Kad je rat „naš“, a kad je „vaš“?!


Ravno je opkoljeno sredinom rujna, a od 1. do 13. listopada '91. doslovce sravnjeno. Nije to ganulo „prvog predsjednika“ Aliju Izetbegovića, koji je 6. listopada te godine u izjavi za TV Sarajevo proglasio neutralnost, poručivši pučanstvu: „Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode!“ Malo potom, kazat će i kako je JNA dobrodošla.

Ravno je 13 dana sustavno uništavano teškom artiljerijom JNA

Ravno je 13 dana sustavno uništavano teškom artiljerijom JNA

Piše: Josip Vričko

Prije pet godina u emisiji Refleks na TV OBN gostovale su, po ključu, kako to u nas obično biva, mobilizirane jake analitičke snage. Jedan od tih odličnika – zanimljivo Bošnjak – kazao je kako do 9. siječnja 1992., kada je utemeljena Republika Srpska, nije bilo nikakvih pojedinačnih ili masovnih zločina u Bosni i Hercegovini. Njegov hrvatski kolega nije reagirao, a od srpskog se to, iz razumljivih razloga, nije ni očekivalo.

No reagirala je Udruga organizatora otpora HVO u BiH, tražeći da se rečeni analitičar ispriča obiteljima žrtava mjesta Ravno. I na tomu je, zapravo, stalo. Uz sve ostale nonsense, Bosna i Hercegovina se etablirala i kao država koja krije, falsificira... kako hoćete... datum kada je na nju izvršena agresija. A i mediji su, nažalost, dio toga „projekta“.

(Ne)službeni početak...

Uz rečenu televiziju, treba spomenuti i primjerice Slobodnu Europu, koja 1. listopada 1991. i žestoki napad JNA na ovu općinu na krajnjem jugu BiH krsti kao „neslužbeni početak rata“. Baš kao da postoji neki službeni početak i baš kao da su Srbija, pripadajuća joj JNA i ina četnikolika bratija službeno objavili rat bilo komu na ex-SFRJ teritoriju. Slijedom čega je nužno, čak, evo, i poslije 28 godina, podsjećati na „slučaj Ravno“.

O rujanskim danima 1991. zorno svjedoči kaznena prijava što ju je potkraj srpnja 1993. Okružno javno tužiteljstvo Mostar podnijelo protiv 212 osoba, a na prvom je mjestu, dakako, glasoviti trebinjski veselnik, predratni kamiondžija Božidar Vučurović. U prijavi se, dakle, uz ino, kaže: „Sredinom rujna, točnije 18. rujna 1991. neprijateljske postrojbe opkoljavaju područje općine Ravno. Odmah po dolasku, rezervisti su otpočeli s ukopavanjem ratne tehnike, odnosno teškog naoružanja čije su cijevi bile okrenute prema Ravnu i drugim mjestima naseljenim hrvatskim pučanstvom u ovoj općini.

U isto vrijeme postavljeni su punktovi s vojnim policajcima bivše JNA, koja je kontrolirala gotovo sve prilaze Ravnu i okolnim mjestima.“ Konstatira se pozom kako je među mještanima Hrvatima, zbog učestalih provokacija srpskog pučanstva ohrabrenih nazočnošću vojske, vladao sve veći strah. Kasnije će se pokazati – opravdan.

Takvo je stanje trajalo do 1. listopada kada su Ravno sa svih strana opkolili rezervisti bivše JNA, koji su 19. rujna ušli u samo mjesto i na više načina provocirali i maltretirali mještane. Silovit napad uslijedio je 1. listopada, o čemu je – ne sluteći kako će to kasnije biti ključni dokaz za početak agresije na BiH – svjedočio potpukovnik JNA Đuro Komšić. (Uvijek neki Komšić!) I to uživo za Televiziju Crne Gore. TV reporter, dok grmi na sve strane, pita potpukovnika iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Raport potpukovnika Komšića

„Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica, a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica“, raportira Komšić. Na što novinar postavlja pomalo i nezgodno pitanje, zapravo konstatira kako se, po svemu što se vidi, čini da hrvatskih snaga nema u selu.

„Znate što, oni se kriju po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo poduzeti sve mjere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom“, rezolutan je taj oficir, dodajući kako potom slijedi akcija čišćenja. „Vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo“, najavljivao je Komšić ono što će se doista i dogoditi. A odmazda koju su rezervisti JNA i četničke paravojne formacije izvršile u Ravnom, bila je zapravo osveta za poraz JNA i četnika od Hrvatske vojske kod Čepikuća.

Razlog za zločin u ovome mjestu je, nakon fijaska na bojišnici, naprosto izmišljen. JNA je objavila da je uništeno jako ustaško uporište iz kojeg je pružana potpora Dubrovniku, iako u Ravnom nije bilo hrvatskih postrojbi, čak niti naoružanih osoba.

Pri tome su opljačkane i zapaljene brojne kuće, trgovine i crkva, a dio pučanstva odveden je u Trebinje. Tri dana kasnije srpsko topništvo je opet bombardiralo, a stanovništvo je pobjeglo u okolna brda. Brojni koji su ostali, ubijeni su u divljanju pješaštva. Sve do 13. listopada JNA je uništavala kuću po kuću.

Nakon osam mjeseci okupacije, postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatske vojske i Hrvatskih oružanih snaga su u lipnju 1992., u okviru operacije Lipanjske zore oslobodile Ravno. Da su čekali Sarajevo, ne bi zora nikad svanula.

Narod nije blećak...

