(Post 12,1-4a; 2 Tim 1,8b-10; Mt 17,1-9)

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA A

Preobraženje radi otklanjanja sablazni križa


Poštovane sestre i braćo! Već se nalazimo u korizmenom vremenu, vremenu ozbiljnosti i promišljanja o svom odnosu prema Riječi Božjoj koju slušamo i koja ima moć promijeniti naše živote i učiniti nas zadovoljnim i spremnim nositi svoj križ do kraja života kako bismo bili proslavljeni u Isusovoj slavi.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Dominković

Uvod u pokajnički čin

Kako je lijepo promatrati odrastanje, napredak djece, njihovo formiranje u zrele i odgovorne osobe… čovjek ne bi ni osjetio prolazak vremena da njih nema i da njih ne promatra. Preobražavamo se kroz svoje obrazovanje i odrastanje, odgoj i utjecaj poštenih i radinih ljudi u nešto što smo željeli i postajemo i sami uzor drugima ukoliko slijedimo svoj zacrtani put, svoju karizmu! Danas nam Isus pokazuje put slave preko križa i kroz trnje pogled u zvijezde! Jesmo li spremni osvrnuti se natrag i pogledati svoje promašaje, zamoliti milosrđe Božje za svoje pogreške i odlučiti slušati Njegov glas!? Pođimo i mi preobraženi u slavu Gospodnju obećanu onima koji mu se svim srcem vrate!

Početak povijesti spasenja

Možda nam čudno i ružno zvuče obećanja?! No, vjernik je uvijek čovjek obećanja, čovjek nade i iskrenog povjerenja u Boga, i onda, možda je bolje reći, upravo onda, kad pomislimo da su nam sve lađe potonule, da su nas napustili i oni naši najbliži i najodaniji suradnici. Bog ostaje vjeran dovijeka! Današnja čitanja upravo su na tragu tih misli i Božjih obećanja! U Prvom čitanju, Abraham, već u poodmakloj dobi u sigurnosti svog očinskog doma biva pozvan u neizvjesnost i nesigurnu budućnost, opasnost od novoga i nepoznatoga. On osjeća Božji zov da napusti sve, „zemlju svoju, zavičaj i dom očinski“! Abraham nije krenuo sam od sebe na put, željan avantura ili turizma. On je bio pozvan. Izrael to smatra početkom svoje povijesti. S Abrahamom počinje povijest spasenja koju vodi Bog! Ona je u ljudskim očima često nesigurna i „beznadna“ ali pouzdanje u Boga ne laže, ne vara nego se ispunja. I Abraham se lomio i dvojio treba li poslušati Božji glas i krenuti u nepoznato ili ostati u sigurnosti svoje domovine!

Suvremene „obećane zemlje“

Ne podsjeća li vas, dragi moji, ovaj poziv na skoru našu prošlost? Ne podsjeća li vas na mnoge koji su u ovo zadnje vrijeme otišli iz doma očinskog i poznatih obrisa u nepoznato?! Mnogi su poput Abrahama napustili sve svoje i otišli u nepoznato, u „obećanu“ zemlju! Toliko je naših ljudi i obitelji pošlo iz vlastitog doma diljem Europe, Amerike, Australije, Kanade! U tuđu zemlju! Jesu li doista obećane ili nisu vidjet ćemo za koje desetljeće? Ne možemo s ove distance iskreno i lucidno suditi o njihovim odlascima. Svi sanjaju o nekoj maloj „sjenici“ u kojoj će naći sreću za svoju obitelj, gdje će biti sretni i zadovoljni. Ići iz svoje zemlje nije nikome lako. Ništa lakše nije ni hodočastiti u zemlju budućnosti. Za jedno i za drugo traži se – vjere i povjerenja, molitve i hrabrosti, zalaganja i izdržljivosti.

