Vjerovati i živjeti

Nekoliko crtica iz teologije smrti Karla Rahnera


Što je to zapravo najsmrtonosnije u samoj smrti? Je li to onaj biološki kraj života, dijeljenje duše od tijela ili, prije svega, naš strah od smrti? Rahner će odlučno tipovati na ovo posljednje.

Karl Rahner (Foto: theophilusjournal.files.wordpress.com)

Karl Rahner (Foto: theophilusjournal.files.wordpress.com)

Piše: dr. vlč. Mario Bernadić, Katolički tjednik

Nakon nekoliko posttridentskih stoljeća poprilične ustaljenosti i nepromjenjivosti, 1950-ih u katoličkoj teologiji konačno počinju puhati neki novi vjetrovi. Početak naznačene mijene će uvelike biti nagoviješten enciklikama pape Pija XII.: prvo Divino afflante Spiritu iz 1943., te Humani generis iz 1950. Prva se bavila nekim novim naglascima iz domene biblijskih istraživanja, a druga pitanjima stvaranja svijeta i čovjeka, pri čemu su obje sa sobom donosile određeno diskretno i postupno otvaranje prema novim znanostima i njihovim saznanjima. Otprilike u sličnom kontekstu će i glavni junak današnjeg teksta, znameniti njemački teolog Karl Rahner 1951. objaviti teološki vrlo dalekosežan članak: Kalcedon – Kraj ili Početak? (Chalkedon: Ende oder Anfang?). Riječ je o tekstu urađenom u povodu 1500. godišnjice Kalcedonskog sabora, i nekako se vrlo brzo sam po sebi ispostavio kao svojevrsni programski nagovor nadolazećeg Drugog vatikanskog koncila. „Rahner je ovdje govorio o svojevrsnoj samotranscendenciji svake formule; 'ne jer je kriva, nego upravo jer je istinita' mora se uvijek nanovo promišljati: 'ona ostaje živa tumačenjem'.“ (W. Kasper). Naime, Rahner ovdje donosi jedno novo poimanje istine. Dotad se na istinu u Crkvi gledalo više monolitno. Ona je bila nešto dično, solidno i potpuno nepromjenjivo. No, sada ju se počelo gledati kao na živo biće koje raste, razvija se, prolazi kroz različite životne faze, baš kao i kroz mnogobrojne probleme i izazove. Nešto poput čovjeka: to je uvijek on isti, premda se stalno mijenja. A iz svega ovoga će proizići i jedan novi pristup crkvenim dogama koje će nekoliko godina kasnije preuzeti i dobri papa Ivan XXIII.: „Isti sadržaj, novo tumačenje.“

Rahnerov teološki opus je „zastrašujuće“ velik, tako da ćemo se ovdje u skladu sa svetkovinom Svih Svetih usredotočiti prvenstveno na njegovu teologiju smrti.

