Drama na East Riveru

Je li Bosna (i Hercegovina) gdje je nekad bila?!


Dok su u Sarajevu najavljivali Dodikovu smjenu, štoviše i uhićenje, u Vijeću sigurnosti UN-a potvrđeno je ono što je eresovski vožd govorio još od ljetošnje promocije visokog predstavnika: „Schmidta nema i ne postoji!“ Je li se BiH (i) zbog toga vratila u rane 90-e?

Vijeće sigurnosti: Schmidt je ušao u povijest, prvi je visoki predstavnik kojemu je uskraćeno podnošenje izvješća UN-u

Vijeće sigurnosti: Schmidt je ušao u povijest, prvi je visoki predstavnik kojemu je uskraćeno podnošenje izvješća UN-u

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt nije govorio na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a sredinom prošloga tjedna, niti je na sjednici spomenut OHR. Dogodilo se to prvi put u povijesti, od, dakle, Daytonskog sporazuma. No, Milorad Dodik je, barem zasad, propustio prigodu tim povodom pozvati harmonikaša u Titinu 16 i zapjevati omiljenu mu Ne može nam niko ništa, jači smo i od sudbine. Štoviše, nakon što je već početkom prošloga tjedna bilo jasno kako Inzkov nasljednik neće vidjeti Veliku Jabuku, eresovski je voždiznenadio skrušenošću.

„Ne treba (sad) likovati“, kazao je na opće iznenađenje. A onda, jutro nakon zasjedanja Vijeća sigurnosti koje je visoki predstavnik pratio iz bijele kuće na Miljacki, ponovno je pokazao svoje pravo lice i objasnio što bi Nijemčevo pojavljivanje na East Riveru zapravo značilo.

Ja, evo, malo navratio...

„To je isto kao kad bih ja sada otišao za New York, došao i rekao: 'Evo, ja bih nešto govorio na Vijeću sigurnosti.' Pokušati na onaj način napisati izvješće Vijeću sigurnosti apsolutno je dokaz kako je to čaršijska, sećijska, sarajevska priča koja služi za njihovo uveseljavanje“, rekao je Dodik te, kako bi utvrdio gradivo, dometnuo: „Schmidta nema i ne postoji!“

Međutim, nastavak te rečenice je znakovit. Kazao je, naime, kako (ipak) može razumjeti  mozgove koji u Republici Srpskoj, Srbiji i na nekim drugim mjestima smatraju kako on postoji. Dobro, znano je kako Baja ne propušta prigodu obračunati se s domicilnom oporbom, ali primjedba na račun majčice Srbije izravno je fakturirana njegovu prekodrinskom bratu Aleksandru Vučiću koji uistinu ne misli da visoki predstavnik ne postoji. Uostalom, već ga je primio u Beogradu i još tada kazao kako će razgovarati sa svima. Jasno, Schmidt je čovjek Angele Merkel, a srbijanski predsjednik osjeća dug prema odlazećoj njemačkoj kancelarki. Brat je brat, a(li) interes je interes.

No, zato Dodik ima svoga druga (zapadno)mostarskoga Dragana Čovića koji je, svih ovih dana koji su prethodili Schmidtovu i općenito OHR-ovu njujorškome fijasku, mudro šutio. A kad se klupko rasplelo, ocijenio je, onako baš čovićevski, kako je izvješće višeslojno, ali nije objektivno. A onda je, ipak, gotovo parafrazirao laktaškoga lolu, samo bez spominjanja sećije. „Izvješća piše uvijek ista skupina ljudi koja već petnaestak godina sjedi u Uredu OHR-a u Sarajevu i ta izvješća se ponavljaju po špranci koja je napravljena već duže vrijeme. Ovoga puta su ona morala biti podijeljena na drugačiji način. Gospodin Schmidt nije dobio priliku obratiti se Vijeću sigurnosti, tako da dolazi jedno novo vrijeme kad je u pitanju OHR“, najavio je prvi u Hrvata.

