Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prošloga su tjedna po brojnim europskim i svjetskim gradovima: Otavi, Torontu, Oslu, Rimu, Bruxellesu, Stockholmu... te (i) u Sarajevu, Tuzli i Zenici održani brojni prosvjedni skupovi pod egidom mirovni i(li) antiratni te i uz donekle patetični (nad)naslov Skup podrške Bosni i Hercegovini.

  Teško je, međutim, kazati kako je (bila) riječ o takvim okupljanjima, uglavnom bošnjačke dijaspore, već ponajprije o političkim skupovima na kojima se od međunarodnih poklisara tražila Dodikova, a onda i „glava“ Republike Srpske. Slijedom čega se, valjda, ponegdje (zaneseno) – iz groba! – dozivala Republika Bosna i Hercegovina.

Nacionalna nesanica

   Krenimo pak od Zenice gdje su okupljeni na Trgu Alije Izetbegovića nosili razne transparente, a naročito je uočljiv bio Pet minuta do 12. Sudeći, međutim, prema razmišljanjima nekih od sudionika zeničkog izljeva (bošnjačkog) domoljublja, 12 je (davno) prošlo. Samo nešto ne gledamo koncentrirano na sat... u posljednje vrijeme. Tako, primjerice, Nihad Aličković govoreći u ime AntiDayton pokreta, tvrdi kako Bošnjake žele navući na incidente. U kontekstu čega je ugazio u prošlo stoljeće, sarajevsku '92.

„Traže i tražit će novog srpskog svata kako bi 'opravdano' stavili nove barikade. To se ne treba dogoditi, mi ne trebamo spavati, ne spavamo od '92.“, otkrio je nacionalnu nesanicu taj antidaytonac kako bi je potom malo preciznije pojasnio: „Bošnjaci spavaju na jedno oko i tako nam je zapisano. Kad god zaspimo, probudimo se s četnicima na vratima.“

   Bilo je, dakako, zanimljivo i u Bruxellesu gdje se domoljubna dijaspora okupila u središtu grada gdje su i institucije Europske unije. A jedan od organizatora, atributiran po medijima kao politolog iz Bruxellesa, Dino Salihagić pojasnio je zainteresiranim novinarima zašto u BiH nema prosvjeda poput ovoga briselskog koji je uistinu okupio veliki broj ljudi. „Riječ je o višeslojnoj kompleksnosti bh. društva. Samim tim, kad kažemo protesti za Bosnu, ljudi kažu gdje je tu Hercegovina?! Malo je dugo za napisati“, drži Salihagić tumačeći gdje, zapravo, počinju komplikacije.

Samo je (još) tandem Cerić&Sidran falio

  No, sudeći kako je – lako! – skratio službeni naziv države, na sljedećem mu skupu treba očekivati ex-reisa Mustafu Cerića koji Hercegovinu spominje samo za nevolju ljutu te, dakako, i Abdulaha Sidrana koji vjeruje kako je „... Ime Hercegovine u ime države Bosne dodano s lošim namjerama, to je jedna kočnica u svakom pogledu i ona nam je otela u prirodnom razvoju, ideološkom, svjetonazorskom“, drži taj akademik deklarirajući se: „Ja sam Hercegovac koji se ponosi time što je Bosanac!“

   A „mečka je zaigrala“ i pred vratima Christiana Schmidta, (relativno) novog visokog predstavnika, koji nije mogao izabrati gori trenutak za stolovanje u bijeloj kući na Miljacki. „Moramo stvoriti budućnost za mlade ljude. Potrebni su politički i društveni razgovori i diskusije u cijeloj BiH“, počeo je frazom svoje obraćanje građanima okupljenim ispred OHR-a, a onda otkrio rupu na saksiji: „Ovo su teška vremena. Ja znam ovu zemlju i ovaj grad i znam što se ovdje dogodilo i što se dogodilo u Srebrenici.“

   Potom je, ipak, došao do srži, podsjetio je na Dan Republike Srpske koji je u Banjoj Luci tradicionalno proslavljen uz vojno-policijsku paradu. (Ruskog tipa, na radost nazočnog ruskog veleposlanika.) „Jučer nije bio dobar dan, ali to je za mene dodatni motiv da nastavim raditi svoj posao“, poručio je i tako zapravo odgovorio onima koji su mu pod prozore došli s transparentom Ili radi svoj posao, ili odlazi! A raditi svoj posao u aktualnom ozračju znači – smijeniti Dodika kojega je, baš nekako u predvečerje ovih skupova, New York Times krstio nacionalistom koji pali šibicu u bosanskom buretu baruta.

Bit ćete obaviješteni...

