Piše: Tina Matić

Tekst putem kojeg pape dijele nešto što smatraju važnim za dobrobit ljudi – enciklika, ima najveću snagu i obvezujući karakter. Sam naziv potječe od grčke riječi enkyklos što znači „ići u krug“ i oslikava upravo karakter te poruke – poruke koja „kruži“ po svijetu i prenosi bitnu poruku.

Život Crkve – iz Euharistije

Ecclesia de Eucharistia ili u prijevodu „..“ je posljednja po redu od 14 enciklika Sv. pape Ivana Pavla II. Pisana je  na latinskom jeziku i objavljena 17. travnja 2003. na Veliki četvrtak, dvadeset i pete godine njegova Pontifikata.  

Upućena je biskupima, svećenicima, đakonima, svim osobama posvećenoga života i svim vjernicima laicima.

Osim uvoda i zaključka, ovaj dokument posjeduje šest poglavlja: Tajna vjere, Euharistija izgrađuje Crkvu, Euharistija i crkveno zajedništvo, Doličnost euharistijskog slavlja i U školi Marije, „euharistijske“ žene.

Već u uvodu autor naglašava kako Crkva crpi život iz Euharistije i kako je to sažetak središnjeg otajstva Crkve. Prisjetio je se i velikog jubileja 2000. kada je svetu misu slavio u Canekulumu u Jeruzalemu, tamo gdje je presveti Sakrament i ustanovljen. Tome je dodao kako se i nakon 2 000 godina i dalje ostvaruju prvotne slike Crkve.

Govoreći o Vazmenom trodnevlju na kojem je zasnovana Euharistija i od čega dolazi misao velike zahvale i divljenja, kazao je: „Crkva se rađa iz vazmenog otajstva. Upravo se stoga Euharistija, koja je na najizvrsniji način sakrament vazmenog otajstva, nalazi u središtu crkvenog života. To je jasno već iz prvih slika Crkve koje nam nude Djela apostolska.“

Osim toga podsjetio je kako je svakog Velikog četvrtka – na dan Euharistije i svećenstva, slao pismo svećenicima kojim ih je htio potaknuti na razmišljanje i zahvalu Gospodinu za dar svete mise. „Euharistija, spasenjska prisutnost Isusa u zajednici vjernika i njena duhovna hrana, nešto je najdragocjenije što je Crkva mogla imati u svome hodu kroz povijest. Time se objašnjava brižna pozornost koju je ona oduvijek posvećivala euharistijskom Otajstvu, pozornost koja na značajan način proizlazi iz djela Koncila i vrhovnih svećenika“, kazao je Sveti Otac.

Gospodinov dar

U daljnjem teksu Papa je istaknuo kako Euharistija u sebi donosi neizbrisivo upisan događaj Gospodinove muke i smrti te kako je taj dar Crkva primila kao najizvrsniji. Iz tog dara svaki vjernik može crpiti  plodoove. „Crkva trajno crpi svoj život iz otkupiteljske žrtve kojoj pristupa ne samo po vjernu prisjećanju, nego i u stvarnom kontaktu budući da se ova žrtva uvijek iznova uprisutnjuje, sakramentalno se ovjekovječujući, u svakoj zajednici koja je prinosi po rukama posvećenog službenika“ rekao je Sveti papa Ivan Pavao II. i dodao kako na taj način Euharistija današnjim ljudima priopćava pomirenje koje je Krist jednom zauvijek postigao za ljude svih vremena.

U dokumentu je napisano i kako se ucjepljenje u Krista ostvareno po krštenju učvršćuje sudjelovanjem na euharistijskoj žrtvi i nadasve potpunim sudjelovanjem u sakramentalnoj pričesti.

Autor navodi i kako se dar Krista i njegova Duha koje primamo u euharistijskom zajedništvu, preobilnom puninom ispunjaju čežnje za bratskim jedinstvom koje se nastanjuju u ljudskom srcu.

„ Ako, kako sam rekao, Euharistija izgrađuje Crkvu, a Crkva čini Euharistiju, slijedi da među njima postoji najuža povezanost i to tolika da na euharistijsko Otajstvo možemo primijeniti ono što kažemo o Crkvi koju, prema Nicejsko-carigradskom vjerovanju, ispovijedamo kao 'jednu, svetu, katoličku i apostolsku'. Jedna i katolička je i Euharistija. Ona je također i sveta, štoviše, ona je Presveti Sakrament“, objasnio je Papa govoreći o njenom apostolicitetu.  

Zajedništvo u Euharistiji

U nastavku je Sveti Otac protumačio kako se Euharistija predstavlja kao vrhunac svih Sakramenata u dovođenju do zajedništva s Bogom te kako se ono osim toga ostvaruje životom prema krepostima vjere, ufanja i ljubavi. Ipak, da bi se pristupilo tom zajedništvu, Papa napominje kako čovjek svjestan svoga grijeha prije pričesti treba pristupiti sakramentu Pomirenja.

Sv. papa Ivan Pavao II. objasnio je kako je čuvanje i promicanje crkvenog zajedništva zadaća svakog vjernika i pastira Crkve. Kazao je kako je i učenicima bilo naređeno da pripreme „veliku dovoranu“ za večeru, tako se ni Crkva ne boji „rasipništva“ koristeći ono najbolje što ima kako bi izrazila divljenje i klanjanje pred darom Euharistije u kontekstu dostojnom tako velikog Otajstva.

U enciklici je navedeno kako je Euharistija oblikovavši Crkvu i duhovnost, snažno utjecala i na kulturu, osobito umjetnost.

„ Ako želimo otkriti sve bogatstvo intimnog odnosa koji veže Crkvu i Euharistiju, ne možemo zaboraviti Mariju, Majku i uzor Crkve. U apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae, ukazujući na Presvetu Djevicu kao Učiteljicu u promatranju Kristova lica, među otajstva svjetla uključio sam i ustanovu Euharistije. Doista, Marija nas može voditi prema ovom Presvetom Sakramentu jer s njime ima odnos“, kazao je Sveti Otac ne izostavljavši ulogu Djevice Marije – Majke Crkve.

U zaključku je Papa naveo kako svako zauzimanje za svetost, svako djelo usmjereno na ostvarenje poslanja Crkve, svako izvršenje pastoralnih planova mora nužnu snagu crpstiiz euharistijskog Otajstva te se prema njemu umjeriti kao prema svom vrhuncu. Kazao jekako u Euhaeistiji vjernici imaju Isusa, njegovu otkupiteljsku žrtvu, njegovo uskrsnuće, dar Duha Svetog, klanjanje, poslušnost i ljubav prema Ocu.

„Silni Bože, što nam jesti
na zemaljskoj daješ cesti:
daj nam gore s tobom sjesti,
među svece ti nas smjesti
u nebu kod stola svog“, stihovi su Sv. Tome Akvinskog kojima je Sveti Otac završio encikliku Ecclesia de Eucharistia.