Vratimo se, pak, malo na dane koji su prethodili istriverskom raspletu koji je, dakako, znakovit i koji jasno oslikava tko u BiH ima realne saveznike, a tko (samo) „braću“. Rusija je otpočetka inzistirala da se OHR izbaci iz teksta. U drugoj verziji rezolucije, koja je bila na razmatranju prošlog ponedjeljka, OHR je bio naveden, ali bez bonskih ovlasti. Ali u utorak popodne članice Vijeća sigurnosti usuglasile su tekst rezolucije i, kako se može vidjeti, OHR i visoki predstavnik nigdje se ne spominju.

Zapad je zadovoljan?!

„Zapad je na kraju 'zadovoljan' jer vjerojatno EU i SAD nisu u ovom trenutku bili spremni poslati nekoliko tisuća novih vojnika NATO-a u Bosnu i Hercegovinu, ako bi misija EUFOR-a bila okončana. A zadovoljna je, izgleda, i većina od 15 članica Vijeća sigurnosti UN-a jer su barem u pisanoj formi dobile Schmidtovo izvješće o kome imaju pravo debatirati“, istaknuo je sarajevski politički analitičar s američkom adresom Erol Avdović, i tako definitivno ovjerio trijumf Moskve.

Rijetki bh. mediji, međutim, priznaju kako se drama na East Riveru odvijala i, u biti, doživjela epilog u rusko-kineskoj režiji pa onda, dan poslije Schmidtova ignoriranja, rado citiraju američki politički magazin Foreign Policy. „Za Rusiju, OHR (koji u teoriji još uvijek ima autoritet nadvladati neustavne poteze lokalnih ruskih igrača) veći je trn u oku od EUFOR-a, male i bezopasne misije koja se većinom sastoji od mađarskih, austrijskih i turskih vojnika i koja nije dovoljno popunjena i opremljena za zaštitu granica BiH“, tvrdi list uz konstataciju kako je cilj oslabjeti i u konačnici učiniti instituciju OHR-a irelevantnom prije nego bude ugašena. Uz to, drže kako Europska unija, Velika Britanija i Sjedinjene Države žurno trebaju plan koji će im pomoći otrgnuti se iz ruskih talačkih taktika u Vijeću sigurnosti UN-a te kako istodobno trebaju plan za razbijanje Dodikovih prijetnji na terenu.

Vuk koji plače...

„Vrijeme je da djelujemo na prijetnju u BiH, Dodik je ponovno vuk koji plače, a taktika mu je 'rezanje salame'“, poručuju te objašnjavaju kako je „uplakani vuk“ usmjeren na ukidanje najvažnijih institucija koje štite suverenitet BiH. „Dodikov kratkoročni cilj nije povlačenje iz državnih institucija već eliminiranje njihove najvažnije obrane – međunarodnog nadzora uspostavljena Daytonskim sporazumom 1995. da zaštiti suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Od ovih međunarodnih institucija najvažniji su OHR i (vjerojatno sljedeći na Dodikovu nišanu) trojica međunarodnih sudaca u Ustavnom sudu BiH, koje postavlja Europski sud za ljudska prava“, zaključuje Foreign Policy koji (još) nije detektirao kako OHR nije sljedeći na nišanu eresovskoga nišandžije. To je stari cilj, poglavito nakon prošle njujorške srijede kada u tome pravcu gotovo više i ne treba nišaniti.

Slijedom čega se još jedanput treba vratiti Čoviću koji, istina, drži kako je bosanskohercegovačka kriza najveća (ili najgora...) još od Daytona. Također, hadezeovski se lider slaže i s općeprihvaćenom konstatacijom kako je trenutačno huškačka retorika neizdrživa. Ali, po njemu, problem je što se niječu elementi koji su do te retorike doveli. Jasno, Čović govori iz hrvatske perspektive navodeći, uz ino, kako se Hrvati posljednjih pet-šest godina moraju boriti za očuvanje svoga integriteta. U tom kontekstu ne slaže se da je Dodik najveći – a sarajevska politička čaršija uglavnom drži i jedini! – bh. problem. Jer, misli, kad bi k tomu bilo tako, aktualna bi se kriza lako riješila.

