Je li nominacija Petera Handkea za budalu godine bila zaslužena?!


Kada je 1999. Handke NATO bombardiranje Beograda usporedio s „novim Auschwitzom“, Salam Rushdie ga je nominirao za „međunarodnu budalu godine“. Austrijancu je to priznanje, međutim, izmaklo. No, zato je ove godine dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Piše: Josip Vričko

Je li, doista, kako to sugerira priopćenje američkog PEN-a, književna zajednica zaslužila bolje od toga da Nobelovom nagradom za književnost Švedska akademija ovjenča „za jezičnu domišljatost“ pisca koji je uporno dovodio u pitanje dokumentirane ratne zločine – Petera Handkea, naime?!

Slovenski filozofsvjetske slave Slavoj Žižek nije zapravo iznenađen, mada to ne znači kako nije (i) zgrožen. „Ovo je Švedska danas: negator ratnih zločina dobiva Nobela, dok zemlja potpuno sudjeluje u atentatu na istinskog heroja našeg vremena Juliana Assangea. Naša reakcija trebala bi biti, ne Nobelovoj nagradi za književnost Handkeu, nego Nobelova nagrada za mir Assangeu“, kaže taj Borat filozofije, kako su ga zbog njegove osebujnosti - a neki bi kazali i provokativnosti po svaku cijenu – krstili mediji. Što je on, dakako, višekratno opravdao izjavivši, uz ino, kako je problem s Hitlerom što nije bio dovoljno nasilan.

A kako je Handke bio impresioniran „balkanskim Sadamom“ te, navodno, pustio suzu na njegovu grobu u Požarevcu, gotovo bi se moglo kazati kako su njih dvojica: Žižek i Handke (ali i „nedovoljno nasilni“ Sloba i Adolf) braća rođena. Ili – možda?! – ne treba ići tako daleko.

Genocidni Andrić…

Ma, ipak treba – jer i jedan je naš nobelovac, i to nakon što je već odavno napustio ovu dolinu suza, stavljen u nezgodan (zlikovački) kontekst. I to – zamislite?! – Ivo Andrić. Početkom siječnja 2017. u (istočnom) Mostaru promovirana je knjiga Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja. Tom je prigodom zastupnik SDP-a u Skupštini HNŽ-a Nerin Dizdar prizvao (i odmah napao) Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića jer biva „ne žele priznati Andrićev rasizam“.

(Inače, Jergović smatra kako je tražeći dobro u Miloševiću i Karadžiću, Handke podržavao srpske fašiste iz „nesmotrenosti neznanja“. No, Jergović je („iz neznanja“…) napisao i: „O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali“…)

Dizdar je inače i glasovit kao alpinist. Nekoliko je puta, naime, neustrašivo s jarbola na stolačkom gradskom trgu (s)kidao zastavu hrvatskog naroda. No, „mostarski slučaj“ pokazao je i kako mu književna kritika nije nedohvatljiva. Polemizira tako i s Lovrenovićevim i Jergovićevim argumentom kako je Andrić bio pametan pa, dakle, nije mogao biti nacionalist. „I Adolf Hitler i Dobrica Ćosić i Vojislav Šešelj su bili pametni!“, odrješit je taj stolački neustrašivi penjač-amater, dometnuvši (s tih visina) kako su „Andrićeve knjige za rezultat imale genocid nad Bošnjacima“, posebno u Višegradu.

Ali, mlađahni je Nerin i tako otprije afirmiran kao stolački lero. Ali, sveučilišni profesor Vahidin Preljević na istome je skupu, mrtav-hladan, ispalio kako je Andrić „fantomski monstrum koji je falsificirao povijest“. Akademik Mahmutćehajić sve je to šutke (i s odobravanjem?!) pratio, dometnuvši samo na kraju da „ukoliko bi imao bilo što reći na izlaganje svojih kolega, morao bi napisati novu knjigu, a to bi sigurno bilo o svemirskom pitanju – pitanju Bosne“.

Akademik Avdo i Andrić(grad)

Kad se sve zbroji, a iz perspektive reakcija na aktualnoga Nobelova laureata, može se kazati kako je austrijski srbofil (još) i dobro prošao. Iako… još razmjerno davno, kada je Handke 1999. NATO bombardiranje Beograda usporedio s „novim Auschwitzom“, Salam Rushdie ga je nominirao za „međunarodnu budalu godine“.

Nismo, međutim, završili s Andrićem, niti sa svemirskim pitanjem Bosne. Našega se, naime, Nobelovca sjetio i Abdulah Sidran,ali u kontekstu njegove omiljene teme Nemanja ex-Emir Kusturica. Riječ je, jasno, o Andrićgradu kojeg je neimar Nemanja, tvrdi akademik Avdo, podignuo tako što je „prikrio, sakrio, zaklonio… 3 500 mrtvih Bošnjaka“.

 „Da je živ Ivo Andrić, on bi to zabranio, milijun na sto. Da Andrićeva zadužbina nije šovinistički nacionalno ekstremno pozicionirana, ona bi zabranila da se Andrićevo djelo i ime na takav način eksploatiraju“, smatra Sidran koji je, inače, prešutio višegodišnje treniranje bošnjakluka nad Andrićem – a mostarska promocija Mahmutćehajićeva obračuna s Nobelovcem samo je jedan u nizu izljeva mržnje prema najvećem piscu s ovih prostora.

