Obitelj na dlanu

Neprocjenjive majčine ruke


Između ostaloga, godišnji odmor i služi tomu da se čovjek odmori i odvoji makar nakratko od uobičajenih dužnosti i rutine kako bi im se vratio s obnovljenom voljom i riješio možda i ono što je tko zna koliko dugo već odgađao.

Piše: Danijela Blažeka

Tako se i ja obično sredinom ljeta, dok mi je većina obitelji još rasuta po raznim šahovskim natjecanjima ili kod bake i djeda na moru, odmorena i obnovljena elana prihvatim rješavanja čitavog niza manjih, ali fizički i vremenski zahtjevnih obveza za koje tijekom godine nisam imala ni volje ni vremena. Nešto treba malo bolje očistiti ili zamijeniti, prebrati ormare s odjećom i vidjeti što je još nosivo, a što nije, sašiti ponešto i obaviti još čitav niz drugih sličnih poslova. Istodobno kako se tko od obitelji vraća ili odlazi, tako se svako malo iz potpunog mira našeg obiteljskog doma najednom nađem suočena s poplavom kufera i odjeće koju treba što prije oprati i iznova spakirati.

Pedagozi i psiholozi po školama imaju svoje radno vrijeme i plaću koju dobivaju za posao koji rade. Koliko bi koštao, primjera radi, samo taj segment brige majke, sa svim prekovremenim satima i dežurstvima (plus PDV)? I, još važnije, komu bi se naplatio? Državi? Društvu? Djeci jednog dana?

U takvim trenutcima perilica obično radi u tri smjene i osnovni je problem gdje prostrijeti svu tu odjeću za koju čak ni naši kapaciteti pranja i sušenja velike obitelji nisu dovoljni. U tom kaosu koji traje kratko, ali intenzivno samo se dobro organizirana i "uvježbana" majka obitelji može snaći. No, nije to ništa drugačije od brojnih situacija u kojima se i inače tijekom godine svaka majka veće obitelji nađe. Umijeće balansiranja svega onoga što se od nje očekuje i učinkovita rješavanja bezbrojnih naoko sitnih, ali nužnih zadataka ono je što već spada u opis njezina "radnog mjesta" i majstorstvo je svoje vrste.

Besplatna majčina ljubav

   Prevrćući prije nekoliko dana još jednu čarapu u nizu onih koje sam upravo prostrla i provjeravajući istodobno što je od već ranije prostrte robe suho kako bi se moglo skinuti i napraviti mjesto za prostiranje nove, tek oprane odjeće, zapitala sam se koliko bi čovjek morao platiti nekomu za sav posao koji obavljam za svoju obitelj. I to obavljen onako kvalitetno kako ga ja sama obavljam, a ne tek toliko. Vidjela sam dva ili tri puta u nekim člancima po novinama kako netko pokušava izračunati koliko bi takav rad vrijedio u novcima prema cijeni radnog sata koja se naplaćuje za poneke poslove koji postoje na tržištu rada. I svaki put iznos je ispao zastrašujuće velik, premda se izračun radio prema veličini prosječne obitelji i obuhvaćao je samo one poslove čija se cijena mogla izračunati i kojih se autor članka sjetio. Koliki bi pak bio kad bi se napravio za neku veću obitelj i kad bi se uračunalo sve ono što majka (ili otac) u njoj napravi? A ipak, sve mi to radimo potpuno besplatno i kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Pedagozi i psiholozi po školama imaju svoje radno vrijeme i plaću koju dobivaju za posao koji rade. Koliko bi koštao, primjera radi, samo taj segment brige majke, sa svim prekovremenim satima i dežurstvima (plus PDV)? I, još važnije, komu bi se naplatio? Državi? Društvu? Djeci jednog dana?

Dar društvu

   Neobična pitanja. Meni ih je bilo neobično postaviti, pa makar sam ih postavljala samoj sebi. Unatoč svoj koncentriranosti na novac današnjeg vremena, naš je svijet zapravo sazdan na nizu poslova koje ljudi obavljaju bez ikakve novčane naknade, pa i bez ikakve naknade ili priznanja uopće, osim vlastita osjećaja da smo napravili nešto dobro i korisno. Svi mi to znamo i tako funkcioniramo. Pa čak i kod mnogih poslova za koje postoji propisana plaća i satnica, pojedini ljudi obavljaju ih tako zauzeto i kvalitetno da ni daleko viši iznos od propisanog ne bi bio dovoljan da pokrije taj trud. To je njihov dar društvu, njihov odgovor na poziv vlastite savjesti. Činjenica je da taj neplaćeni, dragovoljni doprinos čini veliku većinu svega što se svakodnevno napravi u svijetu. Plaćeni rad čini uistinu tek zanemarivo mali dio u tome. I to je u redu. Gdje bismo stigli kad bi svatko tko nešto napravi tražio plaću za to? Unatoč novcu koji polako postaje mjera svega, zbacivši s tog mjesta čovjeka koji je pak prije toga s njega zbacio Boga, ljudsko društvo uistinu ne funkcionira tako. Obitelj je prvi primjer toga. No daleko od toga da je jedini.

Zaboravljena istina

   Ono, međutim, što se kod nas još uvijek smatra normalnom solidarnošću, nešto je za što se u zapadnom svijetu, pogotovo u SAD-u, očekuje plaća. To je mentalitet koji se i nama polako nameće, zajedno s pričama o "stručnjacima koji kod nas nisu adekvatno plaćeni" i kojima se takve ljude potiče na iseljavanja. Svatko će se složiti s tvrdnjom da rad treba biti plaćen, ali što je onda sa svim onim radom koji ljudi svakodnevno obavljaju, a koji nije plaćen? I za koji, čak i da ga netko odluči plaćati, nema tog novca kojim bi se mogao platiti? Što je s radom i trudom majke? Novac, kao jednostavno sredstvo razmjene dobara i usluga, ima svoju vrijednost, ali daleko je od "mjere svih stvari". Ljudskost, solidarnost, ulaganje sebe i svoga truda i rada bez obveznog očekivanja uzvratne novčane naknade ono je što uistinu pokreće i drži društvo. Služimo jedni drugima, a ne novcu. Većina problema modernoga svijeta proizlazi iz toga što tu jednostavnu istinu stalno zaboravljamo.

    A ne bismo smjeli. Jer najbliži primjer tog jednostavnog, predanog služenja bez ikakve novčane naknade svatko od nas može vidjeti upravo u vlastitim roditeljima.