome usred Zagreba upriličena izložba suatoru zloglasnog Memoranduma i jednog od čelnika SANU-a, pod gotovo šifriranim naslovom Efemeris – legat Dejana Medekovića…

Pritom je Orešković još nedavno, uoči Božića, polemizirajući s onima što su joj poslali poruku: „Tko je mogao zamisliti lani, da će Božić slaviti partizani“, objavila obiteljske fotografije iz 1970-ih, na kojima je mala Dalija ispred krizbana. Dodajući kako aktualni premijer nema takvih uspomena. A, zapravo, samo kako bi dokazala, sad kad je već velika, kako Jugoslavija nije bila (baš) toliko mračna da se u njoj nije mogao slaviti i najradosniji kršćanski blagdan…

Širokim se ori: „Druže Tito, ljubičice bijela“

No, budući da su antife, zagrebačke ponajprije, stigmatizirali Thompsona, svaki im je njegov koncert prigoda da, slijedom Josipovića, otkrivaju „ustašku guju“. Tako su burno reagirali i na Široki Brijeg gdje je Marko Perković održao koncerte, neposredno nakon što je ovdje obilježena 81. obljetnica partizanskog zlosilja nad 66 hercegovačkih franjevaca. Koje je, inače, Josipović, iako je kao predsjednik Hrvatske pohodio širokobriješki samostan gdje mu je dokumentirana partizanska bestijalnost, falsificirao u svojim kasnijim izjavama. Inače, pod petokrakom zvijezdom za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg ubijeno je 2 189 osoba, iz županije Zapadnohercegovačke 7 151, a iz cijele Hercegovine više od 20 000 osoba. Cijeli je taj kraj, sa Širokim kao svojevrsnim središtem, u SFRJ-u anatemiran kao ustaški i tamo nije gotovo ništa ulagano. Pa, što bi trebali danas pjevati „Druže Tito, ljubičice bijela“?!

Zanimljivo je pritom da ta lijevo političko-medijsko-komentatorska (proleterska) brigada koja ustrajava na nekakvoj izvanrednosti političke situacije u Hrvatskoj, postoji samo podno Sljemena, samo su tu agilni (Josipovićevi) gujolovci.

„Otiđite sa mnom u Dubrovnik, Osijek, Varaždin, Pulu, Rijeku, Gospić, Bjelovar, Koprivnicu… Nigdje te izvanrednosti nema“, pozvao je hrvatski premijer novinare. Valja, međutim, priznati kako su evo ovi što ih je lider HDZ-a identificirao neumorni u traženju svjedoka optužbe da je današnja Hrvatska – ustaška. Osobito su im dragi teolozi, svećenici, koje su njihovi (slavni…) predšasnici ograničavali na prostor sakristije, ako im (već) nisu osigurali puni pansion o trošku države. Tako je sveučilišni profesor filozofije i teologije te bivši saborski zastupnik Marko Vučetić komentirao okolnosti u kojima se našao HDZ i koalicijski im DP nakon Dabrine pokladne veselice.

Svjedok pokajnik

„Plenković je u koaliciji s Dabrom. Njegovo pitanje o tome gdje vidimo ustaše, i dalje je aktualno. Sve koje je Plenković vidio, s njima je i koalirao, sad traži pomoć od nas kako bi mogao koalirati i s onima koji su mu možda promakli“, objavio je Vučetić na Facebooku i potvrdio kako Orešković nije usamljena u stavu da je HDZ – fašistička stranka. Također, korifeji ustašizacije Hrvatske posegnuli su i za župnikom župe Sv. Josipa u Veloj Luci Hrvojem Katušićem koji je pr(o)zvan komentirati ZDS u Širokom Brijegu. Zapravo, riječ je svjedoku pokajniku, koji je, prije negoli će sudionicima širokobrijeških koncerata održati „sat vjeronauka“, priznao kako je kao srednjoškolac i sam crtao ustaško U s križem, vjerujući da time izražava ljubav prema Bogu i domovini.

