Ivan Pavao Zaboravljeni?

Stoljeće od rođenja svetog pape Ivana Pavla II. obilježava se 18. svibnja.


Usprkos herojskim nastojanjima pape Benedikta, Crkva nije asimilirala spise Ivana Pavla II. Uz određene iznimke, velik dio njegova rada pao je u relativni zaborav.

Foto: Crisis Magazine

Foto: Crisis Magazine

Karol Józef Wojtyla rođen je u Wadowicama, malom gradu na jugu Poljske, koji je nekada u 18. stoljeću bio centar obrta. Njegovih 9 000 bili su prije svega građani i poljoprivrednici koji su živjeli u malim kućama i prenatrpanim stanovima. Od ovih vrlo skromnih početaka Wojtyla je prebrodio mnoge nevolje, uključujući i nacističku okupaciju Poljske tijekom Drugog svjetskog rata, kako bi postao svećenik, biskup i kardinal. Uz put je stekao doktorske studije iz filozofije i teologije, a jedno vrijeme držao je i katedru za etiku na Sveučilištu Lublin. Za Papu je izabran 1978. i zaslužan je za rušenje Željezne zavjese, čime je otvorio put za oslobađanje Poljske i drugih istočnoeuropskih zemalja.

Plodan pisac

Ovaj filozof-papa bio je također poznat i kao plodan pisac. Među njegovim najistaknutijim papinskim spisima nalaze se tri ključne enciklike: Veritatis Splendor (Sjaj istine), Evangelium Vitae (Evanđelje života) i Fides et Ratio (Vjera i razum). Kad je papa Benedikt XVI. izabran za njegova nasljednika 2005., izjavio je da njegova osobna misija nije stvaranje mnogih novih dokumenata, već osigurat da se papinski spisi Ivana Pavla udomaće jer su „vrlo bogata riznica, autentična interpretacija Vatikana II.“ (vjerojatno misli na Drugi vatikanski koncil, primprev.).

Usprkos herojskim nastojanjima pape Benedikta, Crkva nije asimilirala te papinske spise. Uz određene iznimke, velik dio njegova rada pao je u relativni zaborav. U određenoj mjeri, takav je rezultat neizbježna sudbina svakog bivšeg pape, jer ih vjernici brzo zaboravljaju. Unatoč njihovoj teološkoj dubini i trajnoj važnosti, spisi Ivana Pavla neće biti na policama u knjižarama većine katoličkih sveučilišta niti će se naći u učionici.

Također je pošteno reći da papa Franjo i većina elitnih vatikanskih dužnosnika koji ga okružuju nisu baš zagrijani za teološku baštinu Ivana Pavla. I na suptilan i na eksplicitan način pokušali su ukloniti njegovu teološku ostavštinu, osobito na polju seksualnog morala. Kad je Ivan Pavao II. kanoniziran 2014. papa Franjo ga je prikladno nazvao “Papom obitelji.” Unatoč tome, na Sinodi o obitelji 2014. njegova opsežna kateheza o braku i obitelji uglavnom je zanemarena.

Na toj sinodi učinjen je smišljen napor da se ublaži i omekša moralni glas Crkve u svezi s tim pitanjima. Neki sudionici „skloni povijesnom razmišljanju na drugi način“ odbacili su spise Ivana Pavla, poput Familiaris Consortio (“Obiteljska zajednica“, postsinodalna apostolska pobudnica), kao „zastarjele“, kojima je potrebna revizija. No, kako je tada istaknuo dobar prijatelj Ivana Pavla, pokojni kardinal Caffarra, Familiaris Consortio pruža temeljni pristup razmišljanju o braku i obitelji koji se nikada ne može zanemariti.

Kakav je to pristup predstavio Ivan Pavao? Kad su farizeji pitali Isusa o razvodu (Mt. 19), On ih upućuje da ostave po strani svu svoju kazuistiku i jednostavno pogledaju kako je to bilo “u početku”, brak je neraskidiv i plodan spoj muškarca i žene koji postaju “jedno tijelo”. Kao što  tvrdi dogmatska konstitucija Dei Verbum (Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi), Isusove riječi su „izvor sve spasonosne istine i svakog moralnog učenja“ i ne podliježu stalnom preispitivanju i reviziji.

Slično tome, tijekom nedavnog preustroja Papinskog instituta za brak i obitelj Ivana Pavla II. u Rimu, neki od najrevnosnijih i najtalentiranijih intelektualnih učenika Ivana Pavla raseljeni su od strane teologa koji imaju neortodoksne poglede na kontracepciju i homoseksualne odnose. Suprotno Humanae Vitae i Familiaris Consortio, jedan od novih članova fakulteta odbacio je ideju da je uporaba umjetne kontracepcije intrinzično zlo djelo. Također je tvrdio da, pod određenim uvjetima, istospolni parovi mogu stupiti u seksualne odnose ako je to najbolji način za ostvarivanje dobre veze. Očito, ta su učenja u suprotnosti s kršćanskom viđenjem braka – koje je, kako je objasnio Ivan Pavao, obilježeno s tri osnovna svojstva: stvarnim jedinstvom, apsolutnom vjernošću i plodnošću.

Kad čovjek Boga zaboravi

Takav razvoj događaja ne predstavlja dobro za Crkvu. Ta duboka amnezija u odnosu na bivšeg papu je žalosna, jer on još uvijek ima toliko toga podučiti katolike koji su predani moralnoj istini.

