Prva obljetnica ruske „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini

Ima li u ratu (uopće) pobjednika?


Vrlo je zanimljivo stanovito suglasje između patrijarha Kirila I., koji drži kako pretjerano miješanje Zapada vodi ka smaku svijeta, i biskupa Kohlgrafa koji se, dok se uporno govori o tenkovima i razaranjima, pita: „Kako bi se trebao riješiti takav rat, a da ne završi u potpunoj katastrofi?“

Zelenski je, uz neke sigurnosne propuste, toplo primljen u Europskome parlamentu

Zelenski je, uz neke sigurnosne propuste, toplo primljen u Europskome parlamentu

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Nakon što je dvodnevni pohod Volodomira Zelenskog Bruxellesu 10. i 11. veljače sretno završio, može se, evo, progovoriti i o dramatičnoj predigri. Naime La Stampa je, praktički u predvečerje prve obljetnice ruske „specijalne vojne operacije“ koju Kremlj nikako da krsti pravim imenom, objavila kako je, zbog curenja podataka iz ureda predsjednice Europskog parlamenta Roberte Metsole, ukrajinski predsjednik doveden u smrtnu opasnost.

„Radujemo se što ćemo vam poželjeti dobrodošlicu u Bruxellesu, gospodine predsjedniče“, objavljeno je na Twitteru dok se Zelenski spremao za put. Nakon što su, međutim, mediji ocijenili ovo „hvatanje muštuluka“, u okolnostima u kojima se visoki gost nalazi, znakom (tragi)komičnog pomanjkanja sigurnosne kulture, Metsole je naredila da se ova objava ukloni.

 Znale su i ptice na grani

Ali tu nije kraj ovoga skandala. Europski su parlamentarci u međuvremenu utvrdili kako je bivši šef njezina ureda i aktualni glavni tajnik Parlamenta – i prije spornoga twita! – sazvao sastanak parlamentarnih skupina kako bi ih izvijestio o detaljima posjeta. Riječju, kako će i kad Zelenski u glavni grad EU-a, znale su i ptice na grani.

Vrativši se sretno doma, ukrajinski je predsjednik novinarima u Kijevu kazao: „Iskreno govoreći, postoje veliki rizici ako negdje odem. To je istina!“ Curenje informacija iz briselskih ureda zasluživalo je, dakako, njegovu oštriju reakciju. No, kako kada je Ukrajina potpuno okrenuta ka Zapadu. Uostalom, i ovaj, uistinu vrlo rizični, (drugi) posjet Bruxellesu čelnik napadnute potencijalne članice EU-a iskoristio je kako bi požurio obećanu isporuku njemačkih i američkih tenkova te da bi zatražio borbene zrakoplove – koje će, trenutačni je makar dojam – dobiti vrlo teško. „Za totalnu ofenzivu treba nam najmanje 300 tenkova“, zavapio je dok su mu stizala obećanja da će dobiti 100-tinjak borbenih „gusjeničara“. (Kasnije je ipak ishodio željenu količinu. Obećana mu je, naime…)

Zadržimo se ipak još malo na briselskoj viziti. Tjedan-dva prije negoli će se Zelenski tamo uprizoriti, zapadni su obavještajci izvijestili kako Moskva planira „radno“, žestokom ofenzivom, obilježiti 1. obljetnicu agresije na Ukrajinu. Usprkos tomu, Njemačka se (prilično) premišljala hoće li uopće poslati tenkove. Pri čemu treba kazati kako je alibi za takvo ponašanje njemački kancelar Olaf Scholz tražio u (osobnoj) „alergiji“ na javne i specificirane zahtjeve iz Kijeva. S čime su se složili još neki europski šefovi vlada, neskloni, također, javnom licitiranju stvarima kojima se inače ne licitira na sva zvona. Slijedom čega bi se moglo konstatirati kako je problem (i) habitus ukrajinskog (ratnog) lidera – glumački, naime.

Ukrajinski modni mačak

On je zapravo u stanovitoj mjeri estradizirao rat. I ovoga se puta u Bruxellesu pojavio u odjeći maslinasto-zelene boje njegova omiljenoga brenda M-TAC. Od početka ruske agresije, prenio je Forbes, prodaja robe rečenoga brenda utrostručila se: otvorena je tvornica u Lavovu, proizvodnja u Kijevu je proširena – zaposleno je 750 krojačica koje rade u tri smjene. Ekonomski stručnjaci navode kako je njihov godišnji prihod oko 150 milijuna eura. A nekoliko M-TAC jakni, koje je Zelenski potpisao u (još) svibnju prošle godine, prodane su za 110 000 dolara na humanitarnoj akciji koju je organiziralo ukrajinsko Veleposlanstvo u Londonu.

No, vratimo se (prokletom) ratu. Po povratku s europske turneje, „manekena Volodomira“ dočekale su ruske rakete. Ne, istina, u onolikoj mjeri kako su to navješćivali zapadni obavještajci. Ali, ipak, prema procjeni vojnih analitičara, dovoljne da pokažu rusku vojnu snagu koju su donedavno isti izvori dovodili u pitanje. I, štoviše, najavljivali skori ruski krah na ukrajinskoj bojišnici. Gotovo svi oni koji su uporno govorili kako je Moskva pred porazom, sada su skloniji „soft verziji“ te tvrdnje, pa kažu kako Rusija, doduše, gubi, ali da Ukrajina tek treba dobiti rat. Zapravo, glede ishoda rata, aktualne su najmanje dvije škole: Recimo kako prvu utjelotvoruje umirovljeni američki general Ben Hodges koji predviđa kako će Ukrajina do kraja kolovoza vratiti Krim pod svoju kontrolu. A drugu njemački list Die Welt tvrdeći kako Ukrajina nema šansu dobiti ovaj rat.

