Nezamjenjivost Majke i majki


Jedna od četiriju marijanskih dogmi jest i bogomajčinstvo, odnosno da je Marija Majka Božja. Ona, kao najizvrsnija majka koja je kročila ovom zemljom, trebala bi biti i istinski uzor svakoj našoj majci, ali i svima drugima da se na način kako je potrebno štovati Gospu, ophode i prema svim onim koje život donose.

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Može se čuti kako majka može zamijeniti svakoga, a majku nitko – i tu ima istine jer samo je majkama Bog podario milost da njegovom voljom život donose na zemlju. Majke kao da „obitavaju“ u samom Srcu Isusovu i On ih sam pomno bira, da svatko „dobije“ za njega najbolju. Istina, može se s druge strane čuti kako neka od njih „i nije trebala biti majkom“ jer svoje majčinstvo ne živi onako kako primjerom uči Djevica Marija, ali što prije ukrotimo takav naš osuđujući poriv, prije ćemo sebi dopustiti (današnji) „luksuz“ razumijevanja, odnosno ljubav kojoj nas uči upravo Djevičin Sin.

Osoba i M/majka
S mišlju na Mariju Majku nekako prvo dolazi toplina. I zaista, to je ona jedna od osobina „pravih“ majki – toplina kojoj nije moguće odoljeti, toplina koja topi led kojim su djeca (pre)često optočena.

Taj se „led“ može naslutiti i u Isusovu odgovoru na svadbi u Kani Galilejskoj kada odvraća Gospi: „Ženo, što ja imam s tobom?“ (Iv 2,4). Međutim, opet je sinovski uslišao njezinu molbu – sročenu u brižne riječi: „Vina nemaju…“

Kada o njoj govorimo, možemo se zapitati i svi mi – kakva je naša ljubav prema našim majkama koje su s nama ili već s Ocem Nebeskim?! Dodjeljujemo li im zaista – i osobno i kao društvo – ulogu i značaj koji zaslužuju kao nasljednice Majke divne?!

Koliko je svatko od nas, ponaosob, nerijetko uputio oštru riječ nježnosti ovoga svijeta, malo posjećivao i provodio vrijeme, malo grlio, malo ljubio, malo za ruku držao one koje su nas othranile i učile prve riječi, prve korake, čija je duša baš kao i Gospina – „… a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ (Lk 2,35) – toliko puta mačem probodena zarad nas i naše braće. Jer majka je to, voli i kad ni najmanje to nije zasluženo, prašta neoprostivo – u sekundi i bez kalkuliranja; žrtvuje sve za svoju djecu i kao lavica se bori za njih.

Nadalje, one su, poput Marije, vjerna sjena i pratiteljica od rođenja do smrti – svoje ili svoga djeteta – što je pak posebna razarajuća bol, baš poput one o kojoj je slikovito govorio starac Šimun (usp. Lk 2,34-35). I zaista, roditelji, u ovom slučaju majke – smrt djeteta opisuju kao posebnu razinu tuge i bola u kojoj samo i jedino Bog i vjera pomažu.

No, nije ni djeci lako ukopati roditelje, neovisno učinili to u njihovim poznim ili mlađim godinama. Roditelj uvijek ostaje roditelj i svi bismo htjeli da žive što dulje. Dakako, zbog same milosti koju joj je Bog dao – donositi djecu na svijet, gubitak majke je također neka posebna dimenzija bola i tuge, ne umanjujući pri tome žalovanje, tugu, bol i povezanost s ocem.

Kada ode majka, ode i ona toplina koja nas je tijekom svih godišnjih doba našega života grijala – nevažno je li vani puše, pada i ledi ili „peče zvizdan“ bez dugog razdoblja kiše. Ta toplina ne smeta ni na +40. Niti guši. To je toplina koja liječi i sastavlja sve ono napuklo u nama. Na kraju, toplina je to koju pamtimo i kad se s beživotnim ovozemaljskim tijelom opraštamo s majkom prelistavajući u glavi stranice života po kojima je ona pisala zlatnim slovima i mirisom ruže.

