Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prije nekoliko godina u predblagdansko je vrijeme jedna zagrebačka blogerica objavila tekst pod naslovom „Kći mi je objasnila zašto je Božić super“; Riječ je zapravo o obiteljskoj božićnoj priči o šestogodišnjoj djevojčici koja je, čim je naučila pisati, pisala Djedu Božićnjaku pismo u kojem je navadila što želi, a potom bi i dopisala što bi htjela da dobije i njezina mlađa sestrica. Pri tomu je vrlo zanimljivo njezino poimanje božićnog darivanja. Pitala je, naime, majku zna li ona zbog čega je Božić super? I iznenađenoj, pomalo zbunjenoj majci odmah i pojasnila:

Dječja usta

   „Pa, evo, vidiš, ne trošiš nikakav novac“. Tek joj se tada majka zbunila. No, uslijedilo je novo objašnjenje: „Pa ono... na darove... Ja poželim poklon, napišem pismo Djedu Božićnjaku i onda mi ga on donese pa ti i tata ne morate potrošiti nikakav novac na to. Zar to nije divno?!“, zaključila je pitanjem za koji je, dakako, znala odgovor. Nije, dakako, ova simpatična obiteljska zgoda (baš) ilustracija za tezu o sve – svake godine! –  većoj komercijalizaciji najradosnijega kršćanskog blagdana. Govori, međutim, o dugovječnosti toga izmišljenog lika, kojemu se (dobra) djeca raduju svake godine krajem prosinca.

    Zagrebačka sociologinja s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar prof. Tihana Štojs Brajković u svome je uratku Kupovanje identiteta u suvremenome potrošačkom društvu, objavljenom prije desetak godina, kada je (i u nas) konzumerizam uvelike eskalirao i umnogome preuzeo primat nad duhovnim, podsjetila je kako je potencijalna zarada na Božić prepoznata još sredinom 19. stoljeća, kada se pojavljuju prve božićne čestitke, lampice za božićno drvce i papir za umatanje darova koji nam u osnovi služi da zamaskiramo stvarno komercijalno podrijetlo predmeta koje darivamo, promovirajući ih u nešto više, izraz ljubavi i pažnje.

Kako je Djed(ica) spasio Coca Colu

   „No, ključan moment komercijalizacije Božića nalazimo 1930. kada je Coca Cola, suočena s padom prodaje, morala osmisliti reklamnu kampanju koja bi je izvukla iz problema. Ideja je bila preuzeti Djeda Božićnjaka iz nordijskih priča, nastalog na liku Sv. Nikole, i prilagodi ga svom proizvodu. Originalno mršavog starca pretvorili su u korpulentnog, nasmijanog djedicu odjevenog u prepoznatljivu boju njezina brenda. I dok je nordijski Djed Božićnjak darivao siromašnu djecu, Coca-Colin djedica ne nosi sličnu poruku socijalne osjetljivosti. Planetarna popularnost Djeda Božićnjaka, kojeg neki autori promatraju kao simboličnog boga materijalizma kojemu se moli kroz pisma sa željama, pokazuje kako u potrošačkoj kulturi dominantne vrijednosti nisu samo organizirane kroz praksu potrošnje nego u stanovitom smislu proizlaze iz njih“, drži ta autorice, naglašavajući kako komercijalizacija Božića nedvojbeno skreće pozornost s njegove moralno-teološke poruke.

   Uz to, treba spomenuti i globalizaciju; Božić slave u budističkom Tajlandu, u Kini kao blagdan darivanja i zajedništva, u Japanu se pak obitelji okupljaju uz poseban božićni kolač, a, primjerice, Zagreb privlači turiste titulom najboljeg Adventa u Europi, izvješćuje se o rekordnim zaradama, koliko se popilo kuhanog vina i pojelo kranjskih kobasica, usprkos tomu što je vrijeme došašća izvorno razdoblje posta, period katarze. Tako su i ovoga prosinca novine pune procjena koliko će ove godine božićna trpeza stajati četveročlanu obitelj. Jasno, svake je godine pred Božić tako, ali ovo je krizna godina, inflacija u većini europskih zemalja probija sve granice. Nije, dakle, trenutačno važno koliko košta potrošačka korpa, već pošto je ona – božićna. A kad smo već kod kriza, sjetimo se i one pandemijske, kada smo doživjeli Božić s ograničenjima. Tada je Sveti Otac apelirao da se prilagodimo okolnostima.

