Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Možda je riječ (samo) o koincidenciji, no dva prošlotjedna događaja, zapravo njihove najave sredinom tjedna dojmile su se kao stanovito političko naduravanje. Nacrt završne deklaracije za summit Europske unije u kome se (u srijedu) kaže: „Europsko vijeće odlučilo je Ukrajini i Republici Moldaviji dodijeliti (u četvrtak) status zemlje kandidata, uz napomenu kako će Gruzija dobiti isti status kada Tbilisi ispuni niz uvjeta. I, odmah je potom, s gotovo istovjetnom važnošću, objavljena vijest-komentar kako će kada se u četvrtak uključi na virtualni summit BRICS-a čiji je domaćin Peking, Vladimiru Putinu to biti prvi put da je nazočan na forumu s čelnicima velikih gospodarstava od početka invazije na Ukrajinu.

Poruka iz Pekinga

Pojavit će se, eto, na ekranu zajedno s drugim čelnicima čije zemlje čine ovaj akronim: Kinezom Xi Jinpingom, Indijcem Narendrom Modijem, Brazilcem Jairom Bolsonarom i Južnoafrikancem Cyrilom Ramaphosom što će, procjenjuje primjerice CNN, biti signal da Rusija, trenutačno pod sankcijama i optužbama zbog invazije, nije sama na svijetu.

   Nije, međutim, riječ o pukoj retorici, ponajprije s obzirom na činjenicu da su Kina i Rusija, tjednima prije invazije, objavile kako njihovi bilateralni odnosi "nemaju granica" te kako je svaki od čelnika BRICS-a izbjegavao izravno osuditi Rusiju, iako imaju razloga prikrivati podršku Putinu, pazeći da ne iritiraju zapadne prijateljske zemlje. No, već sama odluka skupine da održi svoj 14. godišnji summit, procjenjuju analitičari, odražava stajalište BRICS-a o globalnom poretku i situaciji u Ukrajini, koje odstupa od onog na Zapadu, vjeruju geopolitičari.

   Rečene vijesti u drugi su plan – ali samo nakratko – bacile raport s bojišnice gdje Rusi, vojni stručnjaci istina kažu, sporo, ali uglavnom ostvaruju svoje ratne ciljeve. Jasno, uz svekoliko zgražavanje Zapada... koga usput nerijetki, zbog kronične smušenosti u sve češćim delikatnim situacijama, nerijetki pišu malim slovom. Nakon čega vrlo je edukativno ono što je prošloga tjedna kazao američki filozof, pisac i politički aktivist Noam Chomsky komentirajući novinarsku konstataciju kako je u medijima i među političarima u Sjedinjenim Državama, a vjerojatno i u Europi, mnogo moralnog gnjeva zbog „ruskog barbarstva, ratnih zločina i zvjerstava“, te pitanje: Zar vam se ne čini da je taj moralni gnjev ipak pomalo selektivan?

Selektivni moralni gnjev

   Chomsky se, dakako, slaže s definicijom ruske agresije. Ali, podsjeća i kako ćete se, odete li, primjerice, na globalni jug, uvjeriti da oni ne mogu vjerovati u ono što vide. Osuđuju, jasno, rat, ali onda pogledaju na Zapad i kažu: O čemu vi, ljudi, govorite? Pa vi to nama stalno radite. U kontekstu čega se Chomsky referira na komentar Thomasa Friedmana u komu taj glasoviti kolumnist New York Timesa piše o zapravo stanju općeg očaja i nemoći Zapada. „Imamo ratnog zločinca u Rusiji. Ne znamo što raditi? Nismo mogli vjerovati da negdje može postojati ratni zločinac“, čudi se (nemoćni) Friedman.

   Chomsky, koji ni sam nema osobito mišljenje o ruskom predsjedniku, vraća se pak na globalni jug gdje, drži, ljudi kada ovo čuju, ne znaju bi li se smijali ili bi se rugali. „Po cijelom Washingtonu šeću ratni zločinci. Zapravo, mi vrlo dobro znamo što raditi sa svojim ratnim zločincima. Ruska invazija se, zapravo, dogodila 20 godina poslije američke invazije na Afganistan. Podsjetimo se, ta invazija nije bila ničim izazvana i svjetsko mnijenje joj se snažno protivilo. U to vrijeme objavljen je intervju s počiniteljem Georgeom Bushom mlađim koji je onda krenuo dalje, u invaziju na Irak – dakle, intervju s velikim ratnim zločincem objavljen je na stranicama Washington Posta o životnom stilu. Simpatični, djetinjasti djedica, kako su ga opisali, igrao se sa svojim unučićima, šalio se i pokazivao portrete čuvenih ljudi koje je sreo“, svjedoči ovaj ruski emigrant odgovarajući vrlo plastično na ozračje selektivna moralnog gnjeva.

  Slučaj Ukrajina ili, ovisi tko kako gleda, slučaj Rusija nije mogao proći bez reakcije slovenskog filozofa, ionako sveprisutnog, Slavoja Žižeka koji, vjeran svojoj kontroverzi, u Jutarnjem listu Lennonov klasik Imagine i stih „Svijet koji živi kao jedan“, drži apsolutno pogrešnim u aktualnim okolnostima.