Što je zapravo smrt?
Tradicionalno-kršćanski gledano, smrt predstavlja trenutak dijeljenja čovjekove duše od tijela, te samim tim definitivni svršetak njegova zemaljskog proputovanja. Također, tradicionalno gledano, smrt je uslijedila kao kazna za grijeh praroditelja. Međutim, u Rahnerovo vrijeme je nasuprot spomenute objavljene istine vjere sve više iskakala i ona njoj suprotstavljena istina prirodnih znanosti koja je smrt vidjela kao jedan sasvim prirodni proces svršetka i raspada života. I zatim, sasvim logično, ovdje se ispostavilo vrlo izazovno pitanje: Priroda ili grijeh, tko je na kraju bio u pravu glede smrti? Rahner će za svoje vrijeme vrlo smiono prihvatiti tezu da je Adam u biološkom smislu možda ipak morao umrijeti, pa čak i da nije sagriješio, no to ne znači da on na kraju nije bio kažnjen, te da se ta kazna po sebi nije ticala same smrti. Da bismo ovo lakše shvatili, Rahner ovdje otprilike postavlja pitanje što je to zapravo najsmrtonosnije u samoj smrti? Je li to onaj biološki kraj života, dijeljenje duše od tijela ili, prije svega, naš strah od smrti? Rahner će odlučno tipovati na ovo posljednje. Najstrašnije u samoj smrti je to što je se bojimo, te što ju doživljavamo s pomanjkanjem vjere i nade, a tu bi negdje ujedno bila i istinska posljedica prvog grijeha: Adamov novostečeni strah pred Bogom. Ono što mu je do jučer bilo sasvim prirodno, sad mu je odjednom uznemirujuće te skriva svoju golotinju pred Gospodinom (usp. Post 3,8-10). Uspoređujući to s današnjim vremenom, u grijehu nije najstrašnije što čovjek sada ima nešto za ispovjediti, nego to što čovjek više nema hrabrosti ispovjediti ono što bi sad trebao ispovjediti. Prirodan i blizak odnos s Bogom po grijehu se izrodio u neprirodan i zastrašujući odnos. Veza milosti je prekinuta i sad te užasava baš ono što bi te jedino moglo izliječiti. Da je Rahner ovdje bio uistinu na dobrom tragu, svjedoče i navodi, za ono vrijeme važećeg, Katekizma svetog pape Pija X.:

■ 59. pitanje: Kako su Adam i Eva kažnjeni za svoj grijeh?

Odgovor: Adam i Eva izgubili su milost Božju i pravo na nebo koje su imali, prognani su iz zemaljskog raja, pa su doživjeli brojne nevolje duše i tijela, a bili su osuđeni umrijeti.

■ 60. pitanje: Bi li oni bili oslobođeni od smrti da nisu sagriješili?

Odgovor: Da Adam i Eva nisu sagriješili i da su ostali vjerni Bogu, bili bi sretno proveli neko doba na zemlji, a onda bi ih Bog prenio bez smrti na nebo gdje bi uživali život vječni i slavu.

Premda se u 60. pitanju spominje ono „bez smrti“, ipak se spominje i ovo da Adam ne bi vječno ostao u stanju zemaljskog raja, nego bi prije ili kasnije s Evom bio prenesen na nebo gdje bi uživao život vječni i slavu. Dakle, u tom slučaju bi svejedno nekakva velika promjena morala zadesiti Adama i Evu kako bi na kraju bili u stanju egzistirati na način nebesnika, a to bi izgledno bila u konačnici jedna smrt koja to zapravo nije. Upravo na to misli i Rahner: Kad bi naša vjera bila potpuna, tada ne bismo pred sobom ni vidjeli nekakvu strašnu i neizvjesnu smrt, nego samo prirodni i predivni prijelaz na višu razinu postojanja, dakle upravo ono kako i jesu umirali blaženici i svetci unutar povijesti spasenja.

Recimo, Sv. Stjepan, đakon i prvomučenik, pod kišom kamenica te bujicom kletvi i psovki on zapravo kao da ne primjećuje ni jedno ni drugo. On samo vidi otvorena nebesa i gore Kralja svoga na prijestolju, a ispred sebe gomilu nesretnika potrebnih Božjeg oprosta i smilovanja. Kao da je jedini on tu koji ne umire. A to i jest bila prava realnost gledana duhovnim očima. Stjepan je svjedočio njihovoj (mogućoj) konačnoj propasti, a ne oni njegovoj. On se, naime, upravo bio uputio na Nebo, dok su njegovi ubojice činili strašni smrtni grijeh (usp. Dj 7,55-60). Ovdje je svakako simptomatično što Sv. Luka završava naznačeni izvještaj o Stjepanovu mučeništvu konstatacijom da je na kraju „usnuo“ (a ne umro ili poginuo), a na to je kasnije izgledno mislio i sam Rahner: Gdje je vjera potpuna, tu nema mjesta govoriti o smrti...

