Obitelj na dlanu

Obitelj je temelj te životne sreće


Tijelo čovjeka možda bi se i moglo održati koliko-toliko zdravim 120 godina, um također, ali životna sreća ono je što nam život čini zaista poželjnim i ispunjenim.

Piše: Danijela Blažeka

Obitelj je temelj te životne sreće – a nju se danas svim silama uništava. Sve češće čujem kako je netko, poznat mi ili nepoznat, umro u dobi u kojoj čovjek još uvijek ne očekuje tako nešto. Ljudi od 30, 40, 50, 60 godina... prečesto je riječ o karcinomu, ali i iznenadnoj smrti od bilo čega drugog. Unatoč uznapredovanoj medicini, ljudi umiru premladi. Reći će netko da se prosječna duljina ljudskog života povećala, i to i jest tako, ali velik dio tog povećanja dolazi od smanjene smrtnosti djece koja je nekoć bila vrlo visoka – a ta su djeca također računata u onaj prosjek.

Stara korenika

Moja prabaka doživjela je 94 godine i nije jedina takva za koju znam. Za nas, generacije rođene u drugoj polovici prošlog stoljeća, pitanje je hoćemo li doživjeti tu visoku dob. „Stara korenika!“, kažu ljudi. I time misle na te žilave pripadnike starijih generacija koji su često lucidni i pokretni i u vrlo visokoj životnoj dobi, i za koje se „zna“ da „nikad nisu išli kod doktora“. Mediji svako malo napišu članak o nekomu od tih stogodišnjaka i onda se uvijek pitaju „koja je tajna njihova duga života“. Nekomu je to čašica rakije svakoga dana, drugomu nešto drugo ili treće. No naš pristup svakome od njih isti je: Divljenje, poštovanje, pomalo i zavist. Doživjeti tolike godine uspjeh je. I znanstvenici se svako malo javljaju s temom produljenja ljudskog života, pa se govori kako bi neke buduće generacije mogle normalno doživjeti i 120 godina. Dug život, naravno ne u bolovima i nepokretnosti, nego lucidnosti i još uvijek kakvoj-takvoj pokretnosti: Tko to ne bi za sebe poželio?

„Pravo“ na smrt

Tim strašnije je zazvučala vijest od prije dva mjeseca kad je čovjek od 104 godine, bez bolova, lucidan i još uvijek pokretan, čovjek koji nije bolovao ni od kakve teže bolesti (osim običnih staračkih tegoba), inače ugledan znanstvenik, javno izjavio kako ne želi više živjeti i da mu je žao što je doživio tako visoku dob. Rekao je da je umoran od života, tužan i da bi svaka osoba starija od srednje dobi trebala imati neupitno pravo prekinuti svoj život. Početkom svibnja otputovao je iz Australije u kojoj je živio u Švicarsku i 10. svibnja umro u postupku „potpomognutog samoubojstva“ koji je u Švicarskoj legalan. Njegovu eutanaziju mediji su dirnuto i oduševljeno dočekali, kao čin dostojanstva i racionalne, svjesne odluke jednog velikog čovjeka, te je pretvorili u jaku reklamu za taj čin.

Životna sreća

U današnje doba malo me što još može začuditi, ali nije mi jasno kako s jedne strane moderni svijet veliča produljenje ljudskog života (uz održanje fizičke kvalitete tog života) i nada se da će iduće generacije živjeti i po 120 godina – a s druge nitko uopće ne razmatra pitanje kvalitete (ne fizičke!) života ljudi. Tijelo čovjeka možda bi se i moglo održati koliko-toliko zdravim 120 godina, um također, ali životna sreća ono je što nam život čini zaista poželjnim i ispunjenim. Obitelj je temelj te životne sreće – a nju se danas svim silama uništava. Rezultat toga kod mnogih je ljudi depresija. Živjeti u depresiji i lošim (uništenim) obiteljskim odnosima 120 godina zaista je strašno i malo tko bi to poželio. A baš takva situacija nalazila se iza slike „dostojanstvene smrti velikog čovjeka“ koji je početkom svibnja svjesno prekinuo svoj život.

Bez smisla u životu

Doznala sam tako iz jednog šturog teksta da je iza sebe imao tri braka. Ni jedno od njegovo četvero djece i petnaestero unučadi nije ga otpratilo u Švicarsku. Već i ranije pokušao se ubiti, a tomu je prethodio događaj kad je pao u svome domu i dva dana ležao jer se nije mogao sam ustati prije nego što su ga našli. Dva dana je trebalo da ga, dakle, netko potraži i provjeri što je s njime – gdje su mu bila djeca, gdje unučad? Tri braka... a na kraju sam i „bez smisla u životu“... Njegov primjer žalostan je i istovremeno najbolji pokazatelj kako nije sreća u pukom produljenju fizičkog života, već u onomu što je danas teško narušeno i kod mnogih uništeno: U kvaliteti obitelji. Da je taj čovjek imao djecu koja bi mu s ljubavlju dolazila, unuke koji bi ga obilazili, praunuke koji bi mu dolazili sa svojim malim, a za članove obitelji uvijek velikim vijestima i radostima, nikad mu eutanazija ne bi pala na pamet. Ali dug život bez obiteljske topline mrcvarenje je. No o tome nam nitko u onim medijima koji potiču nemoralan život, razvode, pobačaje i „slobodu“, ni riječi neće reći. Poticat će ljude na takvo ponašanje, a kad dođu posljedice na naplatu ponudit će im antidepresive kao rješenje – a vrlo skoro i „neupitno pravo na samoubojstvo za sve ljude srednje i starije dobi“ kao neku veliku dobrobit modernoga svijeta. A nitko neće reći da je upravo to legalizirano (samo)ubojstvo najveći dokaz poraza koncepta načina života koji nam se već dugo nudi kao moderan i napredan – dokaz koliko je on negativan i razoran za čovjeka.

Obitelj daje smisao životu

Danas-sutra medicina će nam možda omogućiti da živimo 120 godina. Ali ne daju smisao životu godine koje prolaze i koje mu se nadodaju, nego dobro kojim smo ga ispunili i dobri ljudi koji nas vole, koje mi volimo i kojima smo se okružili. Obitelj je ta koja daje smisao životu. Uzalud pozicije, uzalud visoki naslovi, uzalud očuvano zdravlje i mogućnost da se doživi visoka dob za one koji to nemaju.