pet, 25. travnja 2025. 23:05
Kako ne biti ogorčen na pretvaranje smrti Pape u nekakav morbidni spektakl plesa mrtvih koji će se možda uskoro pojaviti na mnogim profilima diljem bespuća interneta i tko još normalan objavljuje sliku sebe živog i pokojnika…
Piše: Oliver Jurišić, KT
Nečija smrt je trenutak ozbiljnosti. Trenutak tišine. Trenutak zahvalnosti za svoj i njegov ili njezin život. Trenutak razmišljanja o vlastitoj smrti. To je i trenutak gdje se sebe preispituje. Trenutak u kojem se ako treba i iskreno kaje i žali zbog toga što se pokojnom za života nije pružilo ono što bi trebalo pružiti uvijek i onda kad je to teško, od ljubavi do razumijevanja i svega onoga što nekomu dugujemo jer smo svjesni da smo mu to propustili pružiti. Nečija smrt trenutak je poštovanja. Onog poštovanja koje nad odrom mrtvog ništa ne govori, ništa ne čini, samo dostojanstveno šuti i moli. Poštovanja koje čovjek osjeća čak i onda kad činjenici i trenutku smrt ne pridaje nikakvu drugu važnost i značenje osim pukog biološkog postojanja koje je dočekalo svoj prirodni svršetak.
Gdje je nestalo poštovanje?
Gledajući gomilu koja bez ikakvog poštovanja i dostojanstva mobitelima pristupa tijelu pape Franje i fotografira ga kao da je riječ o izložbi mrtvih, a ne tijelu čovjeka bio on papa ili netko drugi i tako od njegova tijela otima i ono malo dostojanstva i poštovanja koje zaslužuje i koje mu je preostalo, čovjek se ne može ne zapitati – bio vjernik ili ne – hoće li sada mrtvo tijelo pape Franje biti nekakav puki predmet koji se bez poštivanja bilo kakve privatnosti nečije smrti izlaže očima tolikih i gdje je nestao taj osjećaj poštovanja pred tijelom pokojnika.
Gdje je tu i svijest i osjećaj nekih vjernika koji umjesto pobožne i tihe molitve pred njegovim odrom iz svojih džepova, ruksaka i jakni vade telefone i bjesomučno slikaju kao da bi tijelo pokojnog Pape moglo naglo negdje odjednom nestati i više ne biti dostupno za to izrabljivanje smrti, odakle je odsutno svako poštovanje i obzir.
Kako ne biti ogorčen?
Otužno je gledati tu pomalo i nekulturnu i bezobzirnu gomilu „kršćanskih i katoličkih“ paparazza kojim svojom nepristojnošću, nekulturom i neuljudnošću sablažnjavaju one pobožne i dobronamjerne ljude koji su došli bez ikakve pompe i želje da istaknu sebe iskazati posebnu zahvalnost papi Franji.
Kako ne biti ogorčen na pretvaranje smrti Pape u nekakav morbidni spektakl plesa mrtvih koji će se možda uskoro pojaviti na mnogim profilima diljem bespuća interneta i tko još normalan, ako i normalnih ima objavljuje sliku sebe živog i pokojnika na istom mjestu u želji da tom morbidnošću pokaže poštovanje njegovu tijelu, njegovu životu i djelovanju.
Cirkus i spektakl
Žalosno je promotriti u što se na kraju zamalo pretvaraju izrazi poštovanja pred njegovim odrom i teško bi bilo usprkos kojekakvim tumačenjima i shvaćanjima ustvrditi kako bi i on sam bio za to da se od njegova mrtvog tijela pravi cirkus i spektakl koji oni koji su odgovorni očito ili ne znaju zaustaviti ili ne žele ili ga nisu predvidjeli.
Gledajući ta naguravanja i naslikavanja oko mrtvog tijela Pape pobožan vjernik ne može ne osjetiti ništa drugo doli tugu što se izgleda potpuno izgubio onaj dobri i ozbiljni ljudski osjećaj poštovanja pred nečijom smrću i što je jedan ružni i sablažnjivi „turizam smrti“, gledajući sve te silne bljeskalice, ušao i u jedan takav sveti prostor kao što je bazilika Svetog Petra u Rimu.