Marija – „majka majčinstva“ kroz ikone


Žena koja je u povijesti svijeta oslikana na najviše slika zasigurno je Bogorodica, Blažena Djevica Marija. Posebno mjesto u ovom vidu likovnog izričaja zauzimaju ikone. Budući da se bliži svetkovina njezina uznesenja na Nebo, odlučili smo se istražiti ovu temu...

Gospa s Isusom okružena anđelima i svecima

Gospa s Isusom okružena anđelima i svecima

Priredila: Josipa Prskalo

Sama riječ ikona etimologiju vuče iz grčkog jezika pa se tako εἰϰών (eikon) prevodi kao slika ili lik. Ona se izvorno odnosila na svaku sliku ne uzimajući u obzir tehniku ili materijal na kojemu je oslikana. Međutim, u strogo crkvenom smislu označava slike koje se časte umjesto kipova u Istočnim Crkvama.

Marijanska ikonografija
Još od 2. stoljeća pa do dana današnjeg, marijanska ikonografija važan je dio kršćanske umjetnosti u svim pravoslavnim i katoličkim zemljama. Tako da nije, kako se često misli, ona poseban vid razvoja gotičkog razdoblja srednjega vijeka. Korijene zapravo ima u ranokršćanskoj misli i umjetnosti te sadrži kontinuiranu povijest kroz stoljeća. Obuhvaća pojedinačne prikaze i liturgijsku marijansku umjetnost; narativne cikluse njezina života, smrti i proslave; prikaze njezinih čuda i ukazanja te znakovite marijanske teme.

Do Efeškog sabora 431. – kada je definirana prva od četiri eksplicitne dogme o Mariji – njezino Bogomajčinstvo, nije se moglo govoriti o sustavnoj mariologiji pa samim tim njezin značaj i uloga u kršćanstvu više je dolazila do izražaja kroz liturgijske, pripovjedačke i likovne elemente. S definiranjem prve dogme uspostavlja se i nauk o Blaženoj Djevici Mariji te mariologija kao teološka disciplina s kojom se istodobno usustavljuje dotadašnja marijanska ikonografija te je, uz Krista, postala glavnom inspiracijom kršćanske umjetnosti.

Od Istoka sunčanog...
Dakle, ikone u tradiciji istočnih kršćana predstavljaju prikaz svetih osoba ili događaja – na zidu, u vidu mozaika ili na drvetu.
Često se Mariju, između ostalog, prikazanu na prijestolju s djetetom Isusom, okruženu svecima, moglo vidjeti na središnjim apsidama brojnih crkava do 7. i 8. stoljeća. Tada su nastupile vjerske i političke kontroverzije o čašćenju ikona koje su uznemiravale Istočnu Europu. Povremeno bi pretjerano štovanje ikona pogoršalo već napeto stanje. Vrhunac je dosegnut kada je Leon III. Izaurijski u 8. st. objavio edikt kojim naređuje rušenje svih kipova i slika s „objašnjenjem“ kako su idolopokloničke te su prepreka obraćenju Židova i muslimana. Ikonoklazam se kroz progone, poglavito monaha koji su branili štovanje ikona, u manjoj ili većoj mjeri – ovisno od vladara, održao do 842. kada je, nakon smrti cara Teofila, njegova udovica Teodora potpuno okrenula ikonoklastičku politiku i naredila štovanje ikona u svim crkvama. Također, punu podršku dala je blagdanu u čast ikona koji se u Istočnoj Crkvi, kao Blagdan pravovjerja od 834., slavi prve korizmene nedjelje.

Tijekom ikonoklazma slike i kipovi bivaju zamijenjeni križem. Nakon njegova sloma, tradicionalni tipovi Gospinih slika ponavljali su se tijekom stoljeća, skoro pa nepromijenjeni.

Kao svojevrsni predložak poslužili su prauzori iznimno štovanih ikona, za koje se vjerovalo da su darovi Neba ili pak djelo Sv. Luke. Na njima je Djevica Marija prikazana u molitvi s podignutim rukama –  bez djeteta ili s malim Isusom koji blagoslivlja, lebdeći ispred njezinih prsa.

Jednako tako, često ju se prikazuje i s djetetom koje je ljubi i grli te uz anđele sa simbolima mučenja. Prizor Marije koja doji dijete nastao je u Egiptu, a inspiriran je likom egipatske božice Izide, a uz to na mnogim slikama je predstavljena s djetetom kraj zdenca ili u profilu, s rukama podignutim u molitvi. Njezin lik pojavljuje se i pod raspelom te na slikama deisis – u sredini Krist na prijestolju, desno Marija, a lijevo Sv. Ivan.

Bogorodica Agiosoritissa

Također, postoji poseban ikonografski tip slike – Hodegitria (voditeljica na putu) koji Mariju prikazuje s djetetom u rukama ili na prijestolju ili čak kao polu-figuru – pri čemu dijete Isus u lijevoj ruci drži svitak koji je simbol božanskog Logosa, a desnom rukom blagoslivlja. Ovaj je tip likovnog prikaza dobio ime po originalu kojeg je, kako se vjeruje, naslikao Sv. Luka u Carigradu, u samostanu Ton Hodegón. Slika je uništena prilikom turskog osvajanja Carigrada 1453.
Spomenimo i to kako je u bizantskoj ikonografiji vrlo često njezin veo urešen trima zvijezdama raspoređenim na čelo i ramena.