Pročistimo se malo!

  „Ove nas godine očekuju ograničenja i nedostaci... Neka nam ove teškoće pomognu da malo pročistimo način na koji doživljavamo i slavimo Božić. Ostavimo postrani konzumerizam, neka bude više prožet vjerom, autentičniji i istinitiji“, apelirao je rimski biskup.

   Ovih pak prosinačkih dana prve vijesti o štednji tijekom blagdana dolaze iz Njemačke, gdje bi se, navješćuju agencije, božićna tradicija mogla pretvoriti u temu za raspravu; Crkve, naime, pozivaju svoje zajednice da stegnu remen i uštede energiju. Prema istraživanju Njemačke tiskovne agencije, već su poslani savjeti i preporuke koji objašnjavaju kako se može smanjiti potrošnja energije. U zajedničkoj deklaraciji biskupija u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, primjerice, savjetuje se zagrijavanje crkava na najviše pet stupnjeva Celzijusa, a dosad je duplo veća temperatura bila uobičajena. Za svaki stupanj smanjenja temperature postiglo bi se, tvrde stručnjaci, 10% uštede. Ovisno o veličini crkve, to bi bilo između 1 000 i 30 000 kilovat-sati energije godišnje.

   Mnoge zajednice u Njemačkoj već pozivaju vjernike da se toplo odijevaju za misna slavlja. Sa sobom mogu ponijeti prekrivači, a čak je dopušteno unošenje i čaja (možda čak i malo pojačanog vatrenom vodom...). A u Kölnu su osigurani grijani jastuci postavljeni na klupe. Prema Kölnskoj nadbiskupiji, taj potez može uštedjeti oko 95% energije. Istovremeno, međutim, Istraživanje Sveučilišne njemačke savezne vojske početkom prosinca pokazalo je kako će ove godine samo 15% Nijemaca sudjelovati na polnoćki. Zanimljiva je pritom opaska voditelja istraživanja Philippa Rauschnabela, koji tvrdi kako je, nakon bolnog iskustva s coronom, Badnjak povezan s stresom. „Ljudi se onda pitaju hoće li nakon dvije godine prinudne stanke opet poći u crkvu ili će radije pogledati neki film“, drži  Rauschnabel.

   A glede božićnih, zapravo tzv. božićnih filmova u Njemačkoj su, baš kao, uostalom, i diljem Europe najpopularniji Kevin sam u kući, Kevin sam u New Yorku te Tri želje za Pepeljugu. Pritom o komercijalizaciji Božića, u njegovoj možda i drastičnoj varijanti, svjedoči i to kako većina Nijemaca želi novac kao božićni dar, a sve su i popularniji darovi u vidu plaćanja sudjelovanja na raznim događajima, izletima i različitim putovanjima na atraktivne lokacije... Pa, tko bi onda još stigao otići i na – polnoćku...

Gluhe uši

    Nakon čega se – jer nisu Nijemci izuzetak! – apel Svetoga Oca na kraju opće audijencije sredinom prosinca ove godine doima kao vapaj prema gluhim ušima: „Braćo i sestre, kažem vam: toliko je patnje u Ukrajini, mnogo, baš mnogo... Želim vam malo skrenuti pažnju na predstojeći Božić, i na slavlje... Lijepo je slaviti Božić i svetkovati... ali smanjimo malo božićne troškove. Neka nam Božić bude skromniji, sa skromnijim darovima. Pošaljimo ono što ćemo uštedjeti ukrajinskom narodu, koji je u potrebi i silno trpi: gladuju, trpe hladnoću, a mnogi i umiru jer nedostaje lijekova i medicinskog osoblja. Ne zaboravimo: neka to bude Božić u miru s Gospodinom, ali s Ukrajincima u srcu!“

      Utjehu, međutim, nudi jedno ranije istraživanje u Hrvatskoj koje je pokazalo kako je razdoblje božićnih blagdana istovremeno i ono s najvećim brojem humanitarnih akcija i donacija za potrebite, što svjedoči o tomu kako konzumerizam – ipak! – nije uništio želju da činimo dobro niti iz naše svijesti odstranio ideju čovjekoljublja koju nosi Božić. Čak i kod mladih, unatoč tomu što su rođeni u komercijaliziranom svijetu.