Lennon je (bio) u zabludi

Smatra, štoviše, kako je to najbrži način da završimo u paklu. „Oni koji, kad je riječ o ruskoj invaziji na Ukrajinu, zastupaju pacifizam – zapravo ostaju zarobljeni u vlastitoj verziji pjesme Imagine. Zamislite svijet u kome se napetosti više ne rješavaju oružanim sukobima, maštaju takvi. Europa je danas ostala zarobljena u upravo takvom stanju, ignorirajući brutalnu stvarnost izvan svojih granica. Sada je vrijeme za buđenje“, upozorava Žižek!

   Ako (svi) vlakovi već nisu prošli. A budući da je, vidjeli smo, Chomsky apsolvirao SAD, a, evo, sada i glasoviti Slovenac Europu – ovo „ako“ je možda i suvišno.

   Uz to, Žižek konstatira kako dezorijentacija uzrokovana ukrajinskim ratom stvara čudne alijanse, kao primjerice onu između Henryja Kissingera i Chomskog koji, podsjetimo, dolaze sa suprotnih strana političkog spektra: Kissinger je bio državni tajnik pod republikanskim predsjednicima, a Chomsky je jedan od vodećih ljevičarskih intelektualaca u Sjedinjenim Državama, i kao takvi – logično – često su se sukobljavali. Nije, primjerice, glasoviti ljevičar prezao bivšega šefa američke diplomacije krstiti – ratnim zločincem. A, evo, sada, kada je riječ o ukrajinskoj krizi, tvrdi Žižek, zagovaraju istu tezu da Ukrajina razmotri nagodbu u kojoj bi izgubila dio teritorija kako bi se brže postigao mirovni sporazum.

   Slijedom čega treba kazati i kako nerijetki drže da i sam Volodomir Zelenski u stanovitoj mjeri priprema teren za ovu opciju. A njegovu spremnost na ovu vrstu (nužnog) uzmaka, vide u činjenici kako je nedavno obznanio da dnevno gine ne manje od 60 ukrajinskih vojnika. Istina, ukrajinski predsjednik i dalje poručuje kako se „pobjeda postiže na bojnom polju“, ali i dodaje kako je pripravan na mirovne pregovore, pa sve češće spominje staru frazu kako se svaki rat završava za pregovaračkim stolom. Sondira, kazalo bi se, teren za tešku objavu.

 Svi ruski (budući) prijatelji

  Istodobno, Moskva ne popušta. Retorika je, dapače, još ratobornija. Tako kremaljska medijska propagandistica, šefica ruskog državnog TV-kanala RT Margarita Simonyan govoreći o tomu kakvo je raspoloženje nacije i što se danas pitaju obični Rusi, svjedoči kako ruski narod podržava svoga predsjednika te kako apeliraju na njega da udari na „centre moći koji donose odluke“ – što je prije moguće! A misli se, pojašnjava, prije svega na London ili, još, veli, bolje (!) na Washington. Američki list Daily Beast opisujući TV-nastup te Putinove jurišnice, kaže kako je u jednom trenutku stišćući šaku ljutito uskliknula: „I ja želim pitati zašto ih ne napadnemo! Gdje su te crvene linije?“ E da bi potom gledateljstvu otkrila Putinov odgovor: „Neću im reći koje su naše crvene linije. Zbog vojne taktike. Zašto bismo im unaprijed pokazali naše karte?“

  No, kremaljska „čelična lady“ ne zaustavlja se na vojnoj prijetnji zapadnim centrima moći, već prijeti glađu cijelom svijetu. Usred rata dobro raspoložena, što joj i jest u opisu posla, Simonyan prepričava kako se glede sveprisutne ideje da ljudi (i u ratu) žele jesti, u Moskvi pojavila jako cinična šala. „Nije to zapravo ni šala, već više usklik. Čula sam je već nekoliko puta od različitih ljudi. A glasi: 'Sva naša nada leži u gladi.' Evo što to u biti znači. Znači, dakle, kako će sada početi svjetska glad. A Zapad će ukinuti sankcije i s nama biti prijatelji, zato što će shvatiti da to moraju. Shvatit će da je nemoguće ne biti prijatelj s nama“, pojašnjava.

Potpiši, Volodomire...

   U kontekstu čega treba kazati kako se ovih dana jedan zagrebački analitičar sjetio (i) glasovitog sarajevskog ratnog grafita: „Potpiši, Alija, makar je ko avlija!“ Aludirajući na aktualni položaj Zelenskog i Ukrajine, koji je otprilike kao i Izetbegovićev prvih ratnih godina.

   Uz razliku – drastičnu (!) što vojna pomoć Kijevu stiže sa svih strana. A Bruxelles je, evo, dajući Ukrajini kandidatski status preko reda, pokazao kako je (i) prolivena ukrajinska krv dragocjenija od one – čini se već zaboravljene – bosanskohercegovačke.

   I to je, eto, Europa...