Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Potkraj ove zime nakon što je obilježena prva obljetnica ruske agresije na Ukrajinu koja je, iznenadivši mnoge, započela u veljači 2022., jedan je geopolitički analitičar detektirao pomalo apsurdnu situaciju u kojoj se našla Europska unija koju, inače, kolokvijalno zovemo – Europa, iako ta tzv. europska obitelj broji (samo) 27 članova. Kazao je, naime, kako je (ta) Europa jača nego ikad – homogenizirao je, veli, aktualni rusko-ukrajinski rat –  ali je u aktualnom kaotičnom svijetu, ipak, slabija nego što je bila prije 24. veljače 2022. Slijedom čega je konstatirao kako Unija zapravo sebi duguje odgovor na pitanje kako će se od sile mira pretvoriti u naoružanog protagonista svijeta? I na kraju, a možda i najvažnije: I do kad će biti spremna plaćati cijenu rata?

Razgovarali s Rusima – čuj?!

Ovo je pitanje aktualnije nego ikad budući da praktički nitko, osim Svete Stolice, više niti ne govorio o – miru. Poglavito nakon prošlotjednog puča Wagnera i (umalo) građanskog rata u Rusiji, koji je osokolio Kijev, ali i zapadne im pokrovitelje. Stara (diplomatska) fraza: „Mir nema alternativu“, više se gotovo i ne rabi jer se prometnula u svoju (suštu) suprotnost: „Rat je ta alternativa.“ U takvome su se ozračju i vodeće svjetske agencije, usred ruske krize s plaćeničkim odmetnicima, poigrale s naslovima „Iz Bijele kuće stigla potvrda – razgovarali smo s Rusima u subotu“.

Na prvu se, dakako, moglo pomisliti kako su Washington i Moskva konačno spremni razgovarati o okončanju rusko-ukrajinskog rata. Ništa, međutim, od toga. Ili gotovo ništa. Američki su dužnosnici potvrdili samo kako su s ruskim kolegama vodili izravne razgovore praktički dok su desperadosi Jevgenija Prigožina, znanog i kao Putinov kuhar, marširali ka Moskvi kako bi ih uvjerili da SAD nema ništa s tim. Odmah je potom i Joe Biden potvrdio kako na aktualnu rusku dramu gleda kao na unutarnje stvari te zemlje. „Nismo uključeni i nemamo namjeru biti uključeni. Ono u što smo uključeni je podrška Ukrajini“, kazao je američki predsjednik. Istodobno glasnogovornik State Departmenta Matthew Miller imao je potrebu dodatno rastumačiti kako su u ovu, uistinu nužnu, komunikaciju uključili (samo) američkoga veleposlanika u Moskvi, prije svega kako bi se zaštitilo američko diplomatsko osoblje u ruskoj metropoli…

Sveta Stolica na objema adresama

S ovom viješću korespondirala je, međutim, jedna druga. Nadbiskup Bologne i predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Matteo Zuppi, kao posebni izaslanik pape Franje, otputovao je potkraj lipnja u Moskvu s temeljnim zadatkom – potaknuti geste humanosti koje mogu doprinijeti poticanju rješenja trenutačne tragične situacije i iznaći načine za postizanje pravedna mira. Ranije, u svibnju, Sveti je Otac povjerio, u suradnji s Državnim tajništvom, tome kardinalu misiju mira u Kijev gdje je boravio 5. i 6. lipnja i susreo se s predstavnicima ukrajinskih vlasti te crkvenih velikodostojnika. I ova diplomatska – možda je pretjerano kazati ofenziva?! – ali u svakom slučaju inicijativa Rimskoga biskupa svjedoči o njegovoj dosljednosti.

Naime, još u studenome prošle godine u razgovoru za La Stampu istaknuo je neprekidni diplomatski rad Svete Stolice kako bi se pronašla mogućnost za stvarni prekid vatre i istinskih pregovora između Rusije i Ukrajine. „Mir između Rusije i Ukrajine moguć je, a Sveta Stolica  spremna je učiniti sve moguće kako bi posredovala i okončala taj oružani sukob“, kazao je, primjećujući (i) kako čovječanstvo nije ništa naučilo iz prva dva svjetska rata. „Poseban bijes i žalost izaziva spoznaja kako iza svih tih tragedija stoje žudnja za moći i trgovina oružjem. Rekli su mi da bi glad u svijetu bila iskorijenjena ako se oružje ne bi proizvodilo i prodavalo tijekom godine dana. Međutim, uvijek prevlada destruktivni poziv koji se pretvara u ratove. Kada carstva oslabe, žele ratovati kako bi se osjećala jakima, ali i da bi prodavala oružje“, objasnio je Papa svijet u kome živimo.

Franjo skinuo diplomatske rukavice

S Franjinom tezom o (presudnoj) ulozi trgovine oružja i u ovoj aktualnoj krizi korespondira činjenica kako je, primjerice, 2022., u odnosu na godinu prije, prodaja američke vojne opreme uvećana sa 138 na više od 205 milijardi dolara. A vojni analitičari naročitu pozornost skreću na  ugovore o kupoprodaji koje je SAD sklopio s Grčkom i Poljskom. Ovom drugom, u biti prvom susjedom rusko-ukrajinske bojišnice, posebice. Krajem travnja, u intervjuu za New Statesman, Noam Chomsky je, znajući, dakako, za rečene puste milijarde, kazao kako Ukrajina nije u cijeloj ovoj tragičnoj priči slobodan akter, nego ovisi o onomu što SAD odredi.