I Abraham kreće negdje oko 1750. prije Krista iz Harana s dna Mezopotamije do na vrh Sirije i sve do Egipta. Prolazio je i odlazio kroz obećanu zemlju i tek mu je u smiraj života Bog dopustio počinuti u njoj. Zar nisu i mnogi naši voljeni „ostavili“ kosti u inozemstvu, a željeli su samo malo bolji život, malo sretniju i svjetliju budućnost?! I ovdje ima budućnosti za nas, i ovdje je obećana zemlja za one koji žele pošteno zasukati rukave i živjeti od truda svojih ruku. Nemojmo ostavljati svoju djedovinu i prodavati njihovu krv i suze, njihove grobove u bescjenje! Abraham nas potiče na vjernost Bogu i njegovim obećanjima! Pogotovo u korizmeno vrijeme vrijedno nam je poslušati proroka koji nas poziva: „Vratite se Bogu! On je poderao, on će i zacijeliti!“

Ustrajni i postojani u molitvi

U drugom čitanju apostol Pavao piše duhovnu oporuku svom učeniku Timoteju! Pavao se nalazi u Rimu u zatvoru, a njegov učenik i suradnik u Efezu te ga Apostol potiče da vodi kršćanske zajednice unatoč nevoljama i poteškoćama jer da nam je kroz mnoge nevolje u kraljevstvo Božje (Dj 14,22)! Isus je uz njih i to mučeni i proslavljeni, a milost Božja će se očitovati po krštenicima i nakon Pavlova odlaska! Budite ustrajni i postojani u molitvi, to je Pavlova oporuka! I onda kad je teško treba prianjati i ostati vjeran Bogu. Sada sveti Ivan Pavao II. jednom je zgodom rekao bogoslovima i sjemeništarcima koji ponekad izgube snagu i elan u svjedočenju: „Poziv je pustolovina koju se isplati živjeti do kraja!“

Preobraženje

U evanđelju se događa nešto neopisivo, nesvakidašnje, nešto što je ostavilo jak dojam na svu trojicu izabranih učenika! Naime, na Gori preobraženja Isus se preobrazio pred učenicima! Dok su se oni borili sa nesanicom i snovima, Isus je u osobnom duhovnom razgovoru s Mojsijem i Ilijom. Nije slučajno što se baš s njima susreo i što je sa sobom poveo ovu trojicu učenika. Sam događaj se zbiva na gori Tabor, gotovo jednako kao što je i Mojsije proboravio na gori Sinaj kad je primao Zapovijedi! Mojsije je predstavnik starozavjetnog Zakona, a imao je osporavanje od svojih sunarodnjaka za vrijeme Izlaska iz Egipta gotovo cijelim putem kroz pustinju, a Ilija je predstavnik proroka koji se bori za pravovjerje i istinsko štovanje Boga. Bio je proganjan gotovo cijelog svog života od bezbožne kraljice Jezabele i njezina muža Ahaba koji se odrekao vjere te prešao na štovanje kumira svoje žene. I jedan i drugi ohrabruju Isusa na njegovu putu u Jeruzalem na kojem će biti osporavan i ismijavan, prezren i ubijen te po svojoj muci i smrti donijeti spasenje cijelom čovječanstvu.

Otklonjena sablazan križa

Sam odlomak smješten je odmah nakon Petrove ispovijesti u Cezareji Filipovoj o tome tko je Isus, čime se htjelo dati na važnosti! Isus po drugi puta naviješta svoju nasilnu muku, smrt i uskrsnuće! Apostoli su vidjeli što čeka Isusa i one koji mu ostanu vjerni do kraja života. Ovaj preobražaj koji se dogodio, trebao je biti osnaženje apostolima da ustraju u mukama i da ne zaborave ovaj upečatljivi događaj do kraja svog života. Glas iz neba „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ tomu je samo dao još pečat o ispravnosti Isusova dotadašnjeg djelovanja i ispravnom putu kojim hodi. Ako i kad u sebi izgradimo Kristovu svetost, njegovo čovjekoljublje i mudrost, zasjat će to pred očima svijeta. Svijet će vidjeti i doživjeti, da je i u nama nebo sišlo među ljude.

