Piše: dr. Drago Župarić, Katolički tjednik

U posljednjim, užurbanim danima došašća, kada se naši zidni i digitalni kalendari pune do točke pucanja, a vrijeme kao da nam nekontrolirano curi kroz prste između mahnite kupnje darova, detaljna čišćenja domova i stresna završavanja poslovnih godina, Sveto pismo nudi nam jednu rečenicu koja ima moć zaustaviti dah. Ona zvuči tiho, gotovo neprimjetno u buci naših trgova i trgovačkih centara, a u sebi nosi silinu koja je nepovratno promijenila tijek svemira i povijesti. Apostol Pavao, pišući zajednici u Galaciji, a preko njih i svima nama danas, izriče fundamentalnu istinu naše vjere: „A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga“ (Gal 4,4).

Zastanimo na trenutak – ne, zastanimo na duže vrijeme – pred tim riječima. Dopustimo im da odjeknu u hodnicima naše duše. U toj kratkoj rečenici, koja se sastoji od svega nekoliko riječi, sažeto je sve ono što Božić u svojoj biti jest i sve ono za čim naše ljudsko srce, često i ne znajući, potajno i bolno čezne: to je trenutak u kome Bog više ne čeka, nego dolazi; trenutak u kome vječnost provaljuje u naše vrijeme; trenutak u kome se nada prestaje odgađati za neku daleku budućnost i postaje „sada“. Ali zašto tada? Zašto ne prije? Zašto ne danas? Što ta „punina“ znači za umorna čovjeka 21. stoljeća?

Što je zapravo „punina vremena“?

Često, u našem linearnom i površnom shvaćanju povijesti, mislimo da „punina vremena“ znači da je svijet postao savršen, da su ljudi napokon dosegli određenu moralnu zrelost, da su postali dobri i da je sve bilo idilično spremno za svečani doček Boga. Zamišljamo to kao trenutak kada je čovječanstvo „pospremilo sobu“ za dolazak Gosta. No, povijest, arheologija i biblijska znanost uče nas nečem sasvim drugačijem. U trenutku kada se Krist rodio u Betlehemu, svijet nije bio nimalo idiličan. Bio je to svijet obilježen nemirom, brutalnom političkom okupacijom, socijalnom nepravdom, ropstvo je bilo temelj ekonomije, a duboka ljudska nesigurnost i strah od hirovitih bogova prožimali su svakodnevicu.

Grčka riječ koju Pavao koristi u izvorniku, plērōma tou chronou, ne označava samo nadnevak u kalendaru, neku kronološku točku koju bismo mogli zaokružiti crvenom olovkom. Ona označava zrelost, prepunjenost, nabijenost, onaj kritični trenutak kada se nešto mora dogoditi jer situacija više ne može ostati ista. To je trenutak kada se čaša prelije, kada brana pukne pod pritiskom vode koja donosi život. Najljepša slika za razumijevanje ovog pojma upravo je ona koju samo Pismo sugerira – slika trudnoće. Kao što trudnica zna da je došlo „vrijeme“, ne zato što tako piše u planeru ili zato što je liječnik tako izračunao, nego zato što novi život iznutra neodgodivo želi van, tako je i Božje vrijeme sazrelo. Trudovi povijesti dosegli su svoj vrhunac.

Punina vremena, dakle, nije ljudsko postignuće. To je ključna razlika između kršćanstva i svih ostalih religijskih ili filozofskih sustava samousavršavanja. Nismo mi „sredili“ svijet, nismo mi iskorijenili ratove i glad da bi svijet bio dostojan Boga. Punina vremena je suverena Božja odluka. Bog dolazi onda kada čovjek više ne može sam. Dolazi, ne zato što je sve spremno, pospremljeno i mirisno, nego upravo suprotno – zato što je sve u neredu, zato što je sve gladno spasenja i žedno smisla. To je prva i najvažnija, utješna poruka Božića: Bog ne čeka tvoje savršenstvo da bi ti došao. On ne čeka da „dovedeš život u red“ prije nego što mu otvoriš vrata. On dolazi u tvoju stvarnost, baš takvu kakva jest – nesavršenu, ponekad kaotičnu, često umornu.

Ključni pojmovi i njihovo teološko značenje

Da bismo razumjeli dubinu Pavlove poruke, moramo razlomiti kruh Riječi i pogledati dublje u pojmove koje on, nadahnut Duhom, bira.

