Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Počelo je u petak, 13. siječnja u – Bijeljini koja ustrajno njeguje stečevine Arkanovih i inih zločinaca i ne prestaje ni, evo, tri desetljeća od početka rata s četnikovanjem. Mlađi je muškarac urinirao po Dašnica džamiji u središtu grada, a drugi ga je snimao uz pogrdne komentare na račun muslimana. Što su kasnije na društvenim mrežama s neskrivenim odobravanjem popratili simpatizeri neustrašivih oskvrnitelja. Nije to prvi put, nego su već nekoliko puta Bjeljinci pokazivali što misle o obnovi vjerskih objekata „onih drugih“ koje su, više-manje, protjerali ili pobili ranih devedesetih. U slučaju ove  džamije nisu imali kad čekati ni da se do kraja obnovi.

Crna (i) subota

Što u sjećanje priziva onu glasovitu i prestrašnu sliku iz ’92. koju je snimio američki fotograf Ron Haviv. Jedan od Arkanovih Tigrova Srđan Golubović udara nogom mrtvu Tifu Šabanović usred Bijeljine. Danas je (taj) „tigar“ poznat kao DJ Max i nastupa po najpoznatijim beogradskim klubovima; posljednji je nastup, primjerice, imao za Novu godinu. Pretpostavljam da je, zadovoljan što sjeme zla koje je posijao ’92. nije zatrto, pojačao glazbu kad je čuo za vijesti iz Semberije rečenoga petka. Djelomičnu utjehu nudi tek to što je tamošnja policija brzo djelovala i izgrednike žurno uhitila. No, treba pričekati i vidjeti kako će reagirati tamošnje pravosuđe. Jer dosadašnja su iskustva loša, slijedom čega se onda incidenti – poruke (povratnicima) ponavljaju.

A onda je došla subota – crnja od petka. Incident se dogodio na Ilidži tijekom malonogometnoga dječjeg turnira u hotelu Hills, kada je skupina maskiranih (huligana) napala roditelje nogometaša beogradske Zvezdare, kojom je prilikom jedan roditelj ranjen nožem, srećom samo lakše. Cilj je napadača bio gotovo bizaran, kanili su, naime, oteti klupsku zastavu Beograđanima. Temeljem čega bi se moglo posumnjati kako je na njoj bilo nešto inkriminirajuće. Međutim – ništa. Resi je samo cvijet i, doduše, ćirilica… Što, pokazat će nam tumačenje organizatora, i nije bila baš bezazlena „provokacija“. Kada su vinovnici, njih 15-ak maskirani fantomkama, svi stari između 20 i 28 godina, uhićeni, organizatori su pojasnili kako se ilidžanska (umalo) „kristalna noć“ dogodila zbog nesporazuma. Huligani su zbog sličnog naziva kluba, boje i ćiriličnog pisma pomislili da je riječ o zastavi Crvene zvezde. Kako bilo, zastava je obranjena, pa su djeca, ipak, mogla nastaviti turnir…

Sačekuša (i) Vučićevih tabloida

Bitno je, međutim, da je policija, ipak, brzo reagirala te uhitila neustrašive navijače Sarajeva, koji su, pokazat će istraga, prije juriša na zastavu napadnutima pošteno priznali: „Samo smo vas čekali!“ Srbe, biva! Jasno, mediji u Srbiji, ali, dakako, i oni u Republici Srpskoj nisu propustili prigodu obračunati se s „malim Teheranom“. S naslovnica tabloida pod nadzorom Aleksandra Vučića vrištali su naslovi: Fašisti love Srbe, a Europa šuti i gleda; Horor, napad u Sarajevu posljedica antisrpske kampanje; Linčovali srpsku decu; Napad na Srbe gdje god žive…

Budući da je „bitka za zastavu“ bila u središtu pozornosti, incident koji joj je prethodio pao je u drugi plan. Riječ je, doduše, o „verbalnom deliktu“ – osmogodišnjaci iz Splita su tijekom utakmice s beogradskim vršnjacima s klupe za rezervne igrače skandirali: „Ubij, ubij, Srbina“, što je zabilježeno i videosnimkom s mobitela. Nije to trajalo dugo, žurno je reagirao njihov trener, pa su se djeca smirila. Uslijedile su isprike, pa incident nije eskalirao. Štoviše, utakmica je nastavljena. Ipak, slika mališana koji skaču i galame, da ne ponavljam (više) što, izaziva mučninu, tugu, nevjericu. Uz to, treba kazati kako su neki sarajevski mediji, poglavito oni financirani turskim kapitalom, pokušali skandiranje malih Splićana staviti u prvi plan – a ilidžanski bal vampira (prošlosti…) i šaranje hladnim oružjem, gurnuti u sjenu, potencirajući i kako su Beograđani u dvoranu došli s velikom srbijanskom zastavom. Što je istina, ali – zar u tomu tražiti opravdanje za nešto što se samo sretnom slučajnošću nije pretvorilo u ozbiljan zločin?!

Nismo isti…

U cijeloj toj priči pozitivno je samo to što je Općinski sud na Ilidži promptno reagirao odredivši jednomjesečni pritvor sedmorici osumnjičenih, dok su trojici određene mjere zabrane. A uslijedile su isprike sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić koja je odmah nakon incidenta posjetila napadnute Beograđane, te sarajevskog županijskog premijera Edina Forte. Stvoreni su, dakle, preduvjeti za smirivanje situacije.