Fanatici, svetci i mučenici
Tako nekako cijela problematika umiranja za Rahnera se vrti oko čovjekova stava o umiranju. Smrt je neosporna činjenica našeg života, ali kakav ćemo stav zauzeti o njoj, to je u konačnici do samih nas i naše slobode, a ne do smrti.

On se zatim nadalje u svojoj Zur Theologie des Todes osvrće na nebrojene primjere mučenika koji su hrabro, svojom krvlju kroz dugu kršćansku povijest svjedočili za Isusa. Ne samo da su mnogi od njih zbog toga bili proglašeni svetcima i blaženicima, nego se zapravo sam kult svetaca i rodio iz primarnog kulta mučenika. Dakle, kršćani su od najranijih vremena bili zadivljeni ovakvim svjedočanstvima, i rado su se molitveno i liturgijski bili okupljali na grobovima mučenika.

Međutim, Rahner istodobno primjećuje da Crkva nikad nije kanonizirala mučenike sektaše i fanatike, pa makar oni bili i kršćanske orijentacije. Pitanje je zašto?

Fanatici su već po svojoj uvrnutoj prirodi praktično potpuno neustrašivi i kao da im se žuri da umru, a ovo sve skupa u konačnici i nije posve normalan ljudski čin. Rahner ovdje u maniri novije psihologije primjećuje da je sasvim normalno i ljudski bojati se. Samim tim, istinska hrabrost ne znači biti posve neustrašiv, nego ustrajavati u plemenitim nastojanjima usprkos svome prirođenom strahu. Slično tako, niti jedna živa, duboka vjera nije neko posve, kao po loju, glatko vjerovanje, nego to je ono abrahamovsko „u nadi protiv svake nade“ vjerovati (usp. Rim 4,18).

Što biva s čovjekovom sviješću nakon smrti?
Nigdje se na svijetu ne kaže „Ja duh“ ili „Ja duša“, ili opet ono „Ja tijelo“. Jer ja sam ja, a duh, duša i tijelo su nešto što meni pripada. No, što je to ili, možda bolje, tko je to taj „Ja“? Koliko za sada znamo, taj Ja je nekakvo središte našeg bića i svijesti koje proizlazi iz sinergijskog jedinstva prije spomenutih dijelova. Međutim, s tim se dolazi do teškog pitanja o sudbini „Ja“ poslije smrti.

Ovo svakako ne predstavlja problem za jednu platonističku perspektivu u kojoj je duša istinski identitet čovjeka. Tu je sve bilo jasno ili su barem platonisti tako mislili. Duša se u smrti oslobađa tijela, a to smo zapravo onda pravi „duševni“ Mi. No, u onoj prije spomenutoj aristotelovskoj perspektivi, vidjeli smo, ostaje pitanje: ako sam ja moja duša, zašto onda nikad ne kažem „Ja duša“, nego uvijek „moja duša“, dakle nešto što meni pripada, a ne nešto čemu sam ja kao svjesno biće identičan? Dodatni argument u prilog aristotelovske teze bi glasio: Svi znamo što biva s ljudima kojima mozak uslijed teške traume ili bolesti bude znatno oštećen. Oni najčešće vegetiraju do kraja života, izvan svjesnog stanja ili u najboljem slučaju posve sužene svijesti. Reklo bi se, uzalud ti velika duša, ako mozak ne funkcionira... Stoga se u aristotelovskoj perspektivi činilo posve jasnim da samo cjelovit živ i zdrav čovjek može biti i svjestan čovjek.

Ovo svakako po sebi može iritirati jedno pobožno kršćansko uho, međutim Aristotelova teza je po sebi zapravo znatno bliža onom izvornom biblijskom nauku koji glede posljednjih stvari jedino poznaje uskrsnuće od mrtvih na kraju vremena, ali ne i duhovno nadživljavanje nakon smrti, što je po sebi zapravo bio upliv grčkog mišljenja na onu izvornu hebrejsku misao. No, čekaj malo... Ne kaže li Isus sam onom „dobrom“ razbojniku da će već tog istog dana biti s njim skupa u raju, dakle i mimo uskrsnuća od mrtvih? Dakle, problem je sljedeći: Duša bez tijela je samo pola čovjeka, ali u našu vjeru ipak spada da ćemo nastaviti postojati odmah iza smrti. Baš mi, i to pravi mi.

