Piše: Danijela Blažeka

Prije više godina, na blogu jednog domoljuba koji je već poslovično ukazivao na izdajničko ponašanje naših političkih i drugih elita, i na teške posljedice koje Hrvatska zbog toga trpi, napisala sam kako jedan od najvećih problema Hrvatske nije ta njezina „elita“, kakva god da je i kakvu god štetu da nam radi, nego demografska katastrofa za koju nemamo nikakvo opravdanje.

Svojedobno sam napisala da mi je nevjerojatno kako je nakon toliko godina od osnivanja hrvatske države kod nas i dalje dozvoljen pobačaj i kako od toga nitko osim nekoliko malih skupina ljudi ne pravi neko pitanje. Napisala sam također da za mene čovjek koji odobrava pobačaj, koji ga je napravio nad vlastitim djetetom, kao i čovjek koji ima manje od četvoro djece (uz iznimku ljudi koji fizički ne mogu imati djece), nije nikakav domoljub, ma koliko god govorio o patriotizmu. Te moje riječi izazvale su kod sugovornika na tom blogu konsternaciju. Jedan od njih ljutito mi je rekao da se on „borio za hrvatsku državu“, da je branitelj s dvoje djece i da je za pobačaj jer je njegovo pravo odlučiti koliko će djece imati te zar ja zaista smatram da nije domoljub zbog toga? Odgovorila sam mu potvrdno.

Čuvanje mentaliteta zla  

Sada, nakon svega onoga što sam vidjela u onom nesretnom Haagu, s gorčinom i samo još većom odlučnošću potvrđujem sve što sam tada na onom blogu napisala. Hrvatski je narod početkom 1990-ih dobio jedinstvenu priliku stvoriti državu koja će biti dobra i jaka. Nažalost, taj isti hrvatski narod ušao je u taj pothvat, o kojem su generacije i generacije naših predaka sanjale, s figom u džepu. Htjeli smo državu, ali nismo se htjeli odreći mentaliteta zla koji nam je nametan u prethodnim sistemima i koji smo, ispalo je na kraju, objeručke prihvatili. U svoju državu, u svoju svetinju, krenuli smo sjedeći na dva stolca, umjesto da u nju krenemo čisti, čista srca. Što prvo pamtim da se dogodilo nakon proglašenja naše samostalnosti? Navalila je pomama za automobilima! Da, bio je rat, crni kruh i tako dalje, ali primarno je bilo imati veliku svadbu od barem 500 ljudi na kojoj će mladi par skupiti dovoljno novca za svoj prvi auto. „Bez automobila tvoja te žena neće poštovati!“, rekao je mom suprugu jedan uvjereni domoljub nakon našeg vjenčanja. Nismo imali tada ni vlastitu žlicu, nedostajalo nam je doslovno svega, bili smo podstanari – ali auto je bio ono prvo za što bi nas svatko upitao. Umjesto automobila mi smo, međutim, izabrali imati djecu. I ponukani sviješću o pobačajima koji se svakodnevno rade po našim bolnicama, izabrali smo govoriti o toj našoj velikoj hrvatskoj sramoti. Nažalost, prvi su se kao problem pokazali upravo naši „obični“ ljudi, koji su pobačaj podržavali u velikoj većini. Auti, da; velike svadbe, da; Crkva je najednom bila „in“, da – ali djeca... djeca ne!

Krv nevinih vapije u nebo

   Koliko sam puta upozoravala da krv te naše najnevinije braće, naše vlastite djece, svakodnevno lijemo i da je to zločin koji vapije do neba, zločin koji ne može proći nekažnjeno. Ne može se podignuti dobra država na temeljima zalivenim tom krvlju nevinih koju smo mi, MI!, prolili. I koju ne prestajemo prolijevati. Danas, samo 27 godina od samostalnosti, svjedočimo kako nam je naša voljena država, naša svetinja koju su generacije sanjale, na koljenima, na izdisaju i u demografskom i u ekonomskom smislu, priključena u međuvremenu još jednoj „Jugoslaviji“ zahvaljujući nezakonitom referendumu, čija je pravila naša „najdomoljubnija stranka“ promijenila samo za tu svrhu izdajničkog odustajanja od jedva izborene samostalnosti. Svjedočimo da našim generalima sude svjetski hohštapleri i donose nepravedne i političke presude – i to ni više ni manje nego na Dan republike bivše države, kao jasnu poruku svima nama za što nas zapravo kažnjavaju. I svjedočimo tomu da kao država i narod ne možemo ama baš ništa učiniti protiv toga. Možemo tu i tamo mahnuti zastavom, možemo s gorčinom po facebooku (a i to nam blokiraju i brišu) govoriti o međunarodnom udruženom zločinačkom pothvatu protiv naše zemlje, možemo moliti i vapiti k Bogu – ali iza nas stoji naš vlastiti zločin komocije i krvi djece, naše vlastite djece, koju nam nije pobio neprijatelj nego mi sami, s blagoslovom i dozvolom cijelog našeg naroda koji se protiv tog zla nije pobunio. I za takve nema Božjih čuda, nema Božje pomoći na dulji rok. Za takve nema pravde. Zapravo je ima. Jer ovo što nam se događa, ova tuga i jad koje smo osjetili gledajući kako nam jedan od naših pobjedničkih generala, nepravedno osuđen, na sudu, pred očima cijelog svijeta, guta otrov i umire, kazna je svima nama za našu državu koju smo htjeli dobru i jaku, ali smo istovremeno i željeli zadržati „pravo“ na komociju, automobile, jedno i nijedno dijete... i pobačaj.

   Reći će netko: „Zar u svijetu nema i gorih ljudi i gorih država? Zašto se njih ne kažnjava?“ Zato, prijatelji moji, braćo moja, narode moj, što Zli uvijek najgore kažnjava one koji čak i žele nešto dobro, pravedno i sveto – ali su mu se otvorili zlom koje su prihvatili i kojeg se ne odriču. Željeli smo nešto lijepo, ali željeli smo to bez odricanja od pogodnosti „svijeta“. Sjedili smo na dva stolca. I zato smo kažnjeni ovako teško i gorko.

   Zapamtimo to.