   I kad smo već kod baruta, treba kazati kako postrojavanje Miletovih pretorijanca na banjolučkom Trgu Krajine neće ostati bez odgovora. U biti, još dok su eresovski mundiri glancali oružje za paradu, Zelene beretke su 7. siječnja, prvi put poslije agresije na BiH, poslale poziv za prijam novih članova: „Poštovani članovi grupe, s obzirom na to da svaki dan gledamo potpuno iste scene kao one iz 1991. i 1992., uskoro ćemo proširiti svoje članstvo i krenuti u prijem novih članova. Bit ćete obaviješteni što, kako i gdje se učlaniti.“

   Jasno, dali su sjajan šlagvort eresovskome voždu. „Za razliku od Federacije BiH u kojoj radikalni elementi pozivaju na revitalizaciju paravojnih jedinica iz prošlog rata, poput Zelenih beretki, Republika Srpska je svoj dan i svoje djelovanje proslavila u slavu mira i postojanja Srpske, što nije suprotno ni Ustavu ni Daytonskom mirovnom sporazumu“, poentirao je prvi u priječanskih Srba zaboravljajući kako je u „slavu miru“ po Srpskoj izvođen gromoglasni splet četničkih pjesama i igara uz povike „Božić je, pucaj na džamije“.

   Dva dana kasnije bivši su borci 105. bužimske brigade i članovi njihovih obitelji obilježili obljetnicu akcije Munja 93. Sudionici marša povodom godišnjice bitke, nosili su zastave Republike BiH, kao i zastave brigade. Tijekom manifestacije puštane su pjesme koje su ispjevane u čast 105. bužimske brigade i njezina zapovjednika Izeta Nanića, izvijestili su mediji.

Što dijete zna što je – tekbir?!

  A onda se budući da je rečena manifestacija uživo prenošena i na Facebooku, netko malo (više) zainteresirao. Tako je otkriveno kako su na toj obljetnici sudjelovala djeca i odrasle  osobe u odorama ABiH i pritom uzvikivali islamističke i džihadističke parole.

  Nakon što se bh., osobito eresovska, javnost uzbibala nakon igrokaza „Nanićevih Bužimlija“, javili su se i prozvani glavom (i bradom!): „I ove godine, 9. siječnja odzvanjali su ratoborni stihovi u čast krsta, da bi dva dana kasnije Bužimom odzvanjao tekbir i poruka onima koji su za rušenje BiH: Mi smo još tu, ne spavamo!!! Vlaški mediji prenijeli su vijest onako kako njima dolikuje: Eno Bužimljani se već pripremaju za rat...“

  Potom se oglasilo Udruženje generala BiH šaljući, prema vlastitu priznanju, snažnu poruku prijateljima i onim drugim kako su jedinstveni i kako nikada neće pokleknuti u obrani civilizacijskih normi i vrijednosti uspostavljenih kroz vjekovni zajednički život u Bosni i Hercegovini. Apostrofirajući, dakako, kao uzrok svih zala što su snašla BiH „režim iz bh. entiteta 'Republika Srpska'“ (Kao, valjda, ilustraciju verbalnog patriotizma, u priopćenju što su ga odaslali redakcijama, RS je stavljen u navodnike...)

   No, generali su se (a BiH ih ima k'o, po vojnim udarima glasovita, Argentina...) referirali i na aktualnu bošnjačku političku realnost. „... Nažalost, u isto vrijeme slušamo međusobnu prepirku političkih stranaka koje smatramo patriotskim i koje bi morale biti probosanskohercegovačke, o minornim i nevažnim temama.“

Ukrug, ukrug...

   Nadam se kako je politolog iz Bruxellesa vidio kako je (istina) malo „dugo za napisati“, ali i jedino ispravno, ako se (već) inzistira na cjelovitoj državi. Mada, drugo je – a možda čak i prvo?! – pitanje: Koje su to probosanskohercegovačke (do generalskog priopćenja znane kao probosanske...) snage i koji su im ciljevi?

U biti, odgovor i nije naročito težak, ustrajno ga daje predsjednik Kruga 99 Adil Kulenović koji vjeruje kako aktualnu krizu treba iskoristiti za radikalnu strategiju kojom će se ostvariti trajni mir u BiH.

„Takav mir moguć je samo ako se promijeni model političkog upravljanja i prihvaćanje standarda suvremenog svijeta i liberalne demokracije. Ako ovo ne bude građanska, već etnička država, ona će uvijek biti predmet manipulativnih politika“, misli (...) Adil beg u državi u kojoj se na prošlom popisu stanovništva 97% građana etnički izjasnilo.

  No, Kulenović i njegova starčad okupljena u, dugo već, opskurnoj udruzi, vrte se, potpuno izvan vremena i prostora, ukrug.

  U ovakvom, dakle, ozračju najavljen je, za tjedan u kome izlazi novi broj Katoličkog tjednika, novi krug pregovora koje će moderirati specijalni američki izaslanik Matthew Palmer i predstavnica Europske komisije Angelina Eichhorst koji su u Sarajevo, istim poslom, trebali doći prije Božića, a onda naprasno odustali. Tumačili su tada kako nemaju zbog čega dolaziti jer nikakvih rezultata naprosto nema.

A sada (kao) ima...