Piše: Dr Milenko Krešić, Katolički tjednik

Ni mjesec dana nakon što je ugledala svjetlo dana u Rimu, enciklika je prevedena na hrvatski i objavljena u Sarajevu u nakladi Akademije Regina Apostolorum (današnjeg Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije) i u Zagrebu u nakladi MOSK-a (Moderne socijalne kronike).

Pretpovijest enciklike

Počelo je u Rusiji Oktobarskom revolucijom u kojoj su Lenjinovi boljševici preuzeli vlast. Nova vlast je već 1918. izglasala novi ustav kojim je ozakonjena odvojenost Crkve od države. Utjecaj Crkve na javni život bio je potpuno zabranjen, uveden je civilni brak, zabranjeno poučavanje vjeronauka u školama, sva crkvena dobra proglašena su vlasništvom države. Provedba zakona bila je brutalna. Progonstvo Crkve koje je uslijedio najviše je pogodilo Pravoslavnu Crkvu, ali i Katoličku koja je u to vrijeme u Rusiji imala oko dva milijuna svojih članova, najviše Poljaka i Nijemaca.

Sveta Stolica je u početku nastojala raznim diplomatskim putovima izboriti se kod vlade Sovjetskog Saveza (naziv države od 1922.) za kakvo-takvo slobodo djelovanje i čak je bilo nekih naznaka da bi to moglo uspjeti, međutim, poslije izglasavanja novog ustava 1929. uvidjelo se da od toga nema ništa.

Novim ustavom dokinuta je nedjelja, dokinut je brak kao temeljna zajednica društvenog života, crkvene svečanosti zamijenjene su državnim, svećenstvo je bilo lišeno svih civilnih prava. Nastavilo se sa zatvaranjem crkava i progonstvom svećenstva, a u škole je uveden marksističko-ateistički sustav obrazovanja.

Nakon ovih događanja papa Pio XI. javno je progovorio o vjerskim progonstvima i ograničenju slobode Crkve u Sovjetskom Savezu. Ustav iz 1936. zagarantirao je slobodu vjere, ali isto tako i protuvjersku propagandu. Staljinove čistke koje su uslijedile pokazale su da su riječi ustava kad se govori o Crkvi samo mrtvo slovo na papiru. Samo u prvoj godini nakon izglasavanja ustava zatvoreno je 1 150 pravoslavnih bogomolja.  

Nedaće Crkve u Meksiku

U isto vrijeme kad su u Rusiji na vlast došli bolješevici u Meksiku je na vlast došla anticrkveno raspoložena vlada predsjednika Venustijana Carranze (1915. – 1920.). Ustavom 1917. u Meksiku su dokinute sve redovničke zajednice, sva dobra Crkve proglašena su državnim vlasništvom, vjerski obredi mogli su se obavljati samo u crkvi, svi strani svećenici su protjerani, a domaći su stavljeni pod oštri nadzor države. Ove odredbe osobito su se brutalno provodile u vrijeme predsjednika Eliasa Callesa (1924. – 1928.). Računa se da je kroz ovo vrijeme u Meksiku mučeničkom smrću stradalo oko 5 300 katolika među kojima su bili mnogi biskupi i svećenici. Nakon Callesova silaska s vlasti došlo je do blagog popuštanja u odnosu prema Crkvi, međutim 1931. doneseni su novi anticrkveni zakoni. Svi biskupi su trebali biti protjerani iz zemlje, sva sjemeništa zatvorena i sva crkvena imovina konfiscirana. U škole je uveden ateističko-marksistički sustav obrazovanja.

