Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Početkom lipnja u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu predstavljena je knjiga mons. Jurja Batelje, postulatora za proglašenje svetim Bl. Alojzija Stepinca: Uloga Blaženog Alojzija Stepinca u zbrinjavanju ratne siročadi i njihovo liječenje u zagrebačkim bolnicama od 1. lipnja 1942. do 1. kolovoza 1943. Tom je prigodom jedna od promotorica, prof. dr. Vlatka Vukelić predstavljajući historiografski okvir knjige, upozorila kako suvremena historiografija do danas nije dala adekvatan odgovor na negativnu i stigmatizirajuću kampanju koja se protiv institucija hrvatske države, Katoličke Crkve u Hrvatskoj, samog blaženog kardinala Stepinca i hrvatskog naroda vodi već 80 godina.

Gerasimov pamflet

Uz to, prof. Vukelić citirala je rečenicu biskupa sisačkog Vlade Košića: „U rukama vam je dragocjena knjiga koja prvi put dokumentirano donosi kako je Katolička Crkva, pod vodstvom zagrebačkog nadbiskupa Bl. Alojzija Stepinca, imala odlučujuću ulogu u zbrinjavanju djece-ratne siročadi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.“ Također, ta zagrebačka profesorica drži kako ta biskupova rečenica zapravo izvrsno sažima cijelu knjigu. No i podsjeća na silnu propagandu – za koju službeni Beograd nije žalio novaca – a na koju, evo sve do sada, nije bilo pravoga odgovora, makar kada je riječ o slučaju rečene djece ratnih stradalnika.

Slijedom čega treba podsjetiti kako je 15. svibnja 2021. na mrežnim stranicama Gornjokarlovačke eparhije objavljena Molba Svetom Arhijerejskom Sinodu da se Komisiji Svetog arhijerejskog sabora za kanonizaciju novih svetih dostavi prijedlog „da se uvrsti praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih koji bi ušli u Heortologion i Kalendar svetih“.  Iz pak priopćenja Svetog arhijerejskog sabora Srpske Pravoslavne Crkve od 23. svibnja 2022. bjelodano je kako su na svome redovitom zasjedanju, održanom u Srijemskim Karlovcima i u Beogradu od 15. do 21. svibnja prošle godine, saborski oci pribrojili svetcima, među ostalima, i „svetu djecu mučenike, jastrebarske i sisačke“, s nadnevkom spomena 13. srpnja/26. kolovoza.

Cijeli je taj slučaj, u biti, nemalo neprijatno iznenadio biskupe Zagrebačke metropolije te su 25. srpnja 2022. poslali otvoreno pismo patrijarhu Srpske Pravoslavne Crkve Porfiriju o neistinama glede djece u ratnim prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku, referirajući se prije svega na Molbu gornjokarlovačkog gospodina Gerasima kao korijen ove patvorine. Taj episkop, naime, piše kako je „logor bio pod upravom časnih sestara kongregacije Svetoga Vinka Paulskog“ te je time, upozorili su zagrebački biskupi, izravno odgovornost za umiranje (jasno okvalificirano kao usmrćivanje) djece pripisano redovnicama.

Proročko upozorenje nadbiskupa Kuharića

Pritom se Gerasim poziva na svjedočanstva i povijesne činjenice ne navodeći (niti) naznake na koje se dokumente, znanstvene radove povjesničara misli, a koji navodno potkrjepljuju tvrdnju kako su djeca stradala samo zato što su pravoslavne vjere. Na 40-ak mjesta se, međutim, klevetnički spominju časne sestre te na nekoliko mjesta u popratnim materijalima spomenut je i nadbiskup Stepinac, i to s tendencioznim opisima i tumačenjima, kao da je i on bio sudionikom nekih zlodjela koja su, navodno, počinjena u tim prihvatilištima.