 „Šansu za pobjedu Kijev je već propustio, a pomoć iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država stiže prekasno. Ruski resursi daleko nadmašuju ukrajinske, a Zapad je iznevjerio Volodomira Zelenskog… Bolno je priznati, ali pobjeda Ukrajine svakim danom postaje sve manje vjerojatnom“, piše list konstatirajući kako se stanje na bojišnici reflektira i na svjetsku diplomaciju te se sve češće govori o primirju. Istodobno iz nekoliko je europskih izvora, istina neslužbeno, objavljeno kako (baš) Washington inzistira na primirju. Zanimljivo i znakovito – nakon što se ukrajinski predsjednik vratio iz Bruxellesa.

Bit će skoro propast svijeta…

Gotovo je sigurno kako se poslije ovoga članka na rečeni njemački dnevnik pretplatio i mađarski premijer Viktor Orban koji je, i nakon što je ukrajinski predsjednik iskazao svoje (nove) želje glede naoružanja, ostao na svojoj tezi kako u Ukrajini zapravo NATO ratuje protiv Rusije, čemu je suglasan – dijametralno suprotno od hrvatske Vlade – i hrvatski predsjednik Zoran Milanović. „Jedini način na koji rat može završiti pobjeda je Rusije koja je – neizbježna. Ili ulazak NATO-a u Ukrajinu i izazivanje nuklearnog rata koji uništava Europu“, drži taj osvjedočeni disident unutar europske obitelji. Čime je, u biti, na liniji patrijarha moskovskog i cijele Rusije Kirila I. koji je potkraj siječnja u Bogojavljenskoj crkvi održao mobilizatorsku propovijed, s naročitim akcentom na zapadnu alijansu: „Želja za porazom Rusije danas je poprimila veoma opasne oblike. Molimo se Gospodu da urazumi luđake, i pomogne im shvatiti kako će svaka želja za uništenjem Rusije značiti smak svijeta!“

A(li), kad smo već kod prognoza kada će se – i kako?! – završiti rusko-ukrajinski rat, zanimljivo je i razmišljanje predsjednika njemačke sekcije mirovnog pokreta Pax Christi, biskupa (Mainza) Petera Kohlgrafa koji, inače, drži ispravnom odluku njemačke Vlade da omogući isporuku tenkova Ukrajini. Ali…

„…Mi ćemo, međutim, uvijek biti krivi. Naravno, oružje ubija. Pax Christi nikad neće ubijanje samo po sebi smatrati nečim dobrim“, izjavio je potkraj siječnja za KNA, otkrivši kako je unutar (njegova) mirovnog pokreta raspravljano o isporuci oružja napadnutima i kako su prevladali glasovi da Ukrajina ima načelno pravo na vojnu samoobranu. Biskup Kohlgraf svjedoči i kako za njega osobno ne postoji zadovoljavajući odgovor na pitanje kako bi se aktualni rat trebao završiti.

Ništa od ruskog kolapsa

„…No, previše se govori o pobjedi i porazu, o tenkovima i razaranju“, drži on te postavlja pitanja: „Kako bi se trebao riješiti takav rat, a da ne završi u potpunoj katastrofi? Je li potpuno razaranje i na kraju možda 'atomsko rješenje' zaista ono što želimo?“ Isto tako, prema njegovim riječima, nije izgledno da će Rusija priznati poraz jer ponajprije, veli, taj napadač ne poštuje ljudska prava, niti ratno pravo i potpuno potiče nasilje.

A za predviđanje ratnog epiloga vrlo je, dakako, važna i ekonomija, poglavito jer su onu rusku, usred medijskog rata, još sredinom prošle godine zapadni analitičari proglasili – gotovom. Sredinom ovoga mjeseca Le Monde je objavio kako se ruska ekonomija pokazala snažnijom nego li je to Zapad očekivao, obznanivši kako je – čak – napredovala u proteklih 12 mjeseci.

„Samo je jedno sigurno, Rusija nije pretrpjela 'kolaps' koji je najavio Zapad. To se nije dogodilo usprkos uvođenju zapadnih sankcija, pojačanih s devet paketa od ožujka prošle godine“, piše francuski list pozivajući se na siječanjsko izvješće Međunarodnog monetarnog fonda, prema komu bi poslovna aktivnost u Rusiji u ovoj godini trebala porasti za 0,3% te 2,1% 2024. – više od 1,6% očekivanih u euro zoni.

Kada se, dakle, govori o pobjedi i o porazu, uistinu je rizično donositi definitivne prosudbe. Poglavito jer je i ukrajinski slučaj pokazao kako je, nažalost, rat lako pokrenuti, ali ga je jako teško zaustaviti. Znaju to veoma dobro u Bruxellesu, pa se njihov ovomjesečni izljev nježnosti i počasti spram ukrajinskog predsjednika – čak i ako krajem ožujka svi oni najavljeni tenkovi budu na raspolaganju Kijevu – doima demagoškim.

Ruska vojna mašinerija, naime, ne čeka da se Europa smiluje žrtvi. A bliži se i proljeće koje kao po nepisanom pravilu više odgovara (moćnijem) agresoru.