1. „Punina vremena“ (grč. τὸ πλήρωμα τοῦ χρόνου / plērōma tou chronou). Ovo nije samo kronološko vrijeme (chronos) koje mjerimo satovima i godinama, koje nas pritišće rokovima. Ovo je kairos – eshatološki trenutak, Božje savršeno vrijeme za otkrivenje plana spasenja. U židovskoj tradiciji „vremena“ su podijeljena u dobi (npr. doba Zakona, proroka), a „punina“ označava završetak pripremnog razdoblja. Pavao implicira da je povijest, uključujući Rimsko Carstvo (Pax Romana), pripremila svijet za Krista. Teološki, ovo naglašava Božju providnost: Bog nije žurio, nego je čekao trenutak kada će spasenje biti najučinkovitije za cijeli svijet.

2. „Odasla Bog“(grč. ἐξαπέστειλεν ὁ θεὸς / exapesteilen ho Theos): Riječ „odasla“ (apostéllo) ima snažan misijski prizvuk – Bog „šalje“ Sina kao prvog i najvećeg Apostola (poslanika). Ovo ističe Božju inicijativu: spasenje nije ljudsko postignuće, nego dar od Oca. Zamisliste tu sliku: Bog Otac, gledajući našu zarobljenost grijehom i smrtnošću, ne šalje pismo, ne šalje anđela, ne šalje novi zakonik. On šalje Sebe, u Osobi Sina. To je misija ljubavi koja kreće iz vječnosti ravno u našu sadašnjost. U katoličkom tumačenju ovo se povezuje s Trojstvom: Otac šalje Sina, a kasnije Duha Svetoga (Gal 4,6), formirajući ekonomiju spasenja.

3. „Sina svoga“(grč. τὸν υἱὸν αὐτοῦ / ton huiou autou) – Pavao je vrlo precizan. Ne kaže tek da je Bog poslao „nekog“ sina, nego naglašava: „Sina svoga.“ Krist je Sin u jedinstvenom smislu – On nije posvojen kao što smo mi, On je vječni Sin Božji, iste biti s Ocem. Ovdje dolazimo do srži razloga zašto slavimo Božić. Pavao namjerno pravi kontrast između Njega, pravog i vječnog Sina, i nas koji smo po Njegovu dolasku postali „sinovi po usvojenju“ (usp. Gal 4,5-7). Katolička doktrina ovdje vidi potvrdu otajstva Utjelovljenja: Sin postaje čovjekom da bi nas oslobodio.

4. Stih se nastavlja riječima koje nas vode u dubinu tog otajstva: „rođena od žene, podložna Zakonu, da otkupi one koji su pod Zakonom, da bismo primili usvojenje za sinove“ (Gal 4,4b-5). Ovaj dio naglašava Kristovu punu čovječnost („od žene“ – ἐκ γυναικός / ek günaikos) i Njegovu solidarnost sa stvorenjem („Zakonu podložan“ – γενόμενον ὑπὸ νόμον / genomenon hüpo nomon). On uzima našu narav i naše granice kako bi nam dao svoju božansku narav. Kako su to saželi crkveni oci: „Sin Božji postao je sinom čovječjim da bi sinovi čovječji mogli postati sinovima Božjim.“

Božja „tajna“ priprema povijesti

Iako Bog dolazi besplatno i iz ljubavi, teologija nas uči da Njegov dolazak nije bio slučajan hir, niti improvizacija. Bog je, u svojoj beskrajnoj mudrosti, stoljećima pripremao pozornicu svijeta za ovaj događaj. Crkveni oci, poput Sv. Augustina, u tome vide „božansku pedagogiju“. Bog je odgajao čovječanstvo.

Gledajući povijesno, vidimo fascinantan mozaik Providnosti. Zašto se Isus rodio baš tada, a ne u vrijeme kralja Davida ili danas u doba interneta? Analizom tadašnjeg svijeta otkrivamo tri ključna čimbenika koji su stvorili savršene uvjete za širenje Radosne vijesti:

1. Pax Romana i političko jedinstvo. Tadašnji svijet, pod čvrstom vlašću Rimskog Carstva, uživao je Pax Romana (Rimski mir). Iako je to bio mir često nametnut mačem, on je donio relativnu stabilnost koja je omogućila sigurnost putovanja nezamislivu u ranijim stoljećima. Rimske prometnice, inženjersko čudo antike, premrežile su poznati svijet. One nisu služile samo rimskim legijama za marširanje, nego su, u Božjem planu, postale autoputovi kojima će apostoli (Pavao, Petar i drugi) pronijeti Radosnu vijest od prašnjave Judeje do prijestolnice svijeta – Rima, a odatle do Španjolske i Dalmacije. Granice su bile otvorene, pravni sustav jedinstven. Da je Isus došao ranije, u vrijeme zaraćenih plemena i gradova-država, evanđelje bi ostalo lokalna priča.

