Može li biti milosrđa u politici?

Milost onima koji za milost nisu znali?!


U oprjeci s pojmom milosrđe su: zbrka, zlo, osuda... I sve to, evo, oslikava ozračje nastalo u Hrvatskoj nakon što su generali odlučili od predsjednika Milanovića zatražiti milost za – po definiciji – nemilosrdne udbaše.

Gotovina, Milanović, Plenković u sjeni Udbe

Gotovina, Milanović, Plenković u sjeni Udbe

Josip Vričko, Katolički tjednik

Poput onoga nikad dokraja identificirana drona što se nedavno strmoglavio – srećom! – samo na jednu zagrebačku livadu, odjeknulo je pismo hrvatskih generala kojim ti heroji Domovinskog rata, pod ravnanjem odvjetnika Ante Nobila, traže od hrvatskoga predsjednika Zorana Milanovića pomilovanje za Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Starih udbaša, kolokvijalno, ali uglavnom i točno kazano. I to baš na – Veliki petak, slijedom čega jedan komentator Večernjeg lista nije propustio prigodu kazati kako su, zapravo, bivši narodni tužitelj i sedam generala potpisali pismo kojim traže skidanje dvojice baraba s križa, udbaških zelota koji su u Njemačkoj već osuđeni na doživotni zatvor zbog orkestriranja ubojstava hrvatskog emigranta.

Neuspjelo skidanje s križa

  A glede „skidanja s križa“, treba kazati kako je „narodni tužitelj“ u srpnju 2019., kada se Perković vratio u Hrvatsku na izdržavanje kazne, novinarima povjerio kako očekuje „rasplet tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava“. No, ovih je dana Jutarnji list utvrdio kako je Strasbourg još u prosincu 2018. odbacio „apelaciju“ bivših šefova tajnih službi nekadašnje SFRJ, koji su, uz ino, ravnali monstruoznim ubojstvom hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Nobilo je, međutim, to prešutio. Baš, uostalom, kao i Mustačeva braniteljica, ponešto i inače samozatajnija, Lidija Horvat koja je prizivala rečeni sud u studenome 2019. kada su Nijemci njezina branjenika vratili u Zagreb na izdržavanje kazne.

Jasno, cijela aktualna „udbaška priča“ ne bi imala ovako dramatičan tijek, da nije riječ o pismu s generalom Antom Gotovinom kao prvopotpisnikom, kojemu su se pridružili generali: Ivan Čermak, Pavao Miljavac, Ljubo Ćesić Rojs, Davor Domazet Lošo i Luka Džank. (Što bi kazao Rojs kad bi Gotovina potpisao da idemo u pakao, ja bih s njim!) Ne misle, međutim, svi tako.

Generali su se, u biti, vrlo brzo našli u okruženju, izloženi baražnoj vatri s raznih strana. Bez obzira što su neki od njih tumačili kako milosrđe nema nikakve veze s pomilovanjem. Gotovina, sinonim za pobjedonosnu Oluju, nije se u početku obazirao. Međutim, kada je generale prozvao potpredsjednik Vlade i ministar branitelja, i sam ranjavani heroj Domovinskog rata Tomo Medved, odlučio je progovoriti. U podužoj izjavi koju su, jasno, mediji jedva dočekali, taj, sad već, (i) glasoviti potpisnik tumači kako o slobodi može govoriti onaj tko ju je jednom izgubio, pa tako i o tamnici može govoriti samo onaj tko je bio utamničen poput njega.

Oni(ma) koji pate

   Objašnjavajući uz to i kako je formula „oko za oko, zub za zub“ pogrešna za Hrvate jer samo nastavlja sukobe i stradanja. I potom izgovara, tj. piše ključnu rečenicu: „Pravda i ljudskost traže od nas da pružimo milosrđe“ – što je, jasno, žurno osvanulo kao naslov većine novinskih napisa. A enciklopedija Britannica uči nas kako je riječ milosrđe latinskoga podrijetla i znači sposobnost osjećaja samilosti i potpore onima koji pate. U Starom zavjetu označava ju pak riječ „rahamim“ i u figurativnom smislu izražava intiman, dubok i drag osjećaj koji veže dvije osobe. Pojmovi u oprjeci su: zbrka, zlo, osuda... I sve to, evo, oslikava ozračje nastalo u Hrvatskoj nakon što su generali odlučili od Milanovića zatražiti milost za – po definiciji – nemilosrdne udbaše.

    A cijelu je priču, očekivano, docirao rečeni Nobilo prometnuvši se oportuno, sad već, i u branitelja Gotovine & comp. Ispalio je kako bi i Franjo Tuđman,kao prvi, potpisao generalsko pismo, a odmah ispod njega potpisao bi se i ratni ministar obrane Gojko Šušak. E, tek je tad počelo. Zapravo, prizivanje pokojnoga prvog hrvatskog predsjednika išlo je u prilog onima koji, eto, traže milost. Mnogi su iz sjećanja prizvali činjenicu kako je baš Perković 1987. Tuđmanu vratio putovnicu, na temelju čega se on kasnije i uputio na svoju turneju po emigraciji gdje će, uz ino, u Kanadi upoznati i svoga kasnijeg najbližeg suradnika Šuška. Nije, također, zaboravljeno niti to da je Perković na Prvi opći sabor HDZ-a početkom 1990. bez viza i putovnica propustio oko 150 pripadnika hrvatske emigracije, te kako je u prvim godinama rata osiguravao 136 konvoja s oružjem, a da nije izgubljen niti jedan metak. A neki su se prisjetili i glasovita Tuđmanova alibija (...) nakon što su ga optuživali kako okuplja udbaše i oficire JNA: „Rat se ne dobiva s časnim sestrama.“

