Kako razgovarati s djecom o smrti i gubitcima?


Ususret svetkovini Svih svetih i Dušnom danu, razdoblju kada ljudi i obitelji tradicionalno pohode grobovi najmilijih, često se nameće pitanje kako s djecom razgovarati o temi smrti.

Foto: KT

Foto: KT

Suočavanje s gubitkom najmilijih nije lako ni odraslima, no prešućivanje istine i izbjegavanje te teme ne štiti dijete, nego u njemu stvara još veću nesigurnost. Važno je odmalena s njima otvorenim srcem i kroz svjetlo vjere promišljati o prolaznosti ovoga života, poučavajući ih da smrt nema posljednju riječ, nego predstavlja tek prijelaz u vječni život s Bogom.

Upravo su se zato djelatnici Psihološkog centra Carpe Diem iz Zagreba obratili javnosti želeći skrenuti pozornost na važnost otvorenog i primjerenog razgovora s djecom o smrti, gubitku, žaljenju i sjećanju na preminule osobe.

Djeci se ne smije lagati!

Odlazak na groblje, paljenje svijeća, polaganje cvijeća i razgovor o preminulima dio su običaja koji djeci često mogu pomoći u razumijevanju obiteljske povijesti i značenja sjećanja. Međutim, takvi trenutci mogu biti emocionalno osjetljivi te otvoriti i brojna pitanja koja djeci treba znati iskomunicirati na adekvatan način, primjeren dobi, što zahtjeva nekoliko smjernica koje roditeljima mogu pomoći.

Prije svega, izravno laganje djeci je nešto što bi trebalo izbjegavati. Naime, djetetu je povjerenje u roditelja iznimno bitno i narušavanje tog povjerenja do kojeg može doći kada ono shvati da mu je roditelj lagao može imati negativne posljedice na djetetovu dobrobit, osjećaj sigurnosti, kao i na sam odnos roditelja i djeteta.

Također, izrazi poput „zaspao je” ili „otputovao je” mogu kod neke mlađe djece izazvati zbunjenost i strah, primjerice od spavanja ili putovanja. Stoga je smrt potrebno objasniti jasno i smireno, uz uvažavanje djetetove razvojne faze, sposobnosti razumijevanja, kao i spremnosti da prihvati informacije.

Gubitci se proživljavaju na različite načine

Nadalje, iznimno je bitno dopustiti djeci da iskažu svoje osjećaje bez očekivanja da će ih izražavati na određeni način. Gubitak i sjećanje su nešto što svaka osoba, pa i dijete, proživljava na različit način. Neka djeca će svoje osjećaje intenzivnije izraziti, neka slabije. Neka će imati veću želju razgovarati o tome, neka manju. Ta razlika ne mora značiti da im je više ili manje teško. Kod djece je osobito bitno da nikada ne osjete osudu ili negativne reakcije zbog onoga što osjeća ili zbog gubitka koji se dogodio.

Voditelj Psihološkog centra Domagoj Dalbello zato ističe kako je „za djecu ključno imati pored sebe odrasle osobe koje će im biti oslonac i koji su spremni saslušati ih, razgovarati s njima i pružiti im osjećaj sigurnosti i ljubavi. Važno je da dijete zna kako smije postavljati pitanja, izraziti tugu na vlastiti način te govoriti o osobi koja je preminula, bez straha da će time uznemiriti odrasle ili učiniti nešto zbog čega treba osjećati bilo kakvu krivnju.“

Prilikom razgovora najbolje je postaviti otvorena pitanja te pozorno slušati što dijete ima za reći i kako ono shvaća situaciju - što može biti dobar temelj za nastavak razgovora. Poglavito je bitno slušati djetetove emocije te postaviti odgovarajuća potpitanja kako bi ih dijete razjasnilo i samim time bolje proradilo osjećaje. Naravno, takav razgovor ne treba forsirati te djetetu, ukoliko mu je to potrebno, treba dati vremena i prostora da samo odluči kada je spremno nastaviti razgovor, uz poruku da se uvijek može obratiti odrasloj osobi kada osjeti potrebu te mora biti uvijek svjesno da će pritom dobiti razumijevanje i punu podršku.

Ne treba skrivati emocije

U situacijama gubitaka i sjećanja, roditelji često skrivaju vlastite emocije od djece kako bi ih zaštitili. Međutim, to ne trebaju činiti nego prije svega treba naučiti ih da je izražavanje emocija normalno i prirodno te da nije nešto čega se itko treba sramiti. Naravno, i te vlastite emocije treba znati djetetu objasniti na dobno primjeren način, na koji ono mogu razumjeti.

Posebnu pozornost potrebno je usmjeriti na djecu kod koje su emocionalne reakcije na gubitak osobito teške, dugotrajne, intenzivne ili značajno utječu na svakodnevno funkcioniranje. U takvim situacijama preporuča se potražiti podršku psihologa ili drugog stručnjaka koji može pomoći djetetu i obitelji u suočavanju s gubitkom i pronalaženju primjerenih načina podrške.

Iz Psihološkog centra Carpe Diem zaključno žele naglasiti kako razgovor o smrti nije isključivo razgovor o gubitku, nego i prigoda da se djecu uči o suočavanju s emocijama, bliskosti, obiteljskim odnosima i važnosti međusobne podrške i prisutnosti, kao i o temeljnim ljudskim vrijednostima.

KT