Jedna tema koja je poveznica raznovrsnim spisima Ivana Pavla II je antropologija. Kulturalni nihilizam i gnjevni pesimizam koji muče čovječanstvo pogoršavali su se od smrti Ivana Pavla 2005. Ova kriza je velikim dijelom posljedica bijega od Boga i transcendentnog poretka istine i pravde. Kad transcendencija izgubi svoju vitalnost, ljudi također brzo gube osjećaj identiteta zajedno s njihovim moralnim svojstvima. Kao što Ivan Pavao piše u Evangelium Vitae, “kad se Bog zaboravi, stvorenje samo sebi postaje nerazumljivo” i “čovjek više nije u stanju sebe vidjeti kao ‘misteriozno različitog’ od ostalih zemaljskih stvorenja.”

Oni koji su prevareni sekularističkim pragmatičnim  rasuđivanjem ne prihvaćaju svoje božansko podrijetlo ili sudbinu. Umjesto toga, slijepo slijede Heideggerovu mračnu viziju da naše podrijetlo i sudbina ostaju nejasni. Mi smo bića koja su “bačena” na ovaj svijet gdje se nalazimo na usamljeničkom putovanju na nepoznata mjesta. Moralna vjerodostojnost svodi se na kreativno samoodređenje, a sloboda se definira kao spontanost i otvorenost mogućnosti.

Kao alternativa ovoj sumornoj perspektivi, Ivan Pavao je kreativno pronašao metafizički, kršćanski humanizam koji je duboko ugrađen u katoličku doktrinu. Suprotno svojim kritičarima, Ivan Pavao nije prezirao društvene znanosti. Naprotiv, bolje od većine prepoznao je njihovo mjesto u katoličkom intelektualnom životu. Ali uvijek je pisao i govorio na tradicionalnom crkvenom metafizičkom i teološkom jeziku. Erozija metafizičke mudrosti u suvremenoj Crkvi uvelike je narušila razumljivost Otkrivenja i zasjenila pravilno razumijevanje moralne teologije. Metafizičke pretpostavke o moralnom smislu tijela, potvrđene u epskom djelu Ivana Pavla “Teologija tijela”, štitite tu teologiju od bilo kakvog prilagođavanja pogrešnim načelima koja podupiru seksualnu revoluciju. “Metafizički element”, piše on u Fides et Ratio, potreban je “da bismo ispravili određene pogrešne načine ponašanja koji su danas rasprostranjeni u našem društvu.” Etika se mora temeljiti na strogoj filozofskoj antropologiji i zajedno s metafizikom dobra koja daje etičkom rasuđivanju pravi temelj.

Koherentna antropologija afirmira stvarnu vrijednost svih ljudskih osoba, a temelj tog dostojanstva je duša. Radikalni kapaciteti volje i intelekta, koji se iz duše izražavaju kroz tijelo, omogućuju posjedovanje sebe. To vlastito posjedovanje, koje postaje vidljivo u ispitivanju ljudskog iskustva, izražava se na dva načina. Prvo, osoba ima samosvijest – svjesno znanje o sebi kao subjektu, prisutno u samom sebi iznutra kao izvor vlastitih izbora i projekata. Drugo, osoba posjeduje samu sebe kroz samoodređenje jer ima vještinu ili kontrolu nad svojim postupcima. Ta snaga samoodređenja, koja se aktivira voljom, omogućuje osobi biti odgovorna i za svoje postupke i za svoje propuste.

Istina je krajnji izvor slobode

Sloboda je, dakle, neizbrisiv znak osobnosti, ali istinska sloboda cilja na ona unutarnja dobra koja nas ispunjavaju. Sloboda također posjeduje “relacijsku dimenziju” jer traži istinska dobra braka i prijateljstva koja grade zajedništvo i zajednicu. Istina je uvijek krajnji izvor slobode, ali samo istina Isusa Krista može u potpunosti osigurati našu slobodu.

U knjizi Redemptor Hominis ( Otkupitelj čovjeka, 1. enciklika pape Ivana Pavla II.), Ivan Pavao piše kako je Drugi vatikanski koncil odražavao tajne stvaranja i otkupljenja te prodirao u “unutarnju tajnu čovjeka.” Više puta je pozivao na ključni odlomak iz Gaudium et Spes (hrv. Radost i Nada, pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, jedna od četiri apostolske konstitucije proizašle iz Drugog vatikanskog koncila) kroz svoje papinske enciklike i opomene: “Istina je da samo u misteriju utjelovljene riječi misterij čovjeka poprima svjetlost.”

“Krist, novi Adam, u samoj objavi Oca i Njegove ljubavi, u potpunosti otkriva čovjeka samom sebi i iznosi na vidjelo njegovo najviše zvanje”, nastavlja Ivan Pavao. Usredotočujući se na Kristov život, “savršenog čovjeka”, svaka ljudska osoba dolazi do najdubljeg značenja života: žrtvene ljubavi i samodarivanja. Oponašajući Krista, čovjek se „nalazi u iskrenom daru sebe“, budući da nas uzajamno darivanje dovodi do ispunjenje zajedništva s drugima i s Bogom, nesavršeno u ovom životu, ali savršeno u sljedećem. U ovoj upečatljivoj formuli iz Dominum et Vivificantem (hrv. Gospodin i darovatelj života, peta enciklika pape Ivana Pavla II.) Ivan Pavao sažima cjelokupnu kršćansku antropologiju. Dakle, otkrivenje potpomognuto metafizičkom mudrošću rješava zagonetku ljudskog postojanja i vraća moralni poredak poremećen silama suvremenog nihilizma.

Iz ovog prikaza malog uzorka njegove papinske mudrosti trebalo bi biti očito da je tišina oko Ivana Pavla II. u Crkvi od njegove smrti 2005. zaglušujuća. Ali on i dalje govori i nadahnjuje kroz svoje izvanredne spise sve dok imamo hrabrosti slušati i učiti.

Ž.I., Troplet, KT

Izvor: Crisis Magazine