Nešto kao oksimoron

Može li oružje donijeti - mir?!


Može li jedan nedavni Papin intervju s jasnom kritikom Rusije, ali istodobno i tihom kritikom zapadne logike, kada je riječ o naoružanju, biti, kao što se pita DW, put ka oživljavanju revolucionarnih stečevina Helsinkija u vrijeme hladnoga rata?

Franjo i Kiril – nekad bilo

Franjo i Kiril – nekad bilo

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Bilo je tijekom ruske „specijalne operacije“ u Ukrajini nekoliko prigoda kako bi Sergej Mikejev izišao iz anonimnosti. I taj je ruski politolog – neki ga, doduše, atributiraju i kao samozvanog –  svaku iskoristio. Prvotno se etablirajući kao donositelj loših vijesti, najavljujući, prijeteći štoviše – nuklearni(m) rat(om). Vjerovalo se čak kako paniku nije širio po vlastitu nahođenju, nego po kremaljskoj narudžbi. Puštao je, mislilo se, Putinove probne balone. Kako bilo, prije desetak dana gostujući na državnoj televiziji, Mikejev je, na zaprepaštenje voditelja koji (po staroj matrici iz veljače 2022. i početka rata) i dalje prijeti NATO-u, žestoko reagirao.

Smirite se, drugovi!

„Imamo lavinu informacija, čak i u našim mainstream medijima, o tomu kako je sve strašno, 500 puta dnevno govore o tomu koliko se oružja šalje Ukrajini i da su zastrašujuća te kako će to dovesti do trećeg svjetskog rata. Običan čovjek pita se što će se sad dogoditi, a dobije odgovor – smirite se, drugovi, sljedeće je treći svjetski rat, nastavite raditi, ne brinite se ni o čemu, dolazi nuklearni rat“, ironičan je (malo...) taj politolog koji se onda i pita: što je to. „Je li to normalno? Mnogi ljudi su stvarno zabrinuti“, konstatira ne spominjući, dakako, svoju ulogu u stvaranju ozračja koje je na granici panike. Ne, jasno, samo u Rusiji.

   Slijedom ovoga Mikejevova nedavna okretanja ćurka, treba se glede „zastrašujućeg oružja“ prisjetiti i izjave kardinala Pietra Parolina sredinom svibnja. Državni tajnik Svete Stolice svoja je promišljanja na ovu temu s novinarima podijelio na marginama sastanka šefova diplomacije bogatih zemalja G7 u Njemačkoj, na kome se (baš) raspravljalo o isporuci oružja Ukrajini.

 „Postoji pravo na oružanu obranu u slučaju agresije“, konstatirao je odgovarajući na pitanje o državama koje se naprosto utrkuju u najavama više negoli, istina, u slanju oružja ruskoj žrtvi. Dodavši, kako su ga citirale agencije, da je to pravo upisano u Katekizam Katoličke Crkve – pod određenim uvjetima. „Iznad svega uvjet je proporcionalnost, a zatim da odgovor ne proizvodi veću štetu od one koju je prouzročila agresija. Ovo je u kontekstu 'pravedna rata'. Kazao bih kako se pitanje slanja oružja Ukrajini može staviti u taj kontekst“, vjeruje Parolin.

   I kad smo (već) kod proporcionalnosti, podatci s kraja svibnja govore kako je Ukrajina već dobila više od 30 milijardi dolara vojne pomoći. Prema procjenama brojnih analitičara, vrijednost te pomoći u idućih nekoliko mjeseci mogla bi biti udvostručena ako se ostvare sve najave.

Bidenovi ključni ciljevi

    A, primjerice, Joe Biden početkom lipnja obznanio je kako će Sjedinjene Države poslati Ukrajini napredne raketne sustave i strjeljivo „kako bi preciznije gađala ključne ciljeve na bojnom polju“. Treba, međutim, napomenuti i kako je ruski vojni proračun za prošlu godinu bio 65,9 milijardi dolara i kako Moskva neće skrštenih ruku gledati kako se Kijev naoružava – točnije kako ga naoružavaju.

    Nakon čega, ma koliko se u rečenom kontekstu činilo uzaludnim, treba podsjetiti i na činjenicu kako je kardinal Parolin krajem travnja, kada je već svakomu bilo jasno da Putin neće stati dok ne ostvari svoj plan, energično branio beskompromisno „ne“ pape Franje o ponovnom naoružavanju u svezi s ratom u Ukrajini. „Oružje je slabo rješenje, međunarodna zajednica se mora radije usredotočiti na pregovore i pronaći novi stav prema ratu i miru“, upozorio je kardinal u Rimu, kako ga je prenio Vatican News, nadovezujući se, u biti, na stav Svetoga Oca kako je planirano naoružavanje europskih država glede rata u Ukrajini – ludilo. I sve to samo nekoliko dana nakon što su Njemačka i Italija, između ostalih, najavile da će povećati svoju vojnu potrošnju. Istina, ova prva je malo kasnije revidirala svoj stav o slanju oružja u Kijev jer bi – drži službeni Bon – Moskva to mogla protumačiti kao objavu rata. Što nedvojbeno ima (neke) logike.

