Crkva i vlast

Koga biskupi (zapravo) blagoslivljaju?


Blagoslivljajući predsjednika, zapravo se blagoslivlja domovina na čijem je on čelu. I narod u njoj. Zato nadbiskup zagrebački u svojoj čestitci i podsjeća izabranoga predsjednika na temelje hrvatskog identiteta „što ga obilježava bogata tradicija prožeta kršćanstvom“.

Nadahnutom čestitkom i blagoslovom kardinal Bozanić je iznenadio dio hrvatskoga tiska

Nadahnutom čestitkom i blagoslovom kardinal Bozanić je iznenadio dio hrvatskoga tiska

Piše: Josip Vričko

U Hrvatskoj se nakon predsjedničkih izbora dogodila vrlo zanimljiva situacija. Prvo se dio, desnog, dnevnog tiska čudio što su biskupi tri dana čekali s čestitkom Zoranu Milanoviću, a onda su na suprotnom medijskom krilu ostali iznenađeni (štoviše začuđeni) kada su vidjeli kako su hrvatski biskupi zdušno pozdravili izbor novog predsjednika – čovjeka, vele, kojeg nikad nisu voljeli.

A kronološki gledano, ovaj je „slučaj“ izgledao ovako: Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić uputio je 8. siječnja čestitku izabranom predsjedniku. Dakle, tri dana nakon što su izbrojani glasovi. Slijedom čega je, primjerice, Večernji list podsjetio kako je 11. veljače 2015. mons. Puljić Kolindi Grabar Kitarović čestitao već sljedećeg dana. U „slučaju Milanović“ to je ove godine ponovio dubrovački biskup Mate Uzinić koji je, predvodeći u ponedjeljak, 6. siječnja misno slavlje na blagdan Bogojavljenja ili Sveta tri kralja u crkvi Domino u Dubrovniku, s oltara čestitao izabranom predsjedniku poželjevši mu da ustraje na novom putu.

Ali i dometnuo: „Uz tu želju, naravno, želim da i cijela naša domovina krene novim putem, putem koji će biti put koji nam je pokazao Isus Krist, a to je put mira, ljubavi, zajedništva, služenja; put koji ne stavlja u središte sebe i svoj interes, nego se stavlja na raspolaganje i služenje drugima“, kazao je Uzinić, jedan od – po atestu Jutarnjeg lista – najliberalnijih biskupa u Hrvatskoj.

 Bozanić čekao, pa bljesnuo…

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić najdulje je pisao čestitku, te je kandidatu, ovom prigodom, združene ljevice čestitao (tek...) u četvrtak istaknuvši, dakako, važnost suradnje Crkve i države u interesu hrvatskoga naroda. No, iako je zakasnio, Bozanić je zavrijedio divljenje, inače nesklona mu, lijevog tiska ovom (završnom) rečenicom: „Zazivam Božji blagoslov na Vas i Vašu službu.“

Znakovito, znatno manje ih je impresionirao dio kardinalove čestitke u kojem veli: „...Na općeprihvaćenom i čvrstom temelju hrvatskog identiteta, što ga obilježava bogata tradicija prožeta kršćanstvom, moguće je bez bojazni i ugroženosti njegovati slobodu i ljepotu razlika u mišljenjima, pogledima i stvaralačkom življenju te otvorenost za suradnju i prijateljstvo sa svim narodima.“

Kako bilo, čestitke su povod da naglasimo kako je Hrvatska izabrala prvog predsjednika ateista, koji je pritom imao razmjerno dugu povijest nesporazuma s Crkvom (u Hrvata). Što aktualnu situaciju čini još delikatnijom. U jednom intervjuu Jutarnjem listu na početku, sad već, prošlog desetljeća, tadašnji je premijer odgovarajući na pitanje: Kako biste opisali svoj odnos s Katoličkom Crkvom (?), odgovorio: „Za mene Katolička Crkva su Rim, Rimska Crkva i njihovi predstavnici u Hrvatskoj, a to je papinski nuncij, i sa svima njima imam odlične odnose. Što se tiče Katoličke Crkve u Hrvatskoj, nju svaki dan predstavlja netko treći tako da je teško definirati.“