Nužno je podsjetiti i kako je rujan, u biti, bio mjesec kada su (sve) maske pale i kada je bilo doista bjelodano čija je (ta) JNA. To su ponajprije razumjeli u Hercegovini te su i reagirali. U Vinjanima nadomak Posušja 18. rujna '91. skupina Hrvata napala je vojni transporter. Tom je prigodom ubijen stariji vodnik JNA, a ranjen je i jedan vojnik. Na hrvatskoj strani poginuo je Ludvig Pavlović, jedini preživjeli gerilac iz Bugojanske skupine ubačen 1972. u Jugoslaviju.

Dva dana kasnije, 20. rujna '91., u Hercegovinu su ušli dijelovi Užičkog i Titogradskog korpusa, popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore. Tijekom rujna i listopada, u Središnjoj Bosni, Hrvati su više puta zaustavljali konvoje JNA. A u Novom Travniku su 21. prosinca organizirani prosvjedi pred tvornicom iz koje su pripadnici JNA, pod zaštitom MUP-a SR BiH, izvlačili raketne sustave velike razorne moći.

A Sarajevo?! Tadašnjem je političkom rukovodstvu, usprkos svemu, sve ravno do mora. U knjizi Ive Lučića Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine o tomu svjedoči izjava koju je 6. listopada '91. Alija Izetbegović dao TV Sarajevo.

„Stavit ćemo svima na znanje da Bosna i Hercegovina ne želi biti sudionik u ovom bezumnom činu. Na osnovu navedenog i onih zaključaka koje znate, odluka Predsjedništva o mobilizaciji, vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju, ni na poziv da sudjelujete u građanskom ratu. Niste dužni, zapamtite, ništa vas ne obavezuje na to, da dižete ruke jedni na druge, da pucate jedni na druge (...) Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učinite sve da očuvamo mirnu Bosnu“, apelirao je „prvi predsjednik“ u svome proglasu o neutralnosti.

Još je, međutim, znakovitije priopćenje Stranke demokratske akcije od 31. srpnja '91. „Nećemo i ne treba da se miješamo u tekući srpsko-hrvatski sukob, osim ako možemo djelovati kao faktor pomirenja. Opredjeljenjem na jednu ili drugu stranu nećemo pomoći ni njima ni samima sebi“, obznanjeno je iz vrha najjače bošnjačke stranke, a na što se, dva dana kasnije, nadovezao predsjednik Regionalnog odbora SDA banjolučke regije dr. Mirza Mujadžić: „Muslimanski narod odista nema razloga opredjeljivati se u ovome sukobu. Mi nemamo razloga priklanjati se ni srpskoj ni hrvatskoj opciji. To nije naš rat. Mi ga nismo ni počeli.“

Dobro došli, dragi gosti!

Nije, međutim, Alijina „neutralnost“ bila bez fige u džepu. Ne, ako je vjerovati američkom veleposlaniku Warrenu Zimmermanu, koji je svjedočio kako mu je potkraj listopada '91. „bosanski predsjednik rekao da Zapad ne smije priznati Hrvatsku“. Uz to, Izetbegović je u tom razgovoru izrazio i želju za dobrim odnosima s JNA, za koju je rekao da je u BiH „dobrodošla“. Očito, razgovor je vođen nakon što je JNA otvoreno napala Hrvatsku i razorila Ravno i druga hrvatska sela u jugoistočnoj Hercegovini. Što „prvog predsjednika“ legitimira (samo) kao muslimanskog lidera.

Inače, osamostaljenju Hrvatske protivila se čitava galerija likova: makedonski predsjednik Kiro Gligorov i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Ante Marković te (gotovo) cijela savezna administracija. Posebno je indikativno protivljenje Dimitrija Rupela i slovenske diplomacije priznanju Hrvatske. Jasno, Gligorov je nastojao Makedoniju držati daleko od rata, Marković je (još) zaneseno vjerovao u SFRJ i svoje reforme, a Slovenci – k'o Slovenci... Ipak, tzv. neutralnost i vjera u JNA, najviše se obila o glavu Izetbegoviću, koji je sivomaslinastim oficirima vjerovao sve dok ga početkom svibnja nisu uhitili u sarajevskoj zračnoj luci na njegovu povratku s pregovora u Lisabonu.

Od sredine rujna '91. pa do svibnja '92. u Bosni i Hercegovini se svašta izdogađalo, ali tek kada je Izetbegović na svojoj koži osjetio armijsku neutralnost, shvatio je koliko je sati. A koliko mu je to (mitsko) uhićenje teško palo, najbolje ilustrira njegova ispovijed BBC-u. Na novinarsko pitanje koji mu je dan u ratu bio najteži, kazao je kako je to zapravo noć koju je, nakon uhićenja, proveo u Lukavici.

Prokleta avlija

Nije, naime, znao što mu je s kćerkom Sabinom, koja je također uhićena nakon slijetanja u Butmiru. I mada je prava kataklizma tek trebala početi, Izetbegoviću je ta noć nešto najgore što mu se dogodilo tijekom ratnih godina.

Jer, Bosna je Bosna, ali dijete je dijete. Što, dakako, govori da je Alija (bio) dobar otac. (Konačno, jedincu Bakiru nije, nakon butmirskog iskustva, kasnije dao izaći iz trezora Narodne banke.) A predsjednik?! Kažu ini Bošnjaci, a poglavito Turci da je bio mudrac. Nisam, priznajem, uz sva nastojanja uspio (ali, možda su to kjafirska posla) detektirati tu mudrost. Uostalom, glavni (mu) je grad, uz goleme žrtve, bio opkoljen četiri godine.

Možda čak i zbog toga što je shvatio da je rat počeo tek kada je došao u njegovu avliju. U sportu i politici, ma koliko se to surovim doimalo, računaju se – i pamte! – samo rezultati. Dakle, uspjesi. A kako bi se to razumjelo ne treba, doista, velika mudrost.