Zapadne inačice
Iako je Crkva na Zapadu snažno preuzela bizantske tipove slika, nikada se pretjerano nije zadržavala na nekom od njih, nego ih je, oslanjajući se na nova teološka razmišljanja, izmijenjeno religiozno osjećanje te umjetničke ideje svakog razdoblja, mijenjala. Strogi i dostojanstveni prikazi Blažene Djevice Marije, kao i na Istoku, dominiraju do 13. st.

Od 11. do 13. st. u zapadnoj ikonografiji pojavljuje se slika Marije okrunjene nebeske kraljice čijim se prikazom – samim činom krunidbe – u umjetnosti doseže vrhunac. Mistični odnos Marije i njezina Sina u velikoj mjeri utječe na njezin likovni izričaj s djetetom. Dodavanje znakovitih atributa, poput cvijeća – karanfila ili ruže ili pak jabuke, ukazuje na otkupiteljski čin i Isusa i njegove Majke. Prikazuje ju se i dok sjedi na lavljem tronu Salomonovu. Također, važno je istaknuti kako u ovom razdoblju nastaje i poznati tip slike Pietà – oplakivanje, s mrtvim Isusom na krilu.

U 14. i 15. st. oslikavaju se uglavnom gotičke Madone prikazane lirski ili dramatski. Neki od karakterističnih prikaza ovoga razdoblja su: sacra conversatio; Madona ponizna; Majka Božja koja doji dijete s otkrivenom grudi...

U kasnom srednjem vijeku dodaju joj se simboli poput gorećeg grma, procvalog Aronogova štapa ili simboli Pjesme nad pjesmama, a zlatnu podlogu zamijenili su vrtni pejzaži ili gradovi.

Od renesanse, Gospa je često oslikana poviše oblaka, dok ju obasjava nebeska slava. Budući da je, u 16. st., Tridentski koncil potaknuo jače čašćenje Djevice Marije, stare zavjetne slike su se na oltarima bogato urešavale – primjer tomu je Crna Madona. Uz to, što je posebno zanimljivo, susreću se prikazi Marijina djetinjstva s roditeljima Anom i Joakimom, kao i drugih tema iz njezina života.

U skladu s vremenom i produbljivanjem nauka o BDM te definiranjem posljednje dvije dogme – bez grijeha začeta, immaculata dogma (1854.) i Uznesenje na Nebo, assumpta dogma (1950.) oblikovani se novi tipovi slika, poput Bezgrješne, njezina uznesenja ili naviještenja... Također, različite marijanske slike nastale su i nakon ukazanja u Lourdesu i Fatimi.

Osam najstarijih

1. Gospa s Isusom je najstariji prikaz Blažene Djevice Marije pronađen u Priscilinim katakombama u Rimu, iz 2. st. Oslikana je Djevica Marija kako doji novorođenog Isusa.
2. Gospa s Isusom i poklonstvo mudraca crtež je BDM sa sarkofaga iz 3. st., koji se danas čuva u Vatikanskim muzejima.
3. Zaštitnica rimskog naroda,kao i mnoštvo drugih slika, pripisuje se Sv. Luki. Povjesničari umjetnosti ipak smatraju da datira iz 5. st.
4. Gospa s Isusom okružena anđelima i svecima koja je oslikana u 6. st., čuva se u bogatoj riznici sinajskog manastira Sv. Katarine. Uz Djevicu Mariju oslikani su Sv. Teofor i Sv. Juraj te dva anđela, a poviše je prikazana ruka Boga Oca.
5. Rođenje Kristovo kao iprethodna ikona nalazi se u manastiru Sv. Katarine, a po nastanku se smješta u 7. st.
6. Bogorodica iz 7. st. nastala je u Carigradu te je jedna od rijetkih ikona koja je preživjela ikonoklastičke borbe toga vremena. Nalazila se u carigradskoj kapeli Hagia Soros (Sveta relikvija) po kojoj je dobila i ime Agiosoritissa. Danas se čuva u rimskoj crkvi Sv. Marije od Krunice.
7. Blažena Djevica Marija oslikana na bjelokosnim koricama Lorškog evanđelistara (Codex Aureus iz Lorscha), potječe iz 8. st. Na lijevoj strani prikazan je Sv. Ivan Krstitelj, dok je s desne strane njegov otac Zaharija. Iznad njih se nalaze dva anđela koji drže medaljon u kojemu je Krist prikazan bez brade. Na dnu je prizor Isusova rođenja. Evanđelistar je nastao u Aachenu, a danas se jedan dio evanđelistara čuva u Vatikanu.
8. Bogorodica s Isusom iz 9. stoljeća, danas se čuva u Gruzijskom muzeju umjetnosti.