Sjedile smo jedna pored druge i, kako to već biva, nakon nekog vremena razmijenile koju riječ u vezi s onim što su govornici govorili. Odmah me je privukla. Za vrijeme pauze sjele smo zajedno i ubrzo sam saznala njezinu priču. A ona glasi ovako:

Kad je bila trudna sa svojim drugim djetetom, otprilike u trećem ili četvrtom mjesecu trudnoće, na rutinskom ultrazvučnom pregledu liječnik joj je rekao da s djetetom nije dobro, da je teško bolesno, da će, ako ga rodi i ako nekim čudom ostane živo, biti teški invalid cijeloga života, ovisno o drugima. Rekao je da će biti najbolje da ga što prije pobaci i odmah joj dao termin. Šok koji je doživjela teško se može opisati, to je vijest od koje strepi svaka majka još nerođenog djeteta. Smogla je snage reći da želi razmisliti i otišla kući. Tu je noć provela u wc-u plačući, no idućega je dana otišla liječniku i rekla da želi roditi dijete. Došao je i drugi liječnik, napravljen je još jedan pregled i nalaz je potvrđen. No ona je ostala pri svojoj odluci. Liječnici, sestre koje su se okupile, svi su bili zgranuti time. Posjeli su je na stolac između sebe i napali je sa svih strana, govorili joj da je neodgovorna, da će ona biti kriva za patnju djeteta ako ga rodi, da to nema smisla, da će i sebi samo naprtiti trajnu brigu na vrat. Govorili su joj da je njezino starije dijete treba i da mu se neće imati mogućnost posvećivati koliko bi trebala jer će morati brinuti 24 sata dnevno o onom bolesnom. Ukratko, na sve načine pokušali su je nagovoriti na pobačaj. No nije pristala.

Ostatak trudnoće provela je pod teškim stresom. Dovoljno je reći da je posjedila od muke. Kad je došao termin otišla je u bolnicu teška srca, znajući da će dijete koje će uzeti na ruke biti teško bolesno, ali spremna mu, ako preživi, pružiti svu svoju majčinsku ljubav i brigu koliko god bude potrebno.

Rodila je sasvim zdravog dječaka.

Dični savjeti dičnije s. Forcades

Sjetila sam se toga nedavno, gledajući intervju sa sestrom Teresom Forcades, osobom koju su mediji opisali kao „ikonu ljevice“ i „katoličku redovnicu koja podržava pobačaj“. U tom intervjuu s. Forcades obrazložila je kako se ne zalaže za pobačaj zdravog djeteta, ali da smatra kako žena treba imati pravo pobaciti bolesno dijete. Rekla je i puno toga drugog što je u meni izazvalo nevjericu jer je bilo sasvim nespojivo s odorom časne sestre Katoličke Crkve, no ovaj dio intervjua najviše me pogodio. Pitam se, što bi bilo s onom ženom i njezinim djetetom da se uz nju u trenucima muka i unutrašnjih preispitivanja, strahovanja i žalosti, našla sestra Forcades, inače liječnica, i „objasnila“ joj da ima pravo pobaciti svoje nerođeno dijete jer je utvrđeno da je teško bolesno? Pobacila bi možda, ta o „časnoj“ je riječ a ne o bilo kome, moguće je da bi se pod svim tim „objašnjavanjima“ punim lažne brige za nju i njezino dijete slomilo njeno majčinsko srce. I nikad to sebi ne bi oprostila. A pobacila bi na kraju sasvim zdravo dijete.

„Dijete“ a ne „fetus“

   No nije ovdje riječ o tome da je dijete bilo zdravo i da je to samo jedan od primjera liječničke pogreške koje kod pregleda ultrazvukom nisu nimalo rijetke. Riječ je o tome da ništa, pa ni pretpostavljena ili čak dokazana bolest nerođenog djeteta, ne može biti razlog za odobravanje pobačaja i svaljivanje čina ubojstva vlastitog djeteta na njegovu majku. Nitko to nema pravo od nje tražiti, nitko je nema pravo na to upućivati ili „odobravati“ joj to. A ponajmanje bi to smjela žena u odori časne sestre naše Crkve, žena pozvana da čuva i štiti život, pogotovo onaj najslabiji, možda i teško bolestan. U čemu je zapravo ta potreba da se bolesnom djetetu oduzme život još u utrobi? Zato što bi moglo kasnije umrijeti? To je apsurdno! Ili zato što bismo, ako ostane živo, o njemu bolesnome morali brinuti? Pa po tome što pomažemo slabijima i nemoćnim, ranjenima i bolesnima, iz sućuti i ljubavi i bez gledanja na interese, i jesmo ljudi, to je ono što nas čini ljudskim bićima i drugačijima od svih drugih živih bića na ovom svijetu! I naše društvo i postoji zato da bismo kao zajednica, organizirani, pomagali jedni drugima u trenucima nevolje. Pa zašto bi onda bolesno dijete trebalo ubiti i prije nego što se rodilo? I kako to da jedna redovnica Katoličke Crkve to zagovara, javno, bez reakcije svoje redovničke zajednice i nadređenih?

Gledala sam intervju T. Forcades nekoliko puta. Ni jednom ona za nerođeno dijete nije upotrijebila riječ „dijete“. Svaki put je upotrijebila riječ „fetus“. A razlika između te dvije riječi velika je. Riječ „dijete“ puna je značenja, slika i emocija. Tom riječju nerođenom djetetu priznaje se dostojanstvo čovjeka. Riječ „fetus“ koristi onaj koji se od djeteta distancira. Riječ „fetus“ koriste oni koji su u svom srcu napravili onaj korak koji ih je sa strane zagovaratelja i branitelja Života prebacio na stranu koja je ovoj sasvim suprotna. Na stranu Smrti.

To je ono što stoji iza svih riječi Terese Forcades. I ništa od svega onoga drugoga o čemu je govorila, a s čime bi se čovjek u ponečemu i mogao složiti, ne može tu činjenicu prikriti.