Bosanski kraljevi: Od prvog Tvrtka I. do posljednjeg Stjepana

Dvije (bosanske) sudbine dvojice Kotromanića


Tvrtko I. Kotromanić bio je posljednji ban, ali zato i prvi (i najveći) kralj bosanski. Stjepan Tomašević Kotromanić bio je pak samo posljednji naš kralj. Uistinu tragične sudbine.

Potpis pod sliku: Spomenik Tvrtka I. Kotromanića u Tuzli

Potpis pod sliku: Spomenik Tvrtka I. Kotromanića u Tuzli

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prije dvije godine, potkraj ožujka, tuzlanski je načelnik Jasmin Imamović objavio roman, točnije povijesnu kroniku o prvom bosanskom kralju Tvrtku I. Kotromaniću. Nije, dakako, taj književnik (i političar) povjesničar. Ipak, njegov je Ljetopis o kralju Tvrtku izazvao nemalu pozornost, čak i znanstvenu. Poglavito stoga što Imamović kroz svoje djelo nastoji pokazati kako je taj naš kralj najvažnija povijesna ličnost u višestoljetnom kontinuitetu državnosti Bosne i Hercegovine, koja se, je li, kontinuirano propituje u današnjoj BiH.

Zlatno doba

Autor tvrdi kako je Tvrtko I. otac bosanske suverenosti te drži kako ga stoga treba biti više u bh. manifestacijskoj kulturi te napose u ovdašnjoj spomeničkoj kulturi. I, doista, Tuzla i načelnik joj dali su svoj obol tomu: 2012. podignut mu je spomenik, čemu je (možda) doprinijelo i to što Imamović – jasno u kontekstu naše aktualne stvarnosti – naglašava kako Kotromanić nije bio ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat, a bio je – istodobno! – i Hrvat i Srbin i Bošnjak. Zavnobihska definicija, takoreći... Očekivana, doduše, od jednog glasovitog esdepeovca u (nekoć...) crvenom Gradu Soli.

Podsjetimo, dakle, tko je, zapravo, bio prvi bosanski kralj što je vladao u XIV. stoljeću. Prvo, osim što je bio prvi bosanski kralj, bio je i posljednji bosanski ban.

Za neupućene valja spomenuti kako se titula bana pojavljuje jedino kod Hrvata. No, to ćemo zbog teme ostaviti po strani.

Važnije je, i u trenutačnim okolnostima Bosne poprilično posne izaziva stanovitu nostalgiju, to što se vrijeme Tvrtkove vladavine slobodno može krstiti zlatnim dobom. U srednjevjekovnoj se Bosni, naime, razvijaju gradovi, trgovina i rudarstvo te se kuje prvi zlatni novac na bosanskim prostorima. Dokaz, dakako, ondašnjeg blagostanja. Uz to, ne opet bez (aktualnog) konteksta, u to se doba javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih banova i kraljeva. A preuzet će ga i (bošnjačka) Armija BiH...

Vratimo se, međutim, „zavnobihskom“ tumačenju Tvrtkova podrijetla. Je li, što, dakako, književnik može, s ta tri I – Imamović malo pao u sevdah. Dakle: Tvrtko I., uče nas povijesne knjige, bio je sin kneza Vladislava, brata prethodnog bosanskog bana Stjepana II. i Jelene Šubić, kćeri Jurja II. Šubića iz glasovite hrvatske vladarske obitelji Šubića te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćeri svrgnutoga srpskog kralja i bana Usore i Soli Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. Ima tu, dakle, i hrvatskog i srpskog DNK-a, fali još samo – bošnjački.

No, rekosmo, Imamović nije povjesničar... ima pravo na fikciju. Uostalom, do Bošnjaka, tj. Bošnjana kao identifikacijske činjenice doći ćemo kad ovdje bude govora o našemu  posljednjem kralju Stjepanu Tomaševiću, također Kotromaniću.

