Dvadeset godina poruke o vjeri i znanosti


Encikliku "Fides et ratio" (Vjera i razum) objavio je papa Ivan Pavao II. u Rimu na blagdan Uzvišenja Svetog križa 1998., dan uči 20. obljetnice njegova izbora za Petrova nasljednika. Za cilj je imala donijeti promišljanja i stavove o odnosu vjere i razuma.

Priredila: Tina Matić

Ovo je 13. i ujedno pretposljednja enciklika koju je objelodanio ovaj sveti papa tijekom svog 27-godišnjeg pontifikata (16. listopada 1978. – 2. travnja 2005.)

Rođen je 18. svibnja 1920. u poljskom gradu Wadowice i na krštenju je dobio ime Karol Józef Wojtyła. Bio je prvi papa ne-Talijan nakon više od četiri stoljeća, promicao je međureligijski dijalog, mir, jedinstvo kršćana, a njegov pontifikat je i jedan od najduljih.

Faltografija

Fides et ratio papinski je dokument koji u svojoj srži donosi poruku o vjeri i razumu, ali ne kao o dvjema maksimama koje se ne isključuju nego isprepliću. „Zato, dakle, nema razloga da se razum i vjera međusobno nadmeću: jedno se, naime, nalazi u drugom i oboje ima vlastiti prostor u kojem se razvija (br.17)“, poručio je Sveti Otac. 

Tekst o temi, koja je mnogo puta bila predmet rasprava, iznesen je kao dokument sačinjen od uvoda, zaključka i sedam poglavlja: Očitovanje Božje mudrosti, Vjerujem da bih razumio, Razumijem da bih vjerovao, O odnosu vjere i razuma, Prosudbe učiteljstva o filozofskom području, Uzajamno djelovanje između teologije i filozofije i Današnji zahtjevi i dužnosti.

Svaki od tih podnaslova podijeljen je još, u prosijeku, na dvije manje cjeline, a kompletna misao ispisana je kroz 108 brojeva.

Ovu okružnicu sveti papa Ivan Pavao II. uputio je časnoj braći u biskupskoj službi.

Doseći istinu

Okružnica Fides et ratio bila je odgovor na potrebu dubljeg sagledavanja međuodnosa teologije i filozofije koja je dugo vremena bila prisutna. No, iako je naglasak stavljen na suodnos ovih dviju znanosti, ona govori i o odnosu teologije – vjere i drugih znanosti. Bio je to prvi dokument koji se bavio tom temom nakon enciklike Aeterni patris pape Lava XIII. (1878.-1903.)u kojoj je Sveti Otac govorio o Sv. Tomi Akvinskom – filozofu i teologu.

Biskupima, a preko njih i svim drugim ljudima, upućena je poruka o teološkom tumačenju vjere i filozofskom promišljanju istine. „Crkva, sa svoje strane, ne može učiniti drugo negoli visoko cijeniti posao razuma, kako bi dospjela do onih odluka koje sam ljudski život čine časnijim. Ona sama, naime, u filozofiji opaža put kojim se spoznaju glavne istine koje se tiču ljudskoga života. Istodobno filozofiju drži nužnim oruđem pomoću kojega bi razum dublje istražio vjeru i istina se evanđelja podijelila onima koji je još nisu upoznali (br.5)“, dio je u kojemu je istaknuta važnost i istina.

„Nadalje vrlo su značajna tri bitna zahtjeva koje on u svjetlu riječi Božje postavlja filozofima, odnosno razumu za ispravan odnos s teologijom: Filozofija mora ponovno otkriti mudrosnu širinu; treba otkriti i preispitati sposobnost čovjeka dospjeti do spoznaje objektive istine; filozofijiji je potrebna metafizička narav koja, tražeći istinu, može nadići iskustvene danosti i doprijeti do apsolutnog“, kazao je prof. dr. sc. Nediljko Ante Anćić govoreći o prožimanju dviju znanosti.

Raznovrsne su mogućnosti kojima se čovjek može poslužiti kako bi podupro napredovanje u istinama. „Ukratko: čovjek istinu postiže razumom, jer obasjan vjerom otkriva duboki smisao svih stvari, a posebno svoga postojanja (br.20)“, objasnio je Sveti Otac.

Ako bi se enciklika sažela, ona bi donijela poruku da su filozofija i razum „dva krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine“.