Ta je izjava, nastala neposredno nakon što je Milanovićeva Vlada kritizirana na propovijedima za Veliku Gospu, bila toliko skandalozna, da su aktualnom premijeru „sat vjeronauka“ držali čak i neki njegovi poklonici tumačeći mu, uz ino, i razliku između Vatikana i Rima, te učeći ga kako niti jedna mjesna Crkva ne može biti sinonim Katoličke Crkve koja je – univerzalna. A Glas Koncila je ovu premijerovu izjavu čitao (i) između redaka. „Vrlo je neobično da predsjednik Vlade Katoličku Crkvu svodi na Državu Vatikan i na njezine predstavnike. Ne znam je li riječ o nepoznavanju crkvene stvarnosti ili o pokušaju stvaranja razdora između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Svete Stolice“, napisao je glavni urednik toga tjednika mons. Ivan Miklenić.

Što bi kazao Freud?!

Mnogi su, pak, u to vrijeme mislili da je Milanović ovim svojim ignorantskim stavom pokazao svoju pravu prirodu. Svoj karakter – na koji se, inače, pozivao u nedavnoj predsjedničkoj kampanji. Međutim, s premijerskoga položaja odbio je prijedlog za mijenjanje ugovora s Vatikanom, čime je, u biti, pokazao i svoju pragmatičnu stranu. Svjestan, naime, činjenice kako Sveta Stolica nikada ne bi pristala na takvo što. I tada, a evo i sada, postavlja se pitanje: Koji je Milanović pravi?!

Govorimo li ovdje o podvojenoj ličnosti? Odgovarajući na ovo pitanje, nije možda zgorega ući na Freudov teren – vratiti se, dakle, u djetinjstvo. Osobno se, naime, za premijerskoga mandata (2011. – 2016.) ispovjedio (novinarima). „Nisam vjernik. Ne znam kako to bolje definirati. Tragam za smislom i spoznajom kao svaki čovjek“, priznao je u ljeto 2011. Zanimljivo je, međutim, baš Zokijevo djetinjstvo i njegov prvi doživljaj Boga. „Moja je baka iznad kreveta držala sliku Isusa. Onako, sfumato. Sjedi Isus na vrhu neke gore. Ta je slika na mene djelovala savršeno umirujuće, a Isusa sam, kao klinac, tada doživljavao kao sliku i priliku Boga“, sjećao se Milanović. Što se u međuvremenu dogodilo, kako su, dakle, te rane slike i doživljaji otišli iz njegove psihe (i života)? Kako mu je sve to postalo nekako – sfumato?! Nikada nije objasnio.  

A bila bi to zanimljiva tema, osobito zna li se da ima sve sakramente budući da je kršten i vjenčan u crkvi... Možda je upravo sada, kada se popeo na čarobni hrvatski brijeg Pantovčak, prigoda za odgovor: Je li traganje za smislom okončano...

Kada, međutim, govorimo o odnosu Crkve i (državne) vlasti u Hrvatskoj, nužno je vratiti se u (najteže) vrijeme kardinala Franje Kuharića. Prije svega zbog toga što je posmrtno odlikovan Veleredom predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom. I to baš usred predizborne kampanje, što je – zanimljivo! – desni tisak pročitao kao dodvoravanje aktualne predsjednice koja je potpisala uredbu o odlikovanju, Crkvi. Uz to, napomenuto je kako je Kuharić višekratno iznio svoje neslaganje zbog hrvatske politike prema BiH, što jest istina. No, Tuđmanov odnos prema Bosni (kako se to kolokvijalno veli) nije jednoznačajan kako bi se onda moglo govoriti o njegovu neupitnome krimenu. Niti je to pokojni nadbiskup činio. Niti je, kako su to neki podmetali, Kuharić bio apriori protiv HR Herceg-Bosne.

 Tri čuda po kardinalu Kuhariću

Uostalom, Kuharićevo priopćenje objavljeno je 15. svibnja 1993., šest dana nakon prvog napada Armije BiH na Mostar i tri dana prije potpisivanja sporazuma u Međugorju do kojeg je došlo upravo na inicijativu predsjednika Tuđmana i uz posredovanje UNPROFOR-a. Već sam kontekst govori o kompliciranosti te situacije. A doda li mu se širi vremenski kontekst koji obuhvaća vrijeme od otkrivanja zločina u Ahmićima (i ono što mu je prethodilo), dakle od 23. travnja 1993., bjelodano je da o BiH nikada nije moglo biti govora o samo dobrim ili samo lošim dečkima.

