Piše: Danijela Blažeka

Jedna od moje dvije bake bila je, praktički, nepismena seljanka. Muž joj je umro rano i ostala je mlada udovica s troje djece, tri sina, jedan drugom do uha. Borila se rukama i nogama da im osigura egzistenciju i školuje ih, prodala je i zemlju koju je naslijedila od svojih roditelja kako bi sinovima omogućila studiranje. Uspjela je: sva tri sina, rođena na hercegovačkom kamenu i navikla raditi i truditi se, završila su fakultete, u vrijeme kad je to bila još iznimka i rijetkost. No što će mladi ljudi s diplomom u malom mjestu, na selu, u provinciji...? Moja je baka potrošila svoju mladost, svoje najbolje godine radeći od jutra do mraka najteže, težačke poslove da bi školovala svoju djecu - i na kraju je ostala sama. Djeca su otišla u velike gradove, zasnovala tamo obitelji i izgradila egzistenciju, a ona je idućih 30 godina svoje sinove i nas, svoje unuke, viđala uglavnom samo ljeti, kad bismo navratili do nje. Da, bili smo tada još ista država, postojale su i ceste kojima se moglo doputovati... ali udaljenost čini svoje. I nije isto živjeti s druge strane ulice i u gradu udaljenom više sati putovanja.

Strani jezici - "sveti gral"

   U vrijeme moje srednje škole pomama za učenjem stranih jezika tek je bila započela. U mome razredu (inače jedne od najboljih srednjih škola u Zagrebu), na prste jedne ruke mogli su se nabrojati učenici koji su imali iza sebe nekoliko godina učenja stranog jezika izvan redovitog školovanja. No ti su učenici briljirali na satu tog stranog jezika, i svi smo to vidjeli i zapamtili. Moja je generacija ona koja je od pohađanja škola stranih jezika za svoju djecu napravila "sveti gral". Moja je generacija ona koja se u osnovnim školama svoje djece borila svim silama za to da se uvede učenje stranog jezika već od prvog osnovne, a najkasnije u četvrtom da djeca počnu učiti i drugi strani jezik. No ni to nije bilo dosta - škole stranih jezika upravo su procvale kod nas unatrag 20-ak godina.

Sredstvo za odlazak

Ono što je u vrijeme moga školovanja još bila iznimka, u međuvremenu je postalo nešto što se "mora": dok su se nekoć na prste jedne ruke mogli izbrojati učenici u razredu koji su pored redovitog školovanja još i pohađali školu stranih jezika, unatrag 20-ak godina situacija se obrnula i danas se sve češće u mnogim razredima na prste jedne ruke mogu izbrojati učenici koji ne pohađaju takvu školu pored redovite nastave. Djeca ljudi moje generacije (a i onih malo starijih) danas su ona koja gledaju očima punim žudnje preko granice i odlaze iz naše zemlje. Učili smo ih jezike, plaćali sve one sate koje su proveli po školama stranih jezika i borili se za više sati stranog jezika u osnovnim i srednjim školama da bi nam djeca danas lakše otišla iz Hrvatske. I odlaze, hrpimice. Da, opet smo svi u jednoj državi (EU), da, postoje ceste, postoje i niskotarifne zračne linije... ali jedna Irska ili Njemačka ili Švedska ipak nije isto što i živjeti s druge strane ulice. Otići će, već odlaze, zasnovat će i već zasnivaju obitelji u drugim zemljama, izgradit će egzistenciju tamo... a mi ćemo ostati sami.

Plačka pameti

 Komentirajući činjenicu kako se u protekle dvije godine u Njemačku doselilo 80 000 mladih, obrazovanih ljudi iz Hrvatske, njemačka je političarka sva u deliriju od zadovoljstva uzviknula: "TO je europska unija! To je EU: sloboda da ljudi u njoj mogu odlučiti gdje će živjeti i raditi!" Ali uistinu ta EU znači samo jedno: mogućnost da velike, razvijene zemlje u njoj isišu životne sokove iz manjih i slabije razvijenih zemalja, da isišu njihovu mladost i pamet, da iskoriste trud i rad roditelja tih ljudi koji su sebe i svoj novac dali u školovanje svoje djece. Sada će i taj trud i taj novac te velike i razvijene zemlje EU besplatno dobiti na tanjuru. Besplatno.

Kompleks povratka u malo mjesto

   Sjećam se dječaka čiji su roditelji bili susjedi moje bake u malom mjestu u kojem je živjela. Viđala ga je puno više nego što je viđala mene. Njegovi roditelji crnčili su kao gastarbajteri da bi ga mogli školovati. Završio je medicinu u Zagrebu. Godinama nakon što je diplomirao on i njegova žena (također s diplomom medicine) živjeli su u stančiću od 20 kvadrata u Zagrebu od mirovine njezine mame i novca koji su im slali njegovi roditelji, jer posao liječnika nisu mogli dobiti. Moja se baka čudila tome: sa se vratio u njihovo malo mjesto, općina bi mu odmah dala lijep stan i radno mjesto, jer liječnika nisu imali dovoljno i bio im je potreban. Bio bi "gospodin doktor", i pršuta, kava i svega drugog od zahvalnih ljudi nikad mu ne bi nedostajalo. No on je radije živio sa ženom i djecom koja su počela stizati u 20 kvadrata, od mirovine njezine mame i novca koji su mu slali njegovi, nego se vratio u svoj kraj. Dobio je na kraju posao, malo-pomalo izgradio karijeru, naravno. No njegovo malo mjesto, iz kojeg je ponikao i koje ga je školovalo, nije dobilo liječnika.

   Kao što su veliki gradovi Hrvatske isisali prethodnih desetljeća svu životnu snagu iz ostatka naše zemlje, tako će sada i veliki gradovi naše nove države, EU, isisati svu životnu snagu, pamet i mladost, a i novac, iz naše "provincijske" Hrvatske. Sami smo utrli put tome. A naši će se ljudi radije gurati s obiteljima u nekoliko kvadrata vani, nego pomoći graditi zemlju koja ih je školovala i izgradila.