„Za Ameriku je sve ovo jeftino. Za samo djelić kolosalnog vojnog proračuna u stanju su ozbiljno degradirati vojne snage svog jedinog pravog vojnog protivnika“, tvrdi taj ustrajni kritičar američke vanjske politike. Nakon čega je gotovo nužno prisjetiti se Bergogliova, za njega potpuno netipična, stava izrečena lanjskog svibnja u intervjuu za Corriera della Sera kako je (možda…) „NATO-ovo lajanje pred ruskim vratima“ nagnalo vođu u Kremlju loše reagirati i pokrenuti sukob.

U biti, Ukrajina se našla između dvije nepomirljive teze. One ruske po kojoj je SAD glavni krivac za rat koji se trenutačno vodi na istoku Europe. Uz to, Moskva tvrdi kako se američki narativ svodi na svođenje EU-a, a poglavito Njemačke, na poslušno i nezrelo geopolitičko dijete Washingtona te one američke (europski poduprte) kontre koja drži kako u Kremlju sjedi, pa gotovo, Hitler naših dana. Na što se, evo, naslanja i prošlotjedni komentar Vladimira Putina nakon što je – makar privremeno – sanirao štetu koju je počinio Wagner.

Zapadni scenarij „bratoubojstva“?

Nemajući dvojbe, usprkos svim tumačenjima Bijele kuće, glede toga tko je potaknuo prolijevanje ruske krvi, Vladimir (doskora…) Veliki je izravan: „Upravo takav ishod – bratoubojstvo željeli su neonacisti u Kijevu, njihovi zapadni pokrovitelji i kojekakvi narodni izdajnici. Htjeli su da se ruski vojnici ubijaju međusobno, da ubijaju vojno osoblje i civile da bi na kraju Rusija izgubila, a naše društvo se podijelilo, ugušeno u krvavom građanskom sukobu.“

Jasno, teško je vjerovati kako je „dislociranjem“ donedavnog narodnog heroja u Bjelorusiju, kriza okončana, mada Putin drži kako je iskazani patriotski duh građana doveo do konsolidacije ruskog društva te kako je najteže iskušenje prevladano. Istodobno pak u dnevnom se izvješću britanske obavještajne službe (slavodobitno) navodi kako Ukrajinci – čak! – preuzimaju i teritorij koga je Rusija okupirala 2014. Prostor je uglavnom napušten, riječ je o takoreći spaljenoj zemlji, dok ruske granate i dalje haraju po ukrajinskim gradovima.

Zanimljivo je, međutim, kako je The Washington Post sredinom prošloga mjeseca, prije, dakle, pobune Wagnerovih plaćenika, izvijestio s dvodnevnog skupa u Londonu o spremnosti Zapada desetcima milijardi dolara pomoći obnovu Ukrajine: EU će dati 50 milijardi za razdoblje od 2024. do 2027., prisegnula je 21. lipnja predsjednica Europske komisije Ursula von Der Leyen, uz (patetičnu) najavu: „Ciglu po ciglu, kuću po kuću, školu po školu, uz Ukrajinu smo na duge staze.“ SAD je najavio pomoć u iznosu od 1,3 milijarde dolara u bliskoj budućnosti, čime će, izračunao je u Londonu američki državni tajnik Anthony Blinek, američka pomoć Kijevu od početka rata doći do 64,3 milijarde.

Đavolski posao

Ples ovih (zapadnih) milijardi uistinu je impresivan, ali je, u biti, riječ o nedovoljnim sredstvima, pa čak i kada bi – kojim čudom! – rat brzo stao. Naime, uoči rečene londonske konferencije, Svjetska banka procjenjuje kako je za obnovu Ukrajine potrebno 411 milijardi dolara. A ti su podatci danas, 20-ak dana poslije, stari. Rat bjesni bez izgleda da se okonča – uskoro.

Stoga i jest od EU-a, koga po gotovo općem dojmu, u ukrajinskoj krizi (na)vodi Washington, maliciozno da broji novce, umjesto da obrati pozornost na mrtve i prijeteću humanitarnu katastrofu.

Dojam je kako u aktualnom ozračju još samo Sveta Stolica vjeruje da mir nema alternativu. Mir i kompromis koji se, kao što to radi papa Franjo, pa, evo, i u lipnju traži i u Moskvi i u Kijevu. Zato Sveti Otac i kaže kako ga boli kad vidi mrtve mladiće – bilo Ruse, bilo Ukrajince. „I mislim“, veli, „na majke koje dobiju pismo u komu piše: 'Gospođo, čast mi je reći vam da ste majka heroja. Ovo je medalja.' Pismo, medalja, ali sina nema.“

U aktualnoj konstelaciji ti su sinovi samo brojevi, gotovo beznačajni u odnosu na one brojeve vezane za interes industrije oružja. Što je, upozorava Franjo godinama, đavolski posao. Baš kao i, pokazalo se, NATO-vo lajanje na ruskim vratima…