     A budući da smo počeli s Djedom Božićnjakom, red je i da završimo. Poglavito zato što on, zapravo njegova light (bh.) inačica –  Djed(a) Mraz ima problema u muliti-kulti bastionu podno Trebevića. Naime, Sindikalna organizacija Ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica Federacije Bosne i Hercegovine zatražilo je odobrenje za organiziranje dodjele novogodišnjih paketića za djecu uposlenika odnosno članova sindikata. Međutim, ministar Edin Ramić to nije odobrio dok se svi ne izjasne da ih to ne vrijeđa.  U svom odgovoru predsjednici Sindikalnog odbora Almiri Braković, Ramić je kazao da odobrenje za organiziranje mogu dobiti nakon što provedu anketu među uposlenicima.

Čeka se (nova) fetva

     Jer, misli(?!) ministar „takav sadržaj“ može povrijediti osjećaje nekih uposlenika i njihove djece ukoliko se događaj organizira u prostorijama Ministarstva. I to sve u tjednu kada je BiH konačno dobila kandidaturu za članstvo u Europskoj uniji, u kojoj su takva prava naprosto zagarantirana. A, eto, u multinacionalnoj i multivjerskoj BiH – čak! – i Djed Mraz vrijeđa... Što bi tek bilo da je Ramić trebao dati odobrenje za „nastup“ Djeda Božićnjaka?!

   Zapravo, vratio nas je u 2010. kada je Sarajevo prvi put udarilo na (ne)simpatičnog bradonju; Prvi se oglasio Alija Izetbegović koji je prvo kazao kako Bošnjaci uopće ne trebaju slaviti Novu godinu jer to nije u njihovoj tradiciji, u duhu islama ponajprije. Slijedom čega je Djed Mraz, koji je do tada – ipka! – slobodno marširao sarajevskim ulicama, gađan kamenjem. Uslijedila je potom prednovogodišnja fetva Islamske zajednice BiH u kojoj je rečeno: „Djeda Mraz nije poznat i priznat u islamskoj tradiciji Bošnjaka, te se, naročito bošnjačkoj djeci, taj kršćanski (sic!!!, op. aut.) simbol pokušava poturiti kao neutralni lik“.

   Odgovorio im je glavom i naročito bradom Djed Mraz: „Ja se osjećam apsolutno ugroženom jedinkom fetvom koja zadire u moju privatnost, zadire u moj život, zadire u moju egzistenciju, zadire u egzistenciju moje djece. Ako će neko izdati fetvu da se ja trebam linčovati javno zato što se bavim tim poslom, onda nek' služi njemu na obraz i na čast“, poručio je jedini profesionalni Djeda Mraza u BiH, Mladena Jeličića Troku, koji je  40-ak godina – prije, doduše, fetve – donosio djeci iluziju u koju je ponekad, priznao je pošteno, i sam znao povjerovati.

    Tada se DM nekako obranio, ali, evo, opet mu je glava (i brada) u torbi. Nema, doduše, fetve – zasad, ali ovih pretblagdanskih, ali i pretprazničkih dana glavni grad BiH izgleda uistinu otužno. Pokoji dućan i kafić je „okićen“, ostalo k'o da smo – a k'o da nismo... – u Teheranu. Nije, eto, taj Ramić jedini;  I ovi takozvani probosanski gradski oci misle po svemu sudeći kako dolazak Božića vrijeđa... A Djedu je Božićnjaku najbolje da sanjke nipošto ne parkira u Sarajevu. Ako mu je život mio. Makar dok se anketom ne utvrdi ima li mu života u gradu, kaže legenda stara, tako lijepo sljubljuju Istok i Zapad.