Najmlađi, ali i posljednji ban

Pa iako, želeći se sjećati slavnih dana Bosanskog Kraljevstva, nećemo inzistirati na banskom životopisu Tvrtkovu, ipak treba kazati kako je imao svega 15 godina kada je započeo svoju vladavinu. Ali, pod njegovom kontrolom bili su samo njegovi obiteljski posjedi i (vjerojatno) sitno plemstvo iz središnjeg dijela banovine – Vrhbosne. Okolnosti njegova banovanja bile su nedvojbeno teške. I to ne samo zbog njegovih mladih godina. Povjesničari bilježe kako je takvo stanje prizvalo hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. na intervenciju i pokušaj uspostave kontrole i reda. Taj je savez bio i obiteljski utemeljen. Ludovik se, naime, 1353. vjenčao sa sestričnom Tvrtka I. Elizabetom. Neposredno pred smrt njezina oca Stjepana II., taj je hrvatsko-ugarski kralj zahtijevao od Tvrtka da mu „na osnovu baštinskih prava gospođe mlađe kraljice Elizabete“ preda „svu zemlju humsku sa svim tamošnjim utvrđenim gradovima“.

Lako se bilo pozvati na „miraz“, ali rođaku Tvrtku nije bilo lako taj dug odužiti. Jer kako natjerati (svoje) vazale na poslušnost?! Stoga se 1357. zaputio zetu u pohode u Ugarsku. To je, valjda – kao stanovita prijetnja – bilo dovoljno vazalima te je Ludovik I. vratio stare granice Hrvatske banovine na zemlje koje je Stjepan II. pripojio Bosanskoj banovini. Zauzvrat, Ludovik I. je Tvrtku I. i njegovu mlađem bratu Vuku potvrdio vlast nad Vrhbosnom i Usorom. Ali pod uvjetom da: iz zemlje istjera bogumile, tj. krstjane, da iskazuje potpunu vjernost gospodinu kralju, služi u svakom njegovu pohodu kad gospodin kralj bude to od njega tražio te da će on sam ili njegov brat stalno boraviti na kraljevu dvoru. (Kao, valjda, taoci toga sporazuma, a ne zato što je kralju mila ženina obitelj.)

Kako (i zašto) prevariti kralja?!

U to se doba, međutim, događaju pojačani papinski pozivi na vojnu protiv bogumila u Bosni, slijedom čega se Tvrtko našao u opasnosti da izgubi bansku čast i, u biti, u stanovitoj klopci: kad bi pokušao prevariti kralja, Ludovik bi se odazvao Papinu pozivu i napao bi Bosnu; a da okolnosti budu (još) teže – vrhbosanski biskup u Đakovu Peregrin Saksonac, koji je mogao obraniti njegove interese u Bosni, bio je mrtav, a na njegovo je mjesto došao prokraljevski nastrojen Petar Šikloši. Nije pak povijesno, tj. znanstveno utvrđeno koji je na kraju bio stvarni uzrok rata, tek zna se kako je kraljeva vojska dva puta napala sjever Bosne. U prvom napadu meta su bili Donji Kraji gdje su se lokalni plemići podijelili – jedni su stali uz Tvrtka I., a drugi uz kralja; Vlatko Vukoslavić, do tada lojalan banu, predao je neprijatelju važnu tvrđavu Ključ. Srećom, banu bosanskom u tom teškom trenutku vjerno je poslužio vojvoda Vukac Hrvatinić koji je od kralja obranio Soko Grad u Plivskoj župi. Poslije nanesene štete u tom boju, kraljeva se vojska povukla.

Drugi napad Ludovika I. dogodio se mjesec dana kasnije, a cilj mu je bio Usora. No, banska se obrana i ovoga puta pokazala stamenom. Povijest nas uči da je između 1358. i 1363. Tvrtko I. dovoljno ojačao kako bi mogao otkloniti kraljevsku prijetnju.

Ubrzo, već nakon tri godine, pokazalo se kako mu nisu opasni samo vanjski, nego i unutarnji neprijatelji. Samo što se riješio kraljevske vojske, u veljači 1366. lokalno se plemstvo pobunilo protiv bana primoravši ga da pobjegne na kraljev dvor gdje je Ludovik primio svoga dojučerašnjeg neprijatelja. Čime se potvrdila ona narodna, pomalo, doduše, i zlobna: „Tko ima zeta, ima i ...“

I kralj je bosanskom banu uistinu dao ruke. U Bosnu se vratio u ožujku 1366. i do kraja mjeseca vratio je veliki dio svoje banovine, ali ne (još) sve. To mu je, međutim, pošlo za rukom do kraja iduće godine kada je i krunisan kao prvi bosanski kralj.