Tek je, veli, kasnije shvatio kako ideologija koja je iza sebe ostavila logore i nevine žrtve ne može biti temelj nikakve kršćanske ljubavi. „Ljubav prema narodu znači imati hrabrosti priznati njegove rane, pokajati se za počinjene pogrješke i učiniti sve da se takvo zlo više ne ponovi“, propovijeda don Hrvoje.

A, kad smo kod rana (iz prošlosti), vratimo se na kraj siječnja kada je u Krašiću sisački biskup Vlado Košić slavio misu u povodu 37. obljetnice otkrivanja jame Jazovke u koju su bacani zarobljeni vojnici nakon borbi za Krašić početkom '43., a potom i ranjenici i civili iz zagrebačkih bolnica nakon ulaska partizana u Zagreb u svibnju '45. Do danas je ekshumirano 814 posmrtnih ostataka.

 Crvena zvijezda – dokad (više)?!

U svome je obraćanju biskup Vlado istaknuo kako u zločinima Jazovke vidi isti rukopis zla kakav se ponovio i u Sisku 1945. te na Ovčari 1991. – u ubijanju ranjenika i zarobljenika bez suda, uz pokušaj prikrivanja zločina. „Zato je neshvatljivo da se u našoj Domovini ne zabrani crvena zvijezda kao simbol tih zločina o kojima govore, ne samo žrtve Jazovke, Siska i Ovčare, nego i Hude jame, Kočevskog Roga, Maribora, Teznog, Maclja, Čemernice i tolikih drugih stratišta naših ljudi – što simbolizira likvidacije pod imenom Bleiburg i Križni put“, poručio je mons. Košić.

Poruka je to – neizravna – i onima koji i danas mašu petokrakom i misle kako se suvremena Hrvatska može temeljiti na jednom propalom totalitarnom režimu, na jednoj povijesno odbačenoj ideologiji. Umjesto na nacionalnom jedinstvu i pobjedi hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom ratu. Nakon čega se valja sjetiti kolikom su ruglu ovi gotovo isti današnji zvjezdonosci izvrgnuli Franju Tuđmana kada je inzistirao na povijesnoj pomirbi. Onda nisu vjerovali kako će Sava poteći uzvodno, a danas bi pod petokrakom Hrvatsku pustili niz vodu. Pa, o Thompsonovu koncertu u Širokom Brijegu, ili ma gdje drugo, ne misle isto samo razne oreškovićke i Vučićeva bratija tamo daleko, nego i banjolučki svetosavci i poklonici Draže Mihailovića…

 Hrvatsko „sveto trojstvo“

Nisam, priznajem pošteno, vjerovao kako ću (nekad) citirati nekoga liberala. Ali vrlo mi se edukativnom čini Facebook objava predsjednika HSLS-a Daria Hrebeka koji se evo poziva na člana svoje stranke poduzetnika Thomasa Bauera i njegov tekst na društvenim mrežama: „Kaj se tiče 20. stoljeća, Hrvati imaju Radića, Mačeka i Tuđmana. Nema potrebe uplitati bilo kog drugog. To je i političko i moralno samoubojstvo. Istina, niti ta trojica nisu bili savršeni. No, upravo traženje savršenstva među ljudima, a političari su samo ljudi, totalitarni je kult ličnosti i zapravo duboko antikršćanski način razmišljanja (kršćani se ne klanjaju ljudima, a još manje političarima). Hvala na pozornosti.“

Nakon čega – možda? – još samo izvorni stih pjesme Kad je Radić umirao, koju je Dabro (malo) prepjevao ne imenujući, doduše, poglavnika.

Kad je Stjepan Radić umirao

Hrvatsku je braću dozivao

Oj, Hrvati, braćo moja mila

Naša majka Hrvatska je živa.