Ljevičari protiv Crkve u Španjolskoj

I u Španjolskoj, do tada katoličkoj zemlji „par excellence“, došlo je do promjena. Namjesto Monarhije 1931. došla je Republika. Anticrkveni ljevičari iskoristili su ovaj prevrat te su, osobito u velikim gradovima, napadali i palili crkve i samostane. Novi španjolski ustav, po uzoru na Francusku, proglasio je potpunu odvojenost Crkve od države i obustavio svaku materijalnu pomoć kleru i kultu. Crkvena imovina je proglašena vlasništvom nacije, redovnicima je bilo zabranjen svaki oblik poučavanja, a za crkvene aktivnosti izvan crkve (pa čak i sprovode) morala se tražiti dozvole državnih vlasti. Potom je bilo nekih naznaka da bi moglo doći do poboljšanja položaja Crkve u državi, međutim pobjeda ljevice na izborima 1936. i potom građanski rat koji je počeo u srpnju iste godine to su zaustavili. Odmah na početku rata u područjima koja su bila pod nadzorom komunista uništeno je više od 20 000 crkava i samostana, ubijeno je 11 biskupa, više od 7 000 svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca te brojni katolici laici.

Kao prvi „lijek“, odnosno sredstvo za suzbijanje komunizma Papa navodi potrebu obnove osobnog i javnog kršćanskog života u skladu s riječima iz Jakovljeve poslanice: „Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe“, (Jak 1,22)

Sve ovo gore navedeno te posebno strah od širenja komunizma na druge zemlje u kojima je veći imao dosta pristaša, osobito među radništvom, potaknuli su Papu da ovakvim jednim svečanim dokumentom kao što je enciklika (dokument obvezujućeg karaktera) ustane protiv „bezbožnog komunizma“.

Sadržaj enciklike

Enciklika, osim uvoda i zaključka u kojem je djelovanje Katoličke Crkve protiv komunizma stavljeno pod zaštitu Sv. Josipa koji je, kako Papa piše, sam pripadao „radničkoj klasi“, ima pet dijelova. U prvom dijelu koji je naslovljen Stajališta Crkve prema komunizmu napominje kako su i on i njegovi predšasnici na stolici rimskih biskupa već više puta upozoravali na opasnost komunizma i kao takvog ga osuđivali. Drugo i treće poglavlje: Nauka i plodovi komunizma te Svjetla nauka Crkve predstavljaju središnji dio enciklike u kojoj su iznesene zablude komunizma i katolički nauk o Bogu, čovjeku i društvu. Četvrto i peto poglavlje: Lijekovi i pomoćna sredstva i Službenici i pomoćnici u ovom društvenom djelu Crkve donosi što bi Crkva, odnosno katolici trebali činiti i kojim se sredstvima služiti kako bi se suzbilo širenje komunizma.

Što je bezbožno u komunizmu?

Naučavanje komunizma se u mnogim stvarima izravno suprotstavljalo naučavanju Crkve koja svoje principe temelji na božanskoj objavi (Svetom pismu i tradiciji). Za razliku od Katoličke Crkve koja jedinog Spasitelja vidi u Kristu te potpunu ostvarenost ljudskog života tek u vječnosti, komunizam je ljudima nudio zamamljivu i lažnu ideju „spasenja“, odnosno ostvarenja čovjeka već na ovom svijetu. Komunizam je nijekao postojanje Boga te je nastanak čovjeka pripisivao slučaju, odnosno bezosobnoj materiji. Za razliku od Crkve koja je naučavala prvenstvo čovjekovih osobnih prava koja mu je udijelio Stvoritelj nad zajedničkim, komunizam je naučavao da osobna ljudska prava trebaju biti podređena kolektivu, odnosno društvu. Prema učenju Crkve čovjek kao Božje stvorenje ima pravo na sredstva potrebita za život, na uzdržavanje, na privatno vlasništvo i uporabu vlasništva, dok je komunizam nijekao pravo na privatno vlasništvo. Osobito su se crkveni i komunistički nauk razilazili u pitanju braka i odgoja djece. Dok je Crkva naučavala da je brak božanskog podrijetla kao i pravo roditelja na odgoj djece, komunizam je naučavao da je brak „umjetna i civilna tvorevina“ te da pravo na odgoj djece nemaju roditelji nego društvo, odnosno država.