Vrijedi stoga podsjetiti, kao što su to zagrebački biskupi i učinili, kako je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić (još) 27. rujna 1975. opovrgnuo ove klevete upozorivši na činjenicu kako nakon rata nijedna časna sestra nije pozvana na sud, niti i je suđeno zbog svoga djelovanja. Također, neke od sestara su u vrijeme ovoga nadbiskupova istupa još bile žive i primale mirovinu za svoj rad s djecom. Od, dakle, komunističkih vlasti. No, Kuharićeve riječi, kako je 12. listopada ’75. izvijestio Glas Koncila, izrečene u tome kontekstu, pokazale su se – nažalost! – proročkima.

„U Jastrebarskom se kani trajno okupljati u budućnosti mladež iz svih republika. Svake godine imala bi se ponavljati ista priča o zločinima časnih sestara (…) Svake godine nove i nove generacije mladih morale bi biti otrovane mržnjom na tom grobu. Pitamo se: prema kome? Prema časnim sestrama. Ali ne samo prema njima! Ta mržnja bi se iz tih mladih srdaca nužno širila i na Katoličku Crkvu! (…) Mi gledamo opasnost da bi se takvim tvrdnjama mogla u mladim dušama raspaljivati i nacionalna mržnja (…) Ovo nisam rekao zato da bilo prema kome probudim bilo kakvu mržnju. Mržnja je prokletstvo, nju treba gasiti. Rekao sam to zato da se takve klevete više ne bi ponavljale i da bi tako bilo manje mržnje, više istine, više pravednosti i više ljubavi“, potaknuo je zagrebački nadbiskup, a zagrebački biskupi podsjetili Porfirija.

Antihrvatski i antikatolički naboj

Međutim, stigmatizirajuća kampanja protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj, od vremena Kuharićeva upozorenja,  proširila se svom žestinom na samog Bl. Stepinca, državu Hrvatsku i hrvatski narod te se vodi, evo, već 80 godina. A rukopis aktualnog nerijetko je isti kao i onoga komunističkog – Beograda. Uz to, Vučićeva vlada nije žalila navodno nekoliko milijuna eura kako bi snimila propagandistički uradak Dara iz Jasenovca i po svijetu tu opasnu manipulaciju promovirala kao srbijanskoga kandidata za Oscara. Taj je film(ić) doživio pravi (umjetnički) fijasko. Raskrinkan je, od ozbiljne filmske kritike, njegov neskriveni antihrvatski i antikatolički naboj.

Ali, Vučić je ionako otpočetka tvrdio kako se Dara snima za domaću uporabu, prije svega da ga gledaju djeca u školama. Uistinu je, ponovimo još jedanput, kardinal Kuharić bio – dalekovid. Kako bilo, dojam je kako je ta najcrnja srpska propaganda inspirirala prvo Gerasima, a onda i Sveti arhijerejski sabor SPC-a – i eto učas novih svetaca… i šlagvorta da se s najslužbenijih mjesta tamo daleko Bl. Alojzija paušalno naziva jedino i samo – ustaškim vikarom.

Priznati se, nažalost, mora kako im se trud isplatio. Jer, kako je to na promociji Bateljine knjige primijetio novinar i publicist Igor Vukić i pored svih dostupnih dokumenata, svih arhiva, čak i svjedočenja ljudi koji su bili živi u to vrijeme: ponovno se – čak i u Hrvatskoj?! – govori kako su jedino Hrvati u Drugom svjetskom ratu imali logore za djecu. Puno teže od ove laži u javnost se probija istina kako je nadbiskup Stepinac činio sve što je bilo u njegovoj moći u spašavanju i zbrinjavanju djece.