Duh Udbe i dalje kruži Lijepom našom

I u takvim okolnostima treba kazati kako – ne makar u hrvatskom slučaju – stara fraza: „Udba je naša sudba“, nije toliko izlizana koliko se mislio. Prije nešto malo više od dvije godine svjedočili smo uistinu kako duh Udbe i dalje kruži Lijepom našom. Hrvat s američkom adresom Renato Rančić posvjedočio je kako je njegova obitelj, iako je živjela u New Yorku, bila metom atentatora te kako je od 1945. do 1990. Udba počinila više od 100 političkih atentata u hrvatskim zajednicama: SAD-a, Njemačke, Kanade i Australije. Na što je lider Hrvatske seljačke stranke Krešo Beljak uzvratio: „Više od 100? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sr... i tko je uzrokovao ratove od '91. do '95. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su, nažalost, pobjegli Udbi.“

    Izazvao je, doduše, brojne reakcije, a ponešto, pod krinkom duhovitosti, i relativiziranja. Ipak, najrazložnije mu je, što danas nakon „pisma“ ima posebnu konotaciju, odgovorio Gotovinin haaški branitelj Luka Mišetić:

   „Ono što očito ne shvaća jest da su većinu ratnih zločina osuđenih od Haaškog tribunala počinili bivši pripadnici Jugoslavenske narodne armije ili Jugoslavenske komunističke partije. Dakle, ako Beljak misli da je Udba trebala ubiti više ljudi prije 1991. kako bi spriječila kasnije zločine, trebao bi žaliti što Udba nije ubila više pripadnika JNA i Jugoslavenske komunističke partije.“

Nakon čega – jer kontekst se naprosto nameće – nužno je vratiti se Nobilu koji je u priču, odvjetnički lukavo, upleo Tuđmana i Šuška. I on, slijedeći, doduše, Gotovinu, priziva milosti. No, taj tužitelj iz komunističkog doba bio je 1986. nemilosrdan u zagrebačkom procesu 87-godišnjem i bolesnom Andriji Artukoviću,dok je malo kasnije, 1991., u procesu u kome je pred zagrebačkim Općinskim sudom bio tužitelj, pokazao priličan senzibilitet prema udbaškom egzekutoru i kasnijem ratnom zločincu Željku Ražantoviću Arkanu te Goranu Hadžiću.

Udbaška provokacija – samo čija?!

Jasno, sve se dodatno zakompliciralo kada se u ovaj slučaj upleo onaj od koga se milost i traži – Zoran Milanović. Ali, ne odmah, kao što se od njega inače očekuje. Reagirao je tek kada je hrvatski premijer Andrej Plenković, između redaka doduše, doveo u pitanje autorstvo Gotovine i generala na(d) rečenim pismom, aludirajući na Nobila te, kako je to hrvatski predsjednik razumio, na njega kao koordinatora cijeloga projekta.

„Bio sam premijer, znam kako se može manipulirati. Premijer je jedan lažov. Ponovit ću. Nakon one huljske, udbaške provokacije Plenkovića i njegova klana, ja ne mogu i neću drugačije da svakoga tko legende Domovinskog rata dovede u vezu s Udbom, takve ću osobe zvati udbašima“, obećao je i ispunio obećanje. Od tada premijera više i ne zove nikako drugačije doli – Udbašenko dometnuvši (mu) i kako je sin majora KOS-a...

   Nije mu, dakako, ni Plenković ostao dužan. „On je tu sada u funkciji orkestrirana udbaškog poslušnika u kome optužuje HDZ. Mene, moga pokojnoga oca koji je umro prije nekoliko tjedana, da je udbaš, a da sam ja udbaš druge generacije. Patološki laže, optužuje mene da sam ja kazao da su generali udbaši, sve stvari koje ne stoje, koje nikad nisam izgovorio, niti mislim“, uzvratio je premijer i obznanio kako više Vlada, niti jedan ministar neće surađivati s predsjednikom. Čemu bi se, da je „živa“, Udba, uvijek navođena iz Beograda, beskrajno radovala.

Relikt(i) prošlosti

Trenutačno se ne zna hoće li Milanović pokazati milost prema Perkoviću i Mustaču. A pokaže li, dovest će se u prilično delikatnu situaciju te djelomice potvrditi hadezeovsku tezu kako nije riječ ni o kakvoj inicijativi generala (ni Nobila čak!), nego o njegovu i maslu njegovih suradnika. Naime, Ministarstvo uprave i pravosuđa Hrvatske u nešto više od dvije godine proslijedilo je na Ured predsjednika RH 274 molbe za pomilovanjem, a da Milanović tu svoju izravnu ustavnu ovlast nije iskoristio niti jednom. Štoviše, tijekom svoje predsjedničke kampanje govorio je kako je institut pomilovanja relikt prošlosti koji neće koristiti. Baš kao što bi, uostalom, trebala biti i Udba i udbaši – a, nažalost, nisu.

   Kako bilo, akteri „slučaja generalsko pismo“, s predsjednikom i premijerom na čelu, mogli bi pokazati milosrđe prema Hrvatskoj. Jer ovo što trenutačno gledamo i slušamo doima se kao režija nekadašnje Uprave državne bezbjednosti. Izravno iz – Beograda!