Koji su preduvjeti dobra braka?


Kad vidite dvoje starih ljudi kako gledaju jedno drugo onako kako su se gledali i prije pola (i više) stoljeća, onda znajte da ste vidjeli par u kojem je kroz sve godine njihova braka Bog održao onaj plamen ljubavi kao njihovo trajno svjetlo. To čovjek ne može.

Piše: Danijela Blažeka

 

Sanja i Goran bili su u „vezi“ dugi niz godina. On se nije htio vjenčati, a ona nije inzistirala. No, kad se dijete začelo, napravila je ipak pritisak. Vjenčali su se kod matičara, samo s kumovima. Roditelje i rodbinu, kao moderni ljudi, nisu zvali. Dijete koje im se rodilo ostalo je jedino. Dva i pol desetljeća kasnije i dalje su u braku i žive pod istim krovom, ali sasvim odvojenim životima. On radi, hoda po teretanama, ima visoku sklonost alkoholu i slobodno vrijeme provodi s društvom pod izlikom hobija kojim se bavi. Ona ima svoje društvo, posao. Jedno drugo vidljivo prijeziru. Dani im se života vuku, a da ništa zaista nisu postigli, u naslijeđenoj kući u kojoj žive kao dva stranca.

Na temeljima hladnoće i otuđenosti

Kad sam ih prvi put upoznala (trebalo mi je vrlo kratko vrijeme da uvidim kakvo je stanje među njima jer je to nešto što oni uopće ne skrivaju), zapitala sam se u čudu zašto se već odavno nisu rastali – jer takva situacija među njima traje već dugo i meni ne bi bila izdrživa. No, nije mi trebalo dugo da nađem odgovor na to pitanje: Uistinu, nije bilo nikakva razloga da se njih dvoje razvedu. Za upravo takav brak u kojem se nalaze oni su davno sami postavili temelje, još i prije nego što su se vjenčali. Ušli su u njega bez prave međusobne ljubavi, hladnih srca, i dobili su u njemu točno ono što su htjeli: hladnoću i otuđenost s kojima su i ušli u njega. To zapravo i nije brak (ili barem nije ono što ta riječ meni znači), iako ga naša država tako naziva. Riječ je o ugovornom odnosu dvoje ljudi koji uistinu ne vole nikoga osim samih sebe. I koliko god takvo stanje u kakvom žive nekome drugom izgledalo strašno, oni imaju točno ono što su željeli i u što su sami, zajedno, davno trasirali put. Zašto bi se onda razvodili...?

Troje ulaze u brak

Jedan vrlo pametan čovjek nedavno mi je rekao: „U brak ulaze troje: muškarac, žena i Bog. Brak u kojem Boga nema kao sudionika, nije brak.“

I zaista je tako. S time da to vrijedi jednako za takve „brakove“ sklopljene kod matičara, kao i za one sklopljene u crkvi. Nije vjenčanje u crkvi jamstvo ispravna braka, može se i tu glumiti i ući u brak s figom u džepu i iz krivih razloga, s pozivnicom poslanom svima osim Bogu. Nije svećenik vidovit da može prodrijeti u duše mladenaca i dobiti uvid u razloge njihova sklapanja braka. A nije rijetkost da se ljudi danas vjenčavaju u crkvi samo zato što je to ljepše nego kod matičara. Ili, kako reče jedan svećenik s kojim sam razgovarala: „Nije svaki brak sklopljen u crkvi sakramentalan.“ Nema, dakle, jamstva. Jedino jamstvo ispravna braka čiste su namjere i iskrena ljubav između dvoje ljudi koji u njega ulaze. I koji su se u njemu spremni osloniti na Boga kao trećeg sudionika u svome braku. Samo je takav brak onaj koji vodi u konačnici onom pravom jedinstvu duša i tijela dvoje ljudi, koje se jedino može nazvati brakom.

U domu koji nije dom

Zašto je bitno naglasiti Boga kao trećeg sudionika braka? Zato što čak ni brak sklopljen iz ispravnih razloga nije lišen problema i iskušenja. No, dvoje ljudi koji se u njemu nalaze nisu sami i prepušteni vlastitim, nedovoljnim snagama – imaju Boga na kojeg se mogu uvijek osloniti da će pomoći, kojem se mogu uvijek obratiti kad je teško i kojem mogu vjerovati da će ih usmjeriti u pravom smjeru. Imaju Boga da ih osnaži u trenutcima kušnji; imaju Boga od kojeg mogu zatražiti pomoć kad uvide – svatko za sebe – da moraju u sebi nešto mijenjati nabolje; imaju Boga kao trajnu poveznicu između sebe, Ljubav kao uzor njihovoj vlastitoj međusobnoj ljubavi; imaju Boga da ih održi u onom trajnom stanju dječje, mladenačke, nevine ljubavi za koju inače svi udžbenici psihologije tvrde da traje samo kratko nakon vjenčanja. A nije tako za one koji imaju Boga kao trećeg u svom braku. I kad vidite dvoje starih ljudi kako gledaju jedno drugo onako kako su se gledali i prije pola (i više) stoljeća, onda znajte da ste vidjeli jedan takav par, par u kojem je kroz sve godine njihova braka Bog održao onaj plamen ljubavi kao njihovo trajno svjetlo. To čovjek ne može. To brak za koji Bog nije dobio pozivnicu ne može. Za takve „brakove“ vrijedi ono „ljubav (ako je uopće ima!) samo prvih nekoliko mjeseci, a nakon toga navika i dosada i postupno otuđenje“. A kako je tek u vezama iz kojih je Bog svjesno i s namjerom izbačen već i prije nego što su započele i koje nisu ni počele iskreno i u ljubavi...? Pakao je preslaba riječ da ih opiše... Tu hladnoću, taj prijezir, to zamjeranje, dom koji nije dom, sebičnost koja razara, tišinu u kojoj dvoje ljudi živi (pa makar čak i ne znam koliko neki među njima bučali)... ne može se uopće opisati u svoj njihovoj strahoti i posljedicama.

Nužno je odgajati za brak

Jao djeci u takvom braku... I to ne znam bih li se prije ražalila nad onima među njima koji kao mali taoci takvih „brakova“ prihvate nezdrave stavove svojih roditelja kako bi im se umilili i prenesu ih potom u vlastite živote, ili nad onima koji pruže otpor tome i dožive odbacivanje, ne samo od vlastitih roditelja, nego i od braće (ako ih imaju) koja su prihvatila roditeljske stavove...

Ima i mješovitih situacija gdje jedan dolazi u brak s ljubavlju i Bogom u srcu, a drugi s figom u džepu. Ima i onih gdje se jedan od supružnika koji su ušli u brak iz pogrešnih razloga i bez Boga vremenom preobrati i poželi dobar brak, s Bogom u njemu. I raznih drugih, da ih ne nabrajam sve. Teške su to situacije i ne završe sve dobro. Zato je danas, i više nego prije, mladima potrebno jasno reći koji su preduvjeti dobra braka, odgajati ih za njega i, u konačnici, obratiti se Bogu s molbom da im u tomu pomogne.

Zar nije tužno da mladi danas provedu i po dvadeset godina učeći kako bi jednoga dana imali dobar posao, a za dobar brak, što je ono jedino što je u životu uistinu važno, praktički ih nitko ne priprema i prepušteni su stihiji susreta i vremena?