2. Grčki jezik i kultura (helenizam). Stoljećima prije Krista, osvajanja Aleksandra Velikog proširila su grčku kulturu i jezik (koiné grčki) diljem Mediterana i Bliskog istoka. Grčki je postao jezik sporazumijevanja svih naroda, svojevrsni „engleski jezik“ antike. To je omogućilo da se evanđelje, nakon što je zapisano, može brzo prevesti, kopirati i razumjeti od Aleksandrije do Atene, od Jeruzalema do Rima. Nije bilo jezične barijere. Uz to, grčka filozofija (Sokrat, Platon, Aristotel, stoici) već je postavila ključna pitanja o Logosu (Riječi, Smislu), o Jednom Bogu, o vrlini i besmrtnosti duše. Umovi ljudi bili su intelektualno pripremljeni za prihvaćanje Istine koja nije mit, nego Logos-Riječ koja je tijelom postala.

3. Židovska dijaspora i iščekivanje. Židovski narod, zbog povijesnih progonstava, bio je raspršen po cijelom poznatom svijetu (dijaspora). U svakom većem gradu Rimskog Carstva postojala je sinagoga. Te sinagoge bile su male utvrde monoteizma u moru poganstva. Židovi su sa sobom nosili Pisma, proročanstva i snažno iščekivanje Mesije. Kada su apostoli kretali u misije, prvo su dolazili u sinagoge. Teren je bio pripremljen. Ljudi su znali pojmove: Mesija, grijeh, otkupljenje, Sud. Osim toga, mnogi pogani, razočarani svojim mitovima, okupljali su se oko sinagoga kao „bogobojazni“, tražeći istinskog Boga. Upravo oni su postali najplodnije tlo za kršćanstvo.

Svijet je, dakle, bio umoran. Umoran od poganskih idola koji su šutjeli, umoran od filozofija koje su nudile intelektualne akrobacije, ali ne i utjehu srcu, umoran od careva koji su se pravili bogovima. Bio je to, kako teolozi kažu, „trudnički svijet“ – svijet spreman roditi nešto novo, ali nemoćan to učiniti sam. I baš tada, u tu prazninu, u tu glad, u taj vakuum smisla Bog „odašilje“ Sina.

Od robova do sinova

Sveti Pavao u Poslanici Galaćanima ne piše ove retke kao suhoparnu povijesnu lekciju, nego kao krik slobode. On se obraća zajednici koja je bila u opasnosti vjeru pretvoriti u rigidno izvršavanje propisa, u strah i ponovno ropstvo zakonu.

Ključna promjena koju Božić donosi jest ontološki i pravni prijelaz iz statusa roba u status sina. Pavao koristi sliku baštinika koji je, dok je maloljetan, zapravo sličan robu – podložan je skrbnicima, upraviteljima i pravilima. Ne raspolaže imanjem, mora slušati naredbe. Takvo je bilo čovječanstvo pod „Zakonom“ – u pedagogiji straha i normi. No, dolaskom Krista mi odrastamo. Dolazi punoljetnost čovječanstva.

Riječ „odasla“ koju Pavao koristi ima, kako smo rekli, misijski prizvuk. Bog Očinskom inicijativom šalje Sina u „neprijateljski“ teritorij naše zarobljenosti grijehom. Krist se rađa „od žene“ i postaje „podložan Zakonu“. Što to konkretno znači za nas? Znači da je Bog ušao u našu kožu. Uzeo je na sebe našu ljudskost, naše granice, našu smrtnost, pa čak i teret naših religioznih i životnih pravila koja nas guše, da bi nas iznutra oslobodio. On je ispunio Zakon ljubavlju, razbio okove straha i darovao nam Duha slobode.

Božić je stoga blagdan našeg „usvojenja“. Mi više nismo stranci u svemiru, nismo ni robovi koji drhte pred strogim Gospodarom bojeći se kazne. Po Utjelovljenom Sinu, mi smijemo Boga zvati onako kako ga je Isus zvao: „Abba – Oče.“ Riječ Abba je aramejska riječ, tepanje djeteta ocu, nešto poput našeg „tata“. To je nečuvena intimnost koju nijedna druga religija ne poznaje. To je srž naše vjere. Ako se ovoga Božića osjećate pritisnuti teretom života, grijeha, očekivanja drugih ili vlastitog perfekcionizma, sjetite se: Sin je postao robom da bi ti postao slobodan sin ili kći. Zamjena je izvršena. Tvoj dug je plaćen.