Priznao ga (čak) i Dubrovnik

Prema povijesnim izvorima, krunjenje kralja Tvrtka I. dogodilo se između 18. listopada i početka studenoga 1377. Prvi kralj okrunjen je u mjestu Mile, a to su današnji Arnautovići nedaleko od Visokog. Krunjenje se dogodilo u crkvi Svetog Nikole. Po tradiciji istočnih vladara, Tvrtko se nazvao Stipanom (grč. Stephanos, okrunjen). A njegov naslov pokazuje temelj na kojem postavlja (legitimno) pravo na upražnjenu krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj Zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranama, Usori i Podrinju. Naslov su mu priznali - čak! - i Dubrovčani koji su mu isplaćivali Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao vladarima Huma.

A sintagma „kralj Srbljem“ promovirana na krunidbi odnosila se na teritorije koje je priključio Bosni između 1373. i 1377. Poslije krunidbe za kralja, Tvrtko I. promijenio je i vladajući naslov; prije toga sebe naziva: „mi Tvrtko, milošću Božjom ban bosanski“, a sada njegov naslov glasi: „mi o Kriste Isuse blagovjernomu i Bogom postavljenomu Stipanu, kralju Srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranama.“ No, Papa koji je u katoličkom svijetu, dakako, imao odlučujuću riječ o priznavanju kraljevskog statusa, Bosni je status kraljevstva priznao tek u vrijeme Stjepana Tomaša, 1445., ali i onda je vladar, u biti, ostao vazal hrvatsko-ugarskih kraljeva.

Muk „međunarodne zajednice“

Spominjanjem Stjepana Tomaša dolazimo, zapravo, do posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića koji je na bosanskome prijestolju stolovao od 10. srpnja 1461. do 1463. Na vlast je došao nakon očeve smrti 10. listopada 1461. I za kraljevinu mu vrlo nepovoljnim okolnostima. Svjestan prijeteće osmanlijske najezde, Tomašević se miri s herceg Stjepanom i pismeno moli europske vladare, danas bismo kazali međunarodnu zajednicu, da mu pomognu u obrani Bosne. A također 17. listopada 1461. šalje poslanicu papi Piju II., u kojoj, uz ino, kaže: „... Dođe glas Kraljevstvu mi kako Car Turski Muhamed namjerava dojdućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio Ugarsku i Bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoć, što molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i prosvijetlog gospodina i oca... Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomioci – hrabrije će u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska neće bez straha u moje vladanje naprasno ulisiti.“

Nitko od europskih vladara nije Stjepanu odgovorio, a kamoli poslao pomoć. Jedina potpora iz Vatikana bila je papinska kruna kojom je okrunjen za kralja te je tako postao jedini kralj Bosne okrunjen krunom iz Vatikana. Zapad je kraj Bosne ravnodušno promatrao. Nešto kao i ranih devedesetih ovoga stoljeća. A ostalo je (samo) zapisano kako je nakon što je Bosna pala, u Firenci konstatirano da je „pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo“.

Od kraljevstva – sandžak

Sultan Muhamed II. u svojem je taboru pred Jajcem 25. svibnja dao pogubiti posljednjeg bosanskog kralja, njegova strica Radivoja i još mnogo bosanske vlastele. Bosna je tako izgubila svoju samostalnost i postala osmanski Bosanski sandžak.

I na kraju, vratimo se Imamoviću, ali ne samo što je Stjepan pisao u ime, ne doduše Bošnjaka, nego Bošnjana, već i zbog jednog njegova zanimljivog razmišljanja u vrijeme promocije njegova Ljetopisa o Stjepanovu (davnom) predšasniku. „Pitajte ljude o svim vladarima slavenskog juga. Možete ih pitati za Tvrtka, a u Hrvatskoj ih pitajte za kralja Tomislava ili kralja Zvonimira, u Srbiji za cara Dušana. Istodobno ih pitajte o Arthuru, engleskom kralju. Zbog svih tih igranih filmova svi će znati o Arthuru, a malo će ih znati o Tvrtku. Arthur nije postojao, plod je mašte, a Tvrtko je postojao. To nema logike“, drži Tvrtkov tuzlanski biograf.

Ali – Bosna i logika?!