Potvrdu imamo za to u povijesti Crkve i u povijesti njezine djece. Zar nije nebo sišlo među ljude u Sv. Franji Asiškom, u Sv. Anti Padovanskom, u Maloj Tereziji… i mnogim drugima. Najpoznatiji komentar napisao je papa Leon Veliki što se danas čita u Časoslovu: „Prvenstveno se u tom preobražaju radilo o tome da iz srca učenika bude otklonjena sablazan križa kako ne bi poniznost voljno prihvaćene muke uznemirila vjeru onih kojima bi objavljena uzvišenost skrivenog dostojanstva!“ Upravo ova trojica učenika su i svjedoci Isusove agonije u Getsemanskom vrtu! Isus im je ovim preobražajem htio pokazati sjaj i slavu kraljevstva Božjega i bar mali trenutak Onostranosti kako bi ih ohrabrio za budućnost.

Petar u zanosu govori kako im je dobro i više uopće ne misli na sebe i svoje prijatelje suvidioce nego samo na Isusa, Mojsija i Iliju te želi ostati u njihovu društvu, što i izražava riječima: „Dobro nam je ovdje biti!“ Ovo je poticaj svima nama da se ne plašimo predstojećih muka i životnih križeva nego da hrabro i s pouzdanjem u Boga kročimo svojim putem spasenja. Muka je potrebna kako bi nas pročistila u vjernosti i još više priljubila uz Isusa patnika. Isus želi preobraziti i nas u srcu.

Gdje je sreća?

Znali su apostoli dok su silazili šutke niz brežuljak s Isusom jednu stvar: nije radost života u tome da imaš dobru kuću, stan, auto, telefon, zaradu, užitke. Nije zadovoljstvo u tome da odeš u Ameriku, Njemačku, Švicarsku, Kanadu ili sebi napraviš vilu u Makarskoj, Puli, Monaku..., nego je najsretniji onaj čovjek koji u svom srcu sagradi kućicu, sjenicu u kojoj će prebivati Bog u svojoj slavi. Kao što je Bog nekoć pozvao Abrahama, tako i Isus danas zove Petra, Jakova, Ivana, tebe i mene da nam pokaže kako ćemo biti proslavljeni ako mu ostanemo vjerni i budemo nosili svoj križ.

Kako bi nam bilo lakše u životu i našim svakodnevnim poteškoćama neka nam ova priča pomogne.

Moraš ustati i sve sam napraviti

Neki se čovjek iz Istočne Europe preselio u Ameriku. Došavši u novu zemlju, otišao je u restoran samoposluživanje nešto pojesti. Sjeo je za prazan stol i čekao konobaricu kako bi naručio jelo. No, nije bilo nikoga. Nakon nekoliko trenutaka sjela je kraj njega neka gospođa s punim pladnjem hrane i objasnila mu kako se naručuje hrana u takvom restoranu. „Počnete, eno, onamo“, objašnjavala je, „pa idete pored pulta i izaberete što želite. I na kraju će vam reći koliko morate platiti.“

„Ubrzo sam naučio kako se odvijaju stvari u Americi“, pripovijedao je kasnije taj čovjek prijatelju. „Ovdje je život kao restoran-samoposluživanje. Dobiješ sve što poželiš, sve do onda kad se treba platiti. Lako se može uspjeti, ali nećeš uspjeti nikada ako ćeš čekati da ti taj uspjeh netko donese. Moraš ustati i sve sam napraviti.“

Poštovani! Bog nas je stvorio bez nas, ali nas neće spasiti bez nas! Potrebna je i naša suradnja u Njegovu djelu spasenja, posebice kad se radi o našem spasenju. Što prije to shvatimo tim prije ćemo se opredijeliti za Boga jer na kraju života moramo platiti za sva svoja djela. Amen.