Ispraćajući majku, mašemo joj s nadom u život vječni koga baštini Onaj kojemu je i ona otišla. Iako odlazi – majka dušom voli.

Društvo i M/majka
One majke koje su još uvijek na zemlji, njih društvo „razvlači“ tamo i ovamo, u smjerove koji kažu: nije majka, nego roditelj A ili B (vjerojatno ovisno o raspoloženju donositelja takvih ideja); nije majka, nego surogat majka; nije majka, nego donatorica jajnih stanica; nije majka, nego – nastavite niz…

Čini se – imajući ovo u vidu, kako smo u svijetu današnjice izgubili kompas, a siguran kompas, putokaz, smjerokaz, svjetionik, svjetlo na kraju tunela bila nam je i ostala Majka ljubezna.

Bez Nje društvo donosi bezbožne zakone; bez nje život u stomaku i izvan njega nema jednaku vrijednost te je tako jedan sveden na stvar izbora, a drugi se stavlja na božanski pijedestal. A život je jedan, neovisno u kojoj fazi bio: tek začet u utrobi ili u terminalnom stadiju bolesti.

Bez Nje moral se srozava na negativne etaže, da ne kažemo na krugove pakla kako ih je Dante opisao…

Bez Nje je naš glavni grijeh gubitak osjećaja za grijeh.

Zašto se sve to događa? Zato što se nerijetko žena svodi ili na stroj za rađanje ili na onu koja u majčinstvu ne vidi nikakvu Božju milost. Krajnosti su to nepomirljive koje rezultiraju kaosom koji je uzeo maha na zemlji, a posebno su mu gorivo kojekakvi fundamentalni, da ne kažemo zaostali, tumači „vjere“, aktivisti duginih boja koji otporu pružaju otpor jer važno je samo kontra ići i protiviti se svemu što poglavito ima vjerski predznak.

Na kraju, ukoliko želimo znati koliko je razvijena neka civilizacija, u ovome slučaju društvo – dovoljno je samo vidjeti njihov stav prema ženama, poimanje njihove uloge i značaja, što se posebno odnosi na majke. Gdje M/majka nije prva poslije Boga, tu nema svjetla, a samim tim ni napretka.

Od bogomajčinstva sve polazi

Kada govorimo o biblijskom pojmu žene, on obuhvaća – kako to pojašnjava Kompendij katoličke pneumatologije, mariologije i eshatologije dr. Nike Ikića – sve crte ženstvenosti kao: djevice, zaručnice, sestre, prijateljice, dok Knjiga Postanka posebno naglašava majčinstvo. Stoga na Evu u Starom zavjetu ne treba gledati kao na privatnu osobu, nego na onu koja uosobljuje život, koja znači život – ona je majka života. Jednako tako, kada joj Biblija pripisuje pristajanje na grijeh, ne izriče kako je žena gora od muškarca, nego jednostavno da je „život“ grijehom ugrožen, poražen i zanijekan. I upravo ovakvo shvaćanje je ključno jer Evu se danas (ali i oduvijek) promatra upravo suprotno – „ona je kriva“, ona je grješna.

S druge strane, u Novom zavjetu – Nova Eva pristaje na život i uz život. Tako se među prvim istinama mariologije izričito uči kako je Marija Majka Božja, pa bogomajčinstvo neki žele razumjeti kao temeljno načelo kompletne mariologije jer se iz njega dedukcijom izvode sve ostale dogme i istine o Gospi.

Biblijski nikada nije bilo sporno da je Marija Isusova majka – što Novi zavjet potvrđuje na nekoliko mjesta. I treba posebno podcrtati kako ona nije majka božanstva, nego utjelovljena Božjeg Sina, kako je definirano na Efeškom saboru 431.