Sub, 29. Prosinac 2018. 14:00
Kad bijeli pokrivač prekrije sve staze, kad svakim domom počnu odjekivati smijeh i pjesma, kad svi unuci pohrle bakama u zagrljaj, tad Božić je, najradosniji kršćanski blagdan – rođendan Onoga koji nas ljubi i koji nas je naučio voljeti.
Priredila: Tina Matić
Nitko se ne zna veseliti kao djeca, odrasli kao da s godinama zaborave kako to sve skupa izgleda. No, na Badnjak i Božićno jutro i oni najozbiljnijeg srca sjete se bezbrižnoga djetinjstva, starog istinskog blagdanskog ozračja, i naravno, bakine trpeze.
Miris ljubavi i pažnje
Svatko u sebi čuva najljepše uspomene među kojima su neizostavni božićni dani kad su zajedništvo i blizina najmilijih jedino što je bitno. Sigurno se svi sjećaju kako su se među braćom, sestrama, i rođacima natjecali tko će prvi baki čestitati Božić.
A baki ipak nije važno tko će prvi kročiti na prag: svakoga dočeka s istim osmijehom i jednakom ljubavlju.
Potrudila se da već s vrata i mladi i stariji osjete neodoljiv miris svakojakih tradicionalnih specijaliteta. Nije to sve još na stolu, ali vlada užurbanost da svi što prije – u načelu poslije svete mise – sjednu na svoja mjesta kako bi otpočeo obiteljski ručak.
Baka je pripremila neizostavna jela, gotovo uvijek sarmu, tek ponekad bi načinila promjenu i na stol postavila umjesto nje kupus. Neki se nećkaju, ali sve se pojede kako bi što prije vidjeli što je još spremila svojim najdražima.
Napravila je ona pite svih vrsta, za svačiji ukus, od krompiruše, zeljanice, bureka i sirnice, potrudila se kako niti jedan unuk i unuka ne bi ostali uskraćeni. Spremila je i starinsko keške, ne tako bogato i skupo, napravljeno od piletine i pšenice ili geršla, ali jelo koje je naučila od svoje bake, a podsjeća da se nije uvijek živjelo u izobilju. Nije se uvijek moglo peći ni pečenje, domaćica bi ispekla tek jedan komad mesa, ali zasigurno najbolji koji je imala. Poslužila je i salate oko kojih se namučila jesenas praveći zimnicu da bi svojoj djeci obogatila božićnu trpezu.
Te starije žene naviknule su tu i tamo uštedjeti štogod, ali za Božić? Za Božić i na Božić se nije štedjelo. Skuhala je ona nebrojeno mnogo kolača koji inače i nisu bili dio jelovnika. Ispekla je patišpanju s ponekom grožđicom u tijestu, tu su i oblatne s više različitih filova, opet da se nađe za svačiji ukus. A šape? Koja ih domaćinska kuća nema za taj blagdan? Ipak, salnjaci su nešto drugo, oni se mogu pronaći samo kod najvještijih baka. Tu je i pečeno tijesto u obliku janjeta, prava senzacija za najmlađe koji se uprljaju šećerom u prahu dok jedući slasne komadiće ne bace kolač u zaborav.
Bilo kako bilo, svaka baka uložila je mnogo vremena, u svaki specijalitet utrošila je malo sebe, mnogo ljubavi i neizmjerno puno truda.
Božić nije ispod jelke
Čini se kao da je u posljednje vrijeme sve krenulo nekako drugačije. Blagdan kojeg slavimo 25. prosinca kao da je mnogima postao reklama, iskomercijaliziran događaj i umotani skupocjeni dar pod jelkom.
Običaji koji taj dan čini tako posebnim, nove generacije zaboravljaju, zapostavljaju.
Na božićnom ručku kod bake objed nije počinjao prije zajedničke molitve, zahvale Malenom Isusu što je darovao najljepše sklonište – obitelj koja ima tu sreću biti zajedno.
Isti taj ručak tijekom kojeg su se svi članovi smijali, pričali priče i utrkivali za riječ, završavao bi starim običajem gašenja svijeća pri čemu bi obično djed, kao glava kuće, kruhom, praveći znak križa, utrnuo blagdansku svijeću. A danas kao da je važnija kićenost.
Ljudi su i prije jedni druge darivali, mnogo jednostavnijim i ne tako precijenjenim stvarima. Osim pokoje sitnice, davali su nešto mnogo važnije – poklanjali su jedni drugima vrijeme, osmijeh, dobrodošlicu. „Božić je slatko doba u kojem moramo zapaliti vatru gostoljubivosti i izvanredan plamen milosrđa u našem srcu“, riječi su američkog pisca Washingtona Irvinga koje svakoga ovog Božića trebaju nagnati da zaklopi oči, otvori dušu i srce kako bi osjetio miris Božića iz bakine kuhinje, miris istinske radosti i brige.