„Mislim da su problemi mnogo složeniji; da je izvorište pravih problema mnogo dalje od Dodika. Ako želimo riješiti krizu, onda moramo riješiti osnove funkcioniranja pravne države“, veli Čović koji je prošloga tjedna u Zagrebu razgovarao s hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem, još prije u Beogradu s Vučićem, a s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem kontaktira gotovo na tjednoj razini. A sve to kao pripremu za nekoliko sastanaka s međunarodnim predstavnicima, koji su najavljeni za 16. i 17. studenoga i do kada bi se (vjeruje) trebalo iznaći modele za izbor članova Predsjedništva BiH i Doma naroda na načelu legitimna predstavljanja konstitutivnih naroda. Pritom je vrlo optimističan te je uvjeren kako će Izetbegović (konačno) razumjeti da više ne može birati Hrvatima predstavnike u Domu naroda i državni vrh. Je li Čović prevelik optimist?!

Mn/Uhitite Dodika!

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, prvo se treba zapitati: Je li Bakir Izetbegović izvukao pouke iz događaja na East Riveru, koji su se odvijali dok je on s kumom ka(h)venisao u Stambolu?! Zapravo, je li konačno do njega doprlo kako on, stranka mu i pripadajuće im javno mnijenje (ne nužno tim redoslijedom) moraju razumjeti da nema ništa od toga kako će –  što se tjednima u Sarajevu najavljivalo i očekivalo – stranci smijeniti Dodika. Štoviše, jedan od dvojice bošnjačkih članova troglavog bh. državnog vrha Željko Komšić, u tjednu koji je prethodio njujorškom trijumfu eresovskog vožda, na televiziji N1 ispalio je: „Da sam ja tužitelj, optužio bih i uhitio Dodika bez obzira na sve. Ovo je klasično rušenje ustavnog poretka“, dodajući kako je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) u stanju uhititi bilo koga dobije li odgovarajući nalog.

Tako se, eto, Ljiljan Zlatni odlučio na policijsko rješenje, čime se – logično! – oslanja na svoga političkog sponzora Izetbegovića II. koji je (više) sklon vojnoj opciji. Dok je bošnjački narodni heroj zazivao SIPA-u, na TV Hayatu smo bili u (ne)prilici slušati o bošnjačkim ratnim planovima koji će se – je li – aktivirati ukoliko vlasti RS-a povuku suglasnost za Oružane snage BiH, neizravne poreze i VSTV.

Leti, leti – dron!

Ako krene u tom smjeru, a mislim da neće, važan je legitimitet vojske koja se brani, koja broji 8 000 vojnika, ima stotinjak tenkova, ima neke (sic!) protuzračne obrane. Međutim, to bi se jako brzo dopunjavalo. Mi, prije svega, imamo jaku namjensku proizvodnju kakvu nismo imali ni u ratu ni prije rata, proizveli smo i pušku kojom možemo jako brzo naoružati 100, 200 tisuća vojnika, dronovi su u razvoju, radimo stvari koje nas mogu učiniti vrlo opasnim u obrani zemlje.

Ne bi taj sukob nastao naglo. Tada bi se, naravno, morala uvesti vojna obuka, dignuti rezervni sastav i braniti svoju zemlju kao kad se mačka brani kad je satjerate u kut“, tumači taj novopromovirani bošnjački ratni strateg čija je ratna prošlost (nekoć) bila predmetom sprdnje – Komšićeve ponajprije.

Ali nakon ovoga njegova hayatovanja, nije teško dati Čoviću za pravo. Doista, da je samo Dodik problem, bilo bi lako. Mada, ne zna se što je gore – vuk koji (navodno) plače ili mačka koja mijauče – u kutu...