No, ostat će upamćeno kako je kardinal Franjo volio govoriti da je Bog učinio tri čuda s Hrvatskom. „Prvo - što smo u tako nepovoljnim okolnostima uopće opstali, drugo - da su nas priznali i oni koji to nisu željeli i treće - da smo se obranili u nepravednoj agresiji i izborili svoju slobodu“, svjedočio je o vremenu koje je snažno obilježio prvi hrvatski predsjednik. A prošloga prosinca, na godišnjicu Tuđmanove smrti, Kuharićev se nasljednik praktički nadovezao na ovu njegovu misao. „Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što nam je povjereno te da ostvareno dobro nastavimo razvijati“, rekao je Bozanić u zagrebačkoj prvostolnici u homiliji na misi za domovinu i pokojnog (prvog) predsjednika.

Pa i to su neki krivo razumjeli – kao, eto, „odrješenje“ Tuđmana zbog grijeha strukture. Istina, netom što ga je 1997. Papa imenovao za zagrebačkog nadbiskupa, održao je kardinal Josip prvu božićnu propovijed koju nerijetki drže antologijskom. „Nagle promjene političkog i gospodarskog sustava omogućile su brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromaštvo brojnih građana. Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi kojima prvotni cilj nije bilo opće dobro čovjeka i zajednice“, poručio je Bozanić na opće oduševljenje oporbe.

Važan je, međutim, kontekst i nadbiskupova prozivanja struktura, ali i (sad već) kardinalove „kanonizacije“ Franje Tuđmana. Božićna je poruka nastala gotovo neposredno nakon pobjedonosnog završetka rata i, istina, sve što je tada rečeno s oltara bilo je točno. Uz to i upozoravajuće kako bi se propusti, nastali u ratnoj konfuziji, ispravili. Hvala Bogu da su došla vremena da je Crkva mogla na taj način govoriti. Što je, dakako, iznenadilo prije svega one koji su navikli da svećenici budu zatjerani u sakristiju.

 Relikt (komunističke) prošlosti

I danas kada Crkva govori o društvenim, pa, jasno, onda i o političkim pitanjima, ona prije svega misli na dobro naroda što, nažalost, neki kada govore o pastirskoj skrbi o stadu – ironiziraju. Što je, dakako, relikt (komunističke) prošlosti.

I rečene čestitke i poruke s oltara treba tako razumjeti.

Jer i kada Bozanić kaže: „Zazivam Božji blagoslov na Vas i Vašu službu“, njegov je blagoslov upućen državnom poglavaru koji je po Ustavu predsjednik svih građana Hrvatske. Blagoslivljajući predsjednika, zapravo se blagoslivlja domovina kojoj je on na čelu. I narod u njoj. Zato nadbiskup zagrebački u svojoj čestitci i podsjeća izabranoga predsjednika na temelje hrvatskog identiteta „što ga obilježava bogata tradicija prožeta kršćanstvom“.

Istina, može se raspredati o tomu kako je ateist (nakon što je to već učinio agnostik Josipović) pobijedio u državi u kojoj se gotovo 90% građana na popisu iz 2011. deklariralo kao katolici – što je, u biti, i Milanović postao krštenjem... No, za Crkvu je to, nakon što je narod na „festivalu demokracije“ izabrao kako je izabrao, manje bitno. Stoga i očekuje, kako je i rečeno u jednoj poslijeizbornoj homiliji, da se danas promiče svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva. Podjelu – što je, nažalost, aktualna hrvatska dijagnoza.

Slijedom čega je zapravo nužno citirati blagoslov nadbiskupa zagrebačkog u cijelosti. Dakle:

„...S tim mislima, gospodine izabrani Predsjedniče, zazivam Božji blagoslov na Vas i Vašu službu te zagovor Blažene Djevice Marije koju naši pradjedovi nazvaše 'Fidelissima Mater Advocata Croatiae – Najvjernija Majka Odvjetnica Hrvatske'.“

U blagoslovu je – valjda je jasno – riječ o hrvatskoj Domovini, ponajprije. I tu je odgovor na pitanje iz naslova.