„Umjesto toga“, drži šef vatikanske diplomacije, „snažan odgovor bio bi onaj koji poduzima mirovne inicijative uz uključivanje svih dionika, odnosno inicijative za okončanje borbi kako bi se postiglo rješenje putem pregovora“. Zapravo, sve ono na što neumorno poziva Papa. Uz to, Parolin je naglasio kako bi vladajući morali izići iz ovog pakla uništenja te putem pregovora tražiti i neugodna rješenja, implicitno misleći na nacionalne interese kao što je opskrba energijom iz ruskih izvora. „Ako je cilj trajni mir, ne postoji način da se zaobiđu rješenja koja podržavaju obje strane“, podsjetio je Parolin na bit – kompromisa kojim, više-manje, završava svaki rat.

Lajanje na ruskim vratima

  A kad je riječ o kompromisu, čini se kako je Franjin ekskluzivni intervjuza Corriere della Sera početkom prošloga mjeseca prošao gotovo ispod radara. Ne, dakako, cijeli, ali svakako onaj dio koji su poneki mediji kasnije krstili iznenađujućim. Papa je pokušao razlučiti o motivima koji ruskog predsjednika tjeraju na sukob. „Možda je razlog tomu NATO koji je lajao na vratima Rusije“, zapitao se i odmah nadovezao: „Ne postoji način da saznam je li Putinov bijes isprovociran nečim, ali sumnjam na to da je njegov bijes potaknut ponašanjem Zapada.“ Kazao je, također, i kako zapravo ne zna što misliti o vojnoj pomoći ukrajinskim braniteljima.

 „Ne mogu odgovoriti na to pitanje, živim predaleko – ne znam je li ispravno opremati ukrajinske borce“, kazao je Rimski biskup koji je uistinu od kraja veljače kada je rat počeo, kucao na brojna vrata ne bi li ga zaustavio. Čak je i osobno pohodio ruskog veleposlanika u Rimu ne bi li utjecao na pacifikaciju kremaljskog ratobornika. Pokušao je, uz posredovanja kardinala Parolina, izravno razgovarati s ruskim predsjednikom u – Moskvi! No, iz Kremlja – muk. „Bojim se da se Putin ne želi susresti sa mnom“, kazao je za rečeni talijanski list. Sve u svemu, tijekom ukrajinske krize uspio se probiti samo do patrijarha Kirila. Ali, i to je bio uzaludan trud.

„'Razgovarali smo 40 minuta putem Zooma. Prvih dvadeset minuta, a držao je karticu u ruci, čitao mi je sva opravdanja za rat. Slušao sam i rekao mu: 'Ne razumijem ništa od ovoga. Brate, mi nismo državni klerici, ne možemo koristiti jezik politike, samo Isusov'“, prepričao je novinarima svoje iskustvo s poglavarom Ruske Pravoslavne Crkve.

Putinov ministrant

 Na što mu prozvani nisu ostali dužni. Žurno su uzvratili kritizirajući ga, prije svega, jer je pozvao Kirila da ne bude "ministrant" Kremlja, aludirajući na Franjin intervju za Corriere della Sera u kome je izrijekom primijetio da je Kiril podržao rat u Ukrajini te mu poručio kako ne smije postati Putinov ministrant. „Papa Franjo izabrao je pogrešan ton da bi prenio sadržaj tog razgovora“, ocijenila je Moskovska patrijaršija, napose nezadovoljna što se Kirilov sugovornik i „brat u Kristu“, kako su se donedavno među sobom titulirali, njihova razgovora od 16. ožujka sjetio nakon mjesec i pol. No, Papinu dvojbu je li uzrok rata u Ukrajini to što je „NATO lajao na vratima Rusije“ – nisu, zanimljivo, komentirali. Što sugerira kako je dijalog Moskva – Vatikan prekinut vjerojatno i na dulje vrijeme. I što sad?!

Deutsche Welle u svome nedavnom uredničkom komentaru, primjerice, priziva Helsinšku konferenciju 1975. Tijekom hladnog rata Amerikanci, Kanađani, Sovjeti i 30-ak europskih zemalja su na Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju u finskoj prijestolnici postigli revolucionarno otkriće: obvezali su sami sebe na suradnju, poštivanje nepovrjedivosti granica i na rješavanje sukoba mirnim putom. Što je do danas ostao veliki europski trenutak, drži DW pitajući se: „Može li Franjo, mogu li Crkve stremiti tome cilju? Ako već nemaju trupe, imaju li dovoljno diplomatskih saveznika? Možda je Papin intervju s jasnom kritikom Rusije, ali istodobno i tihom kritikom zapadne logike kada je riječ o naoružanju, korak na takvu putu?“

Nema drvene peći

Puno je uistinu tu pitanja. A Katolička Crkva dala je, čini se, već ključni odgovor-stav: „Oružje je slabo rješenje, međunarodna zajednica se mora radije usredotočiti na pregovore i pronaći novi stav prema ratu i miru.“ Dakle, na tragu – Helsinkija. Ili, u prijevodu: nema mira dok se zvecka (silnim) oružjem.

Baš kao što nema ni drvene peći.