Obitelj na dlanu

Industrija pobačaja, „ćutljiva“ obitelj i pokajanje


Film Unplanned prikazuje put od gorljivog radnika u industriji pobačaja do pokajanja. No, uz sve ostavlja i brojna pitanja o obitelji, kršćanskom pogledu na život i istinskom obraćenju...

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: D. Blažeka

Gledala sam nedavno novi film na temu pobačaja, napravljen prema knjizi jedne žene - Abby Johnson koja je radila 10 godina u klinici za pobačaje organizacije Planned Parenthood i čak bila direktorica te klinike, da bi najednom „spoznala“ što se zapravo u toj klinici radi i „promijenila stranu“ – postala borac protiv pobačaja. Film se zove Unplanned i napravljen je tek nedavno te se od tada prikazuje tamo gdje ga prihvate prikazati, u pravilu u organizaciji raznih kršćanskih udruga i zajednica. Ja sam ga pronašla i pogledala u vlastitom aranžmanu nakon što sam naišla na informacije o tom filmu po raznim forumima. U našim službenim medijima o njemu, naravno, nema ni riječi.

Biznis temeljen na pobačaju

   Film je, bez daljnjeg, vrlo upečatljiv i prikazuje prilično realno jedan dio stvarnosti onoga što se već odavno naziva industrijom pobačaja. Zašto industrijom pobačaja? Zato što je riječ o i te kako isplativu poslu, a priča o „pomaganju jadnim ženama“ samo je paravan iza kojeg stoji onaj najobičniji, kruti, nemilosrdni biznis, biznis koji i otvoreno u svojim razvojnim planovima ima cilj povećati broj pobačaja jer se time, jasno, povećava i njegov profit. S time da se u filmu govori isključivo o onom dijelu tog biznisa koji se bavi naplatom pobačaja, ne spominje se onaj njegov dio koji se bavi prodajom ostataka pobačene djece farmaceutskim kompanijama za izradu raznih krema za pomlađivanje i tome sličnog, kao ni onim njegovim dijelom koji se bavi prodajom tkiva i organa pobačene djece centrima za estetsku kirurgiju i drugima. Također, u filmu nema nikakvih eksplicitnih scena, što je po mome mišljenju u redu jer će ga tako ipak moći pogledati puno širi krug ljudi, ali ima sasvim dovoljno pokazatelja što se tamo zbiva da se u čovjeku stvori jedan vrlo mučan osjećaj. Dapače, možda je taj osjećaj i gori upravo zato što se prikazuje jedna „normalna radna atmosfera“, kao na bilo kojem poslu – samo što je ovdje posao tih ljudi koje vidimo u filmu ubijanje djece.

Ima nade za obraćenje

   Dakle, film treba pogledati i sigurna sam da će imati vrlo jak odjek u svijetu. Pogotovo zato što je zauzeo jedan pomirljiv pristup cijeloj toj mučnoj temi, tj. pokazuje da čak i za one koji su najdublje zaglibili u biznisu pobačaja ima nade i mogućnosti da se „okrenu“ i iz njega izvuku – dapače, takve se na to potiče ne strašenjem, prijetnjama, ljutnjom, mržnjom itd., nego ljudskim, moglo bi se reći, čak i prijateljskim pristupom, jednostavnom činjenicom stalne prisutnosti i ukazivanja samo na to što pobačaj jest, u nadi da će i ti ljudi to „shvatiti“ i prestati činiti to što čine. Rekli bismo, pravi kršćanski pristup. Dobar primjer takva pristupa bračni je par koji kroz cijelu radnju filma dolazi i stoji pred ogradom klinike, moli i pokušava odgovoriti od pobačaja žene koje u nju dolaze.

Protuslovlje iz vjerničke obitelji

Zašto je onda nakon gledanja tog filma u meni ostao osjećaj groze, i to ne groze nad pobačajem protiv kojeg se i sama već više od dva desetljeća borim najviše što mogu, nego groze nad filmom? U filmu, naime, ta žena koja je radila 10 godina u klinici za pobačaje i bila joj čak i direktorica, dolazi iz obitelji koja je vjernička i koja je protiv pobačaja. Sve znanje o pobačaju ta je mlada žena imala – pa ipak je pristupila onima koji ga organiziraju i provode. Ona je „pomagala“ ženama koje su došle na pobačaj da što brže i jednostavnije prođu između „molitelja“, kako ne bi slučajno neku od njih oni možda uspjeli odgovoriti od pobačaja. Tijekom tog svog posla udala se (za vjernika i čovjeka koji je protiv pobačaja) i rodila vlastito dijete, no odmah mu se vratila. Kad je gradu u kojem se nalazila klinika zaprijetio uragan, iz središnjice su joj javili da zatvori privremeno kliniku iz sigurnosnih razloga, ali nju je „zabrinulo“ što će zbog tog odgađanja neke žene s trudnoćom proći granicu do koje se pobačaj smije napraviti pa je udarnički okupila tim, održala motivacijski govor i uspješno su prije uragana odradili sve dogovorene pobačaje plus dva dodatna – za što je od Planned Parenthooda dobila službenu pohvalnicu kao djelatnica godine. Kući se vratila te večeri s cipelama poprskanim krvlju i maloj kćeri koja je to primijetila lagala da je nekomu na poslu curila krv iz nosa. A muž je na to samo pita dokle će raditi tamo, i odmah joj kaže da je voli. Cijela njezina obitelj vjernika s njom najnormalnije ima odnose, organiziraju se obiteljski ručkovi i okupljanja, roditelji moraju pokazati da su sretni njezinim napredovanjem na poslu, vidi se da ide u crkvu (protestantske Crkve)... Kad ona na kraju „shvati“ što radi (???), svi su tu da joj pruže podršku, ljubav, sućut, pa čak i kad se dozna da je ona sama prije pristupanja tom poslu (i prije nego što je upoznala sadašnjeg muža) imala dva pobačaja. Da, kršćanstvo, da, razumijevanje, da, sućut... ali pitam se kakvi su to ljudi koji su živjeli uz nju godinama, živjeli s osobom koja dolazi krvavih cipela iz klinike za pobačaje, i da ničega osim vrlo blagih povremenih upita „kada će s time prestati“ (uz odmah izjave da je vole, naravno) nije bilo? Gdje je tu njihova odgovornost, gdje su razgovori, neugodni, naravno, jer ovakvi razgovori nikad nisu ugodni, nikomu? Koliko bi djece spasili da su je od toga ranije odgovorili?

Istinsko pokajanje?

Abby Johnson se preokrenula, postala borac protiv pobačaja. U redu. No, činjenica je da je ona na tom poslu radila 10 godina, i to i kao direktorica klinike. Za to je dobivala izvrsnu plaću, u toj plaći uživala je, ne samo ona, nego i njezin muž, pa i njezini roditelji i kćer. Zanima me je li joj nakon „preobraćenja“ palo na pamet odreći se tog krvavog novca koji je primila? Odreći se standarda koji joj je on osigurao? I koji joj, nažalost, i dalje osigurava, jer ona i dalje na toj jadnoj, ubijenoj djeci odlično zarađuje... Nekako imam osjećaj da nije. I, uistinu, ne vidim tu nigdje pravog, istinskog pokajanja. Zato me taj film zgrozio.