Rahneru nije bilo mrsko, pa se opsežno pozabavio i ovim problemom. Prihvaćajući spomenutu aristotelovsko-tomističku tezu o svijesti kao o karakteristici živog i cjelovitog čovjeka, no ne umanjujući pri tome ni onu novozavjetnu vjeru u duhovno nadživljavanje nakon smrti, on dolazi do toga da će duše i dalje morati biti „prislonjene“ uz neko tijelo, a za vjerne spašene to će biti proslavljeno tijelo Kristovo. Zanimljiv put je predložio i za one koji će prvo morati malo u čistilište. On primjećuje kako se u crkvenoj tradiciji glede čistilišta uvijek govori o jednoj vremenitoj kazni (a ne vječnoj) u čistilištu, a vrijeme je opet po sebi posljedica, a ne pretpostavka materije, što bi za njega u konačnici značilo da je čistilište na neki čudan način po sebi materijalno mjesto. Odnosno, preciznije, on kaže da duše u smrti ne postaju akozmične, nego svekozmične. Na danom mjestu (Zur Theologie des Todes) Rahner ne govori izravno što će biti s dušama prokletnika, ali iz naznačena konteksta proizlazi da bi se njihova kazna mogla zrcaliti baš u jednoj posvemašnjoj izgubljenosti u prostor-vremenu. Ostavljene da besciljno lutaju bez ikakva sidrišta, bez dobra utočišta, uronjene u vječiti košmar, lišene prave svijesti.

A zašto čovjek toliko za života mora patiti?
Romano Guardini
je bio Rahnerov prijatelj, također veliki katolički teolog, i zbog krhka zdravlja je zadnjih godina života baš jako puno bio propatio. U jednom svom pismu upućenom Rahneru rekao je da će prvo što će pitati izravno Boga nakon što umre biti upravo ovo - zašto je toliko puno za života morao propatiti?

U jednom eseju o patnji Rahner prolazi i analizira različite teoretske scenarije o patnji. Po odgovoru klasične kršćanske teološke metafizike, uzrok svekolike patnje leži u zloiskorištenoj slobodi i pobuni stvorenja. Međutim, u samom kršćanstvu pronalazimo i neke druge odgovore. Tako je kršćanska ascetika oduvijek imala znatno pozitivniji pogled na patnju, kao na svojevrsni zlatni put razvoja krjeposti. Što više kušnji i nedaća, to više pročišćavanja za našu grješnu dušu. No, opet, Rahner glede ovoga daje prednost Dostojevskom koji primijeti da sve ovo skupa nije vrijedno jedne dječje suze. Postoji također i onaj moderni medicinski odgovor koji bol i patnju također poima kao nešto posve prirodno i pozitivno, kao svojevrsne indikatore bolesti i problema koji su nas zadesili, pa nam kao takvi nepogrješivo sugeriraju da nešto trebamo brzo poduzeti. Ima tu svakako i nekih drugih pokušaja odgovora, ali Rahner na kraju zaključuje da niti jedan od njih nije posve dostatan i sveobuhvatan. Stoga on konstatira da je patnja na kraju nešto tajnovito i otajstveno, naprosto dio sveobuhvatnog otajstva Božjeg. Stoga zaključno govori kako ćemo na kraju, nakon smrti doista od Boga dobiti odgovor o našim životnim patnjama, ali da to neće biti jedan, tako da kažemo, intelektualni odgovor, nego odgovor posvemašnje Božje ljubavi. Jer samo Ova može iscijeliti sve naše rane, jer samo Ona može okončati sva naša ljudska pitanja.