Što je zapravo radio nadbiskup zagrebački

Donio je konkretno odluke da se djeca smjeste u ženske samostane, a u 34 doma ili prihvatilišta redovnice su zbrinjavale djecu te (još) u 14 zagrebačkih bolnica, klinika i dispanzera. Tisuću puta – u ovih 80 godina – ponovljena srpska laž postala je istina. Stoga, za pravu istinu nikad nije kasno, Uloga Blaženog Alojzija Stepinca u zbrinjavanju ratne siročadi i njihovo liječenje u zagrebačkim bolnicama od 1. lipnja 1942. do 1. kolovoza 1943. zato i jest iznimno važna knjiga.

Baš kao uostalom i  netom iz tiska izišla knjiga mr. vlč. Bojana Ivešića Nastanak i uporaba vatikanske verzije 'navodnog Stepinčeva pisma' iz 1943. sa referencijalnim dokumentima (Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, 2023.).

I kao što je na zagrebačkom predstavljanju prof. Vukelić upozorila na negativnu i stigmatizirajuću kampanju koja se protiv institucija hrvatske države, Katoličke Crkve u Hrvatskoj, samog Blaženog kardinala Stepinca i hrvatskog naroda vodi već 80 godina, tako je i dr. Stipe Kljajić u recenziji Ivešićeve knjige skrenuo pozornost na činjenicu da „danas Srpska Pravoslavna Crkva još uvijek preuzima doslovce iste teze i argumente ove propagande i literature od propalog komunističkog režima u odnosu prema Stepincu i Katoličkoj Crkvi“.

Usprkos čak i tomu što je ova prijevara sa „Stepinčevim pismom“ raskrinkana i ranije, primjerice u knjizi biskupa Ratka Perića Nada koja ne postiđuje, Ivešićev je rad nedvojbeno aktualan (i) u trenutačnom političkom ozračju. Slijedom se čega možemo nadati kako su riječi nadbiskupa Dražena Kutleše na promociji knjige mons. Batelje: „Vjerujem da će i ovo djelo doprinijeti da se naš blaženik što prije proglasi svetim“ – znakovite.

Naime, stanovita rezerviranost pape Franje glede dovršetka kanonizacije Bl. Alojzija nastala je znatnim dijelom zbog agresivne srpske propagande (koja je kulminirala pismom patrijarha Irineja Rimskom biskupu) u koju su se združeno upregnuli službeni Beograd i SPC, a koju su promicali i srpski članovi Mješovite katoličko-pravoslavne komisije o Stepincu. Ta, kolokvijalno nazvana, Papina komisija sredinom srpnja 2017., nakon šest zajedničkih zasjedanja, okončala je s radom. Uz, zapravo očekivanu, konstataciju kako su u slučaju kardinala Stepinca tumačenja hrvatske i srpske strane ostala i dalje različita.

Vjera nadbiskupa Kutleše

U međuvremenu je, 2020., Sveti Otac otvorio Vatikanski apostolski arhiv, zajedno s još nekoliko arhiva Svete Stolice o pontifikatu Pija XII., slijedom čega su se znanstvenici mogli uvjeriti u to kako glede kanonizacije Bl. Alojzija nema ništa kompromitirajuće. Istodobno, srpska je strana očekivala suprotno. O tomu zorno svjedoči (i) Ivešićeva knjiga o patvorenom (Stepinčevu) pismu Vatikanu, o čijoj je deplasiranosti još 11. listopada ’46. svjedočio L'Osservatore Romano tvrdeći kako za njega, budući da je bilo bez impressuma i nadbiskupova potpisa, Državno tajništvo Svete Stolice nije pokazalo nikakav interes. Što su, jasno, komunistički egzekutori – baš kako i Irinej – ignorirali. Istina je sada, dakle, na stolu, više ju se ne može i ne smije ignorirati.

Slijedom čega se onda uistinu vjera nadbiskupa Kutleše, koji u dijelu javnosti slovi kao Franjin čovjek, kako će „naš Blaženik biti što prije proglašen svetim“, doima kao realnost. Više, naime, negoli – (samo) želja pastira koji je u svojem biskupskom geslu preuzeo Stepinčevo U tebe se, Gospodine, uzdam.