Trojstvena ljubav na djelu

Često Božić gledamo samo kroz prizmu malog Isusa u jaslicama, i to je ispravno. No, teologija nam otkriva da je u tom događaju na djelu cijelo Presveto Trojstvo. Otac je onaj koji iz ljubavi šalje. Sin je onaj koji iz poslušnosti dolazi i postaje vidljivo lice Očeve ljubavi. A plod tog dolaska je dar Duha Svetoga u našim srcima, onog Duha koji u nama viče „Abba“.

Sveti Ivan Pavao II. često je naglašavao kako je to slanje Sina „ključ“ povijesti. Krist postaje „Gospodar vremena“. On je Alfa i Omega. Njegovim dolaskom vrijeme prestaje biti krug koji se vrti u prazno (kao u poganskim mitovima) i postaje crta koja vodi prema vječnosti. Povijest više nije kaotična nakupina događaja; ona ima smisao, ona je historia salutis (povijest spasenja).

Je li danas tvoja „punina vremena“?

Dok ovih dana gledamo jaslice, nemojmo gledati samo slatku, idiličnu scenu s ovčicama i pastirima. Gledajmo teologiju ljubavi na djelu. Kako, dakle, čitati ovaj tekst danas, u vrijeme Božića 2025. ili bilo koje godine našeg života?

Možda se osjećate nespremno. Možda vam kuća nije savršeno okićena kako nalažu Instagram standardi. Možda su odnosi u obitelji napeti i bojite se zajedničkog ručka. Možda vas pritišće bolest, financijska neizvjesnost ili duboka usamljenost. Možda mislite: „Nije sada vrijeme za slavlje, previše je problema, previše je tame u meni i oko mene.“ Ali sjetite se Pavlove rečenice. Punina vremena ne događa se kad je sve idealno. Ona se događa kad Bog odluči ući u tvoju tamu. Prvi Božić dogodio se u štali, u hladnoći, u političkoj nesigurnosti, u progonstvu. Nije bilo idealno. Bilo je stvarno.

U suvremenom kontekstu, ovaj biblijski redak nas podsjeća da Bog uvijek šalje pomoć u „punini vremena“ naših života – često upravo u trenutcima krize, kad nam se čini da smo dotaknuli dno, kad su se srušile naše ljudske konstrukcije i sigurnosti. Ako se suočavate s osjećajem „ropskog“ tereta, bilo da je riječ o ovisnosti, strahu, depresiji ili grijehu s kojim se borite godinama, ovo je obećanje Božje intervencije. Bog ne kasni. Njegov „tajming“ je savršen, iako nama često neshvatljiv.

Božić nas ne pita jesmo li sve stigli obaviti, jesmo li kupili najskuplje darove i ispekli dvadeset vrsta kolača. Pita nas nešto puno dublje: Jesmo li spremni da nam Bog dođe – baš sada, baš ovdje, u našu nesavršenost? Jesmo li spremni, poput umorna antičkog svijeta, priznati da ne možemo sami i da nam treba Spasitelj? Spasenje nije self-help projekt. To je prihvaćanje Ruke koja nam se pruža iz vječnosti.

Susret koji mijenja sve

Neka nam ova „punina vremena“ ne ostane samo teološki pojam o kome ćemo raspravljati. Neka postane iskustvo susreta. Dok palimo svijeće na boru, dok lomimo kruh s bližnjima, sjetimo se da nismo sami u hladnom svemiru. Nebo se otvorilo. Bog nije ostao u svojoj nedodirljivoj vječnosti. Poslao je Sina. Razderao je nebesa i sišao. Postali smo sinovi i kćeri. I zato, unatoč svim nevoljama svijeta, unatoč ratovima koji i danas bjesne, unatoč osobnim tjeskobama – imamo pravo na radost. Ne na jeftinu zabavu, nego na duboku, egzistencijalnu radost koja izvire iz spoznaje da smo ljubljeni.

To je poruka Božića. Vrijeme se ispunilo. Bog je poslao Sina. Na nama je samo da otvorimo vrata – vrata svojih domova, ali prvenstveno vrata svojih srdaca – i primimo taj Dar koji nas čini vječnima.