Komunizam nije „pao s neba“

Komunizam nije „pao s neba“ nego mu je put pripravljen od ranije, liberalizmom i laicizmom (sekularizmom). Papa piše da je širenju komunizma među radništvom gdje je ono i imalo najviše pristaša osobito doprinijela „liberalna ekonomija“ koja je vodila računa samo o profitu ne računajući na potrebe radnika. Enciklika posebno govori o njihovim duhovnim potrebama. Radnici su toliko izrabljivani (rad nedjeljom i blagdanima) da nisu imali vremena zadovoljiti svoje duhovne potrebe te su upali u moralnu i vjersku zapuštenost. Laicizam, u kojem je Crkva vidjela opasnost i na to upozoravala, promicao se kao nešto pozitivno. Širenju komunizma također doprinosi komunistička propaganda (Papa je naziva „đavolskom“) koja se vješto prilagođava potrebama različitih naroda, te šutnja svjetskog nekatoličkog tiska. Šutnju tiska Papa naziva urotom iza koje stoje one sile „koje već dugo nastoje oko rušenja kršćanskog socijalnog poretka“. Kako je moguće, pita se Papa, da je svjetski tisak koji „tako pohlepno daje publicitet i najmanjim dnevnim incidentima“ mogao „toliko vremena šutjeti o strahotama počinjenim u Rusiji, u Meksiku i u velikom dijelu Španjolske“?

„Lijekovi“ za suzbijanje komunizma  

Kao prvi „lijek“, odnosno sredstvo za suzbijanje komunizma Papa navodi potrebu obnove osobnog i javnog kršćanskog života u skladu s riječima iz Jakovljeve poslanice: „Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe“, (Jak 1,22). S dosljednim kršćanskim životom povezani su i drugi lijekovi kao što su djelotvorna kršćanska ljubav osobito prema siromašnima; pravda prema radnicima koji trebaju dobiti zasluženu i pravednu plaću; poboljšanje društvene pravde, odnosno briga za svakog člana društva. Ovim lijekovima Sveti Otac još dodaje proučavanje i širenje društvenog nauka Crkve osobito među radnicima te molitvu i pokoru jer „zlo, koje muči čovječanstvo“, misleći na komunizam, „neće moći biti pobijeđeno nego općom svetom vojnom molitve i pokore“.

Kao glavne radnike u ovom djelu suzbijanja komunizma Papa je vidio u svećenicima kojima je preporučio da budu blizu radnicima i siromašnima kako bi im navijestili radost Evanđelja i svojom skromnošću bili uzor pravog kršćanskog života. U pomoć svećenicima prizvao je različita kršćanska i katolička društva te same radnike koji su ostali vjerni Bogu i Crkvi da budu apostoli među svojim kolegama.

Aktualnost enciklike

Marksizam kao filozofski sustav i komunizam, odnosno socijalizam kao državni sustav, danas je skoro pa prošlost. Još se održava u nekim zemljama i ima pristaša u bivšim „komunističkim zemljama“, ali mu izgleda neminovno prijeti urušavanje. Međutim, ideje koje je naučavao, odnosno bolje rečeno onaj korijen iz kojeg je iznikao, a to su liberalizam i sekularizam (laicizam), i danas su živi i vrlo aktivni kroz razne filozofske, društvene i političke forme te je ova enciklika, osobito „lijekovi“ predloženi u njoj i danas aktualni. Da bi svijet bio bolji potrebno je osobno obraćenje svakoga od nas, potrebno je živjeti i širiti djelotvornu kršćansku ljubav, nastojati oko pravde kako one u radničkim pitanjima tako i one društvene te posebno posvetiti se molitvi i postu.

*tekst je izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku iz 2017. broj 11, str. 14 i 15