Međutim… Usprkos svemu, ne propuštajući prigodu požar gasiti benzinom, direktor Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić napisao je: „Dobro su djeca i prošla, prije 30 godina mogao ih je u Sarajevu pogoditi snajper ili minobacači granata, ne daj Bože…“ Za dio, ovdje već rečenih medija, ovaj je Suljagićev komentar (tek) – sarkastičan. Iako je bjelodano kako je zapravo vrlo opasan, priziva – možda?! – popravni kada drugom prigodom dođu beogradski gosti. A možda je čak i inspirirao stanovitog sarajevskog odvjetnika Senada Bilića koji se ovom (ne)prilikom deklarirao i kao navijač Sarajeva te objasnio kako se na Ilidži nije radilo o nacionalističkom zanosu, nego o navijačkom ponosu. Ali, lako (je) za to…

U poduljem (otvorenom) pismu koje je objavilo Oslobođenje, taj navijač-odvjetnik poručuje gradonačelnici, premijeru… svima koji su se ispričali: „Izvinjavajte se, ali ne u moje ime.“ A onda poentira: „… Neki će reći – nismo mi kao oni, mi se trebamo izdići iznad tog narativa. Da, zaista nismo isti i ako se kolektivno i ne izvinemo, mi sigurno opet nećemo biti isti, nećemo biti kao oni koji su ispraćali tenkove na Novom Beogradu koji su išli za Sarajevo, ali je krajnje vrijeme da se neke stvari usporede i poredaju, pa da nečija ogrebana stražnjica ne može vrijediti isto kao nečija skinuta glava (recimo Vedrana Puljića). Izvinjavajte se, ali ne u moje ime.“

Odrastaju li (i)kad navijači?!

Smrt Vedrana Puljića, navijača Sarajeva u Širokom Brijegu početkom listopada 2009., uistinu je tragična. Nema, međutim, naročite poveznice s ilidžanskim slučajem. Osim eventualno po tomu što je nesretni mladić, kao uostalom većina pripadnika Hordi zla, toga kobnoga dana nosio fantomku, baš kao i neustrašivi ilidžanski jurišnici na Zvezd(ar)u – a neki su još bili naoružani bejzbol palicama, uobičajenim, uz „boksere“ i hladno oružje, rekvizitom navijačkih skupina. Sat uoči početka utakmice došlo je do pravih uličnih borbi.

Sukobili su se gosti iz Sarajeva, policija i lokalno stanovništvo. Iako je svaki sraz sarajevskog premijerligaša i Širokog Brijega utakmica visokog rizika, tog dana je policija, većina njih, bila u Mostaru kao podrška kolegama u susretu Veleža i Zrinjskog, pa ono malo policajaca nije uspjelo držati situaciju pod nadzorom. O čemu svjedoči i činjenica kako je Puljić ubijen iz policijskog pištolja koga je ubojica Oliver Knezović oteo od jednog policajca.

Zna, dakako, rečeni sarajevski odvjetnik kako se ova dva slučaja ne mogu uspoređivati, ali, eto, on reagira kao navijač, a ne kao pravnik. Slijedom čega mi se čini kako današnji navijači, uglavnom zlokobno-prijetećih naziva, nikada ne odrastaju.

Katedra ćerologije

Moram pritom kazati kako nisam vjerovao kako ću ikad (!) citirati eresovskoga volšebnika s američke crne liste Nikolu Špirića. No, kako ni on, jedan od inih u „plejadi“ srpskih dužnosnika što su na Ilidži vidjeli „hajku na Srbe“, nije propustio prigodu – iako je na vlasti „tri desetljeća“ – prikupiti po koji poen kod svojih birača, referiram se na njegovu analizu. „BiH ima incidentni potencijal. BiH, prije svega Bošnjaci nisu izašli iz mržnje, mržnja hrani mlade ljude. Ona se generira, nerijetko se na mržnju odgovara mržnjom. Zadatak je na institucijama FBiH, ali i BiH dati odgovarajući odgovor na taj incident“, drži taj bošnjački zet koji je svojedobno suprugu Naidu prekrstio u Nadu. Jedno slovo više-manje…

Jasno, osobito iritira kada zadatke dijeli netko tko dva i pol desetljeća drma i RS-om i BiH. Ili, pak, kada otkriva rupu na saksiji konstatacijom kako mržnja hrani mlade ljude. Ne rađaju se, dakako, djeca s mržnjom, pa neka se, dakle, i Špirić (malo) pogleda u zrcalo. Ipak, njegova tvrdnja kako BiH ima incidentni potencijal točna je.

Uostalom, Špirićev (predmnijevam) omiljeni pjesnik Matija Bećković u svojoj je poemi Ćeraćemo se tumačio kako su plan ćeranja smislili najmudriji ćerolozi s katedre ćerologije. Zapravo, kada Nikola „prekrstitelj“ govori o incidentnim potencijalima, kao da citira Matiju:

Ovo što smo se ćerali,
Samo je uvodno ćeranje,
Predgovor glavnom ćeranju

Sve ima svoj kraj
Sem ćeranja.

I, nakon svega što smo vidjeli (samo) u prošlih tjedan-dva, zbog toga uistinu treba strahovati. A oni do kojih to ne dopire, mogu nonšalantno relativizirati, ironizirati, ignorirati Bijeljinu, Ilidžu… Tako su nas, sjeća se tko je pametan, i devedesete iznenadile.