Čistota i prljavost misli

Vratimo se „iz svemira“, ipak Handkeu. Istina je, doduše, kako se nakon što je stigla vijest iz Stockholma, uglavnom pisalo o njegovu političkom angažmanu, tek poneko o njegovu djelu koje je, kazao bi njegov beogradski štovatelj Nele Karajlić,promovirajući ga– uz Andrića – u drugog srpskog Nobelovca, teška literatura. Nije se, međutim, lako koncentrirati i čitati knjige (pa ni eseje) austrijskoga pisca ma kako genijalne bile, znajući kako je svojedobno kazao: „Još samo u Srbiji i Republici Srpskoj istinska Europa živi i dalje. Tu postoji tradicija od Platona, Sokrata, Sofokla, Homera… i ta tradicija se voli. Ne samo u Srbiji, nego i u Republici Srpskoj postoji neka čistota koja ima trajanje od dvije tisuće godina. Takva čistota ne postoji u Francuskoj ili Njemačkoj. Ima je, istina, ali ona ne živi, ne diše.“

Gotovo je, dakle, nadmašio patrijarha Irineja koji je slaveći Krsnu slavu i Dan RS-a u siječnju 2016., kazao kako je RS utemeljen na istini i pravdi Božjoj… No, slučaj Handke otvorio je staro pitanje, ili, svejedno, pitanja: jesu li etika i estetika (ne)odvojive, te može li osoba istodobno biti „ideološko čudovište“ (Alain Finkielkraut o Handkeu) i veliki pisac, ili (pojednostavimo): može li loš čovjek biti dobar umjetnik/znanstvenik?!

Nobelovci-rasisti

Vraćaju nas te dvojbe u jednu staru priču o dobitniku Nobelove nagrade za medicinu Jamesu Watsonu kojemu su, slično kao i Andriću, sudili nekoliko desetljeća nakon što je ovjenčan u Stockholmu. Naime, Watson, jedan od, kolokvijalno kazano, otkrivača DNK-a za što je (zajedno s Francisom Crickom i Mauricem Wilkinsom) dobio Nobelovu nagradu za medicinu 1962., u razgovoru za Sunday Times izjavio je kako – ukratko! – crnci nisu inteligentni kao bijelci. „Naša socijalna politika temelji se na postavci da je njihova inteligencija jednaka našoj, iako sva istraživanja pokazuju kako to doista nije tako“, kazao je i izazvao golem skandal.

Nakon čega je otkazao već započetu turneju po Velikoj Britaniji, vratio se u New York i dao otkaz na svoj položaj u Istraživačkom institutu Cold Spring Harbor u kojemu je radio 43 godine. „Laboratorij osuđuje zloporabu znanosti da bi se opravdale predrasude“, priopćili su iz Watsonove tvrtke, što sugerira kako nije odstupio (baš) dragovoljno.

Ali, tu nije kraj priče o tome genijalnom znanstveniku a(li) i rasistu. Watson je, naime, 2014. odlučio prodati svoga Nobela. Cijena? Prava sitnica – 3,5 milijuna dolara.

Još jednoga je nobelovca (umalo) ubila prejaka riječ. Laureat iz 2016. Bob Dylan opisan je, u obrazloženju Švedske akademije, kao divan uzor koji već 54 godine sebe mijenja i usavršava. Svjesni, ipak, kako će izbor toga, doduše glasovitog, kantautora izazvati iznenađenje, dometnuli su: „Ako pogledate unatrag 5 000 godina, otkrit ćete Homera i Sapfo. Oni su pisali poetske tekstove namijenjene izvođenju, isto je i s Dylanom. I dalje čitamo i Homera i Sapfo, i uživamo u njihovim stihovima.“

Miris krvi po Dylanu

Zanimljivo… no mnogi su se držali teze kako je naprosto došlo vrijeme da, nakon 1993., jedan Amerikanac dobije nagradu za književnost. Kako bilo, nobelovac s gitarom, pravog imena Robert A. Zimmerman, dao je, prije negoli će ga se sjetiti u Nobelovu odboru, izjavu na tragu rečenoga Watsona. „Ako u svojoj krvi imate naslijeđe robovlasnika ili pripadnika Ku Klux Klana, crnci to mogu osjetiti. To ostaje do današnjih dana. Baš kao što Židovi mogu osjetiti nacističku krv, ili kao što Srbi mogu osjetiti hrvatsku krv“, kazao je u intervjuu za magazin Rolling Stone.

Poslije čega je Zastupničko vijeće hrvatskih ustanova i hrvatske zajednice Francuske (CRICCF) podnijelo tužbu protiv izdavača tražeći da sud tijekom procesa pozove i Dylana. No, odlučeno je da se cijeli proces ipak odvija bez glavnog protagonista, da bi na kraju slučaj bio odbačen.

Znajući sve ovo, moglo bi se kazati kako Handke i nije najgori – u žestokoj konkurenciji. Uz to, neki su se ovih dana, otkako je počela, sad već neprestana, polemika oko austrijskog laureata, sjetili, primjerice, norveškog pisca Knuta Hamsuna, nobelovca iz 1920., koji je robijao glede svojih nacističkih stavova zbog kojih se, inače, nikad nije pokajao. Ili, pak, Ezra Pound koji se 1945. u Americi suočavao sa smrtnom kaznom zbog zločina izdaje i privrženosti Mussolinijevim fašističkim idejama.

Istina, američka Vlada odbacila je optužbe za izdaju 1958., što je omogućilo njegovo oslobađanje i mogućnost povratka u Italiju. Proglašen je za štićenika svoje supruge, i do kraja života nije mu bilo dopušteno imati račun u banci, potpisivati ugovore, posjedovati imovinu ili sačiniti testament. Umjesto da bude osuđen na smrt, Pound je osuđen na poluživot. Umro je u Veneciji 1972. u 87. godini života.

Znate kako kažu stari (i navodno) pametni ljudi: Uvijek može biti gore. Čekajmo zato – ne bez stanovite zebnje – buduće laureate.