Iz vremena srednje škole ostala mi je u sjećanju jedna crtica sa sata Obrane i zaštite. (Za one mlađe koji to ne znaju, u bivšoj državi u školama su postojali predmeti kao što Marksizam te Obrana i zaštita.) Na satovima Obrane i zaštite učili smo o ustrojstvu oružanih snaga Jugoslavije, o raznim vrstama oružja, čak smo na streljani i pucali iz puške M48, učilo se također o raznim vrstama eksploziva, bojnih otrova te koješta drugo. Učili smo, recimo, kako napraviti bombu. Jedna od domaćih zadaća bila nam je odrediti gdje bismo u svome stanu postavili minu iznenađenja za slučaj da prijeti da nam neprijatelji osvoje grad i uđu u stan. Cilj je bio, naravno, da mina bude na takvom mjestu da pobije što više neprijateljske „žive sile“ (nikad mi nije bilo jasno zašto naš "drug" stalno koristi izraz „živa sila“ umjesto „ljudi“, ali pretpostavljam da je tako valjda bilo lakše govoriti o ubijanju ljudi). Ja sam svoju minu iznenađenja odlučila postaviti ispod zidnog sata. Em je na zgodnom mjestu u kuhinji, u ravnini glava, em kazaljke sata mogu poslužiti kao okidač bombe. Dobila sam peticu, naravno.

Mit o neprijatelju

S tih satova Obrane i zaštite ostao mi je u sjećanju jedan film koji nam je „drug“ pustio preko projektora. U tom filmu djecu se poučavalo kako naša zemlja ima mnoge neprijatelje, unutrašnje i vanjske, i kako smo dužni promatrati ljude oko sebe te, ako uočimo neko sumnjivo ponašanje, naletimo, recimo, na čovjeka koji dvogledom promatra neko vojno ili industrijsko postrojenje ili ga čak slika fotoaparatom, trebamo to odmah javiti miliciji. A ako nas ima više, možemo ga i sami zadržati do dolaska milicije. Također, u slučaju da imamo fotoaparat, mogli smo ga i slikati i tako olakšati miliciji da ga kasnije pronađe. Ali i inače, ako bismo čuli da netko nešto govori protiv socijalističkog poretka i Jugoslavije, protiv Tita, takvi ljudi bili su opasni i trebalo ih je prijaviti. U filmu su se prikazivale razne situacije neobičnog ponašanja koje smo trebali uočiti i prijaviti.

Sjećam se da sam usred gledanja tog filma najednom pomislila: „Čekaj malo, pa mene ovdje uče da prijavljujem ljude! Da budem cinkaroš, doušnik?!“ Do tog trena o onomu što smo učili na tim satovima razmišljala sam samo kao o još jednom nevažnom predmetu iz kojeg trebam imati što bolju ocjenu. No pri gledanju tog filma prvi put mi se uključio alarm za uzbunu.

Naime, sve knjige i stripovi koje sam čitala i koji su me na svoj način formirali i više od moje neposredne okoline, pa čak i oni partizanski filmovi i serije koje sam gledala, osuđivali su doušništvo, špijuniranje i izdaju kao nešto najniže i najnemoralnije što čovjek može napraviti. A mene su sada učili da hodam uokolo i tražim koga bih mogla prijaviti! Bio je to trenutak kojeg se i danas sjećam: Trenutak spoznaje o naravi režima koji nas je učio da budemo špijuni, cinkaroši, izdajice ljudi koji nas okružuju i koje smo dužni predati vlastima i progonu.

Kao u bivšem režimu

Nedavni događaj s vjeroučiteljem koji se nakon smrti generala Praljka u razredu zaista neprimjerenim, ali za taj potresni trenutak shvatljivim rječnikom obratio djeci, i kojeg je jedan od njegovih učenika snimio te potom snimku predao portalu poznatom po izrazitoj agresivnosti u obračunavanju sa svima čiji se stavovi 100% ne podudaraju s njihovima, neugodno me je podsjetio na onaj davni sat. Na tren kao da sam se vratila u 1980-e godine. Meni, djetetu odraslom u toj državi i režimu, bilo je ipak jasno da je doušništvo, cinkarenje ljudi iz svoje blizine za nešto što su rekli, čak i ako se ne slažem s time što su rekli, nešto vrlo, vrlo ružno. Kako je moguće da to nije jasno djetetu rođenom u slobodi, u demokraciji, u 21. stoljeću? Riječi tog vjeroučitelja jesu bile neprimjerene za djecu i školu, bez ikakve dvojbe, ali puno, puno gore i opasnije od tog ipak benignog izljeva frustracije i ogorčenja, ozračje je cinkanja najbližih, cinkanja učitelja i profesora, ozračje doušništva, snimanja i predaje vlastima nepoćudnih, koje se ponovno stvara. Postajemo li ponovno zemlja u kojoj ćemo svoje misli morati šaptati jedni drugima na uho ili ih držati za sebe, u kojoj ćemo se osvrtati iza leđa i sumnjičavo promatrati svakoga tko drži mobitel u ruci? Postajemo li ponovno zemlja u kojoj djeca prijavljuju miliciji roditelje koji su nešto nepoćudno rekli? Što će biti iduće? Hoće li možda za koju godinu naša djeca na satovima onog famoznog Građanskog odgoja, koji mediji koji potiču doušništvo svim silama guraju u nastavu, gledati opet neke filmove u kojima će ih država upozoravati na oblike sumnjivog ponašanja i neprimjerenih izjava te ih poticati da sve takve snime, slikaju i prijave mi... pardon: policiji? Dođe li do toga, mogu zamisliti kako iz naftalina vade onaj isti film koji sam ja '80-ih gledala na predmetu kojem je jedini smisao bila indoktrinacija i u njemu mijenjaju samo pojedine riječi: sve ostalo mirno mogu ostaviti isto.

 Iza tvoraca tog filma i onih koji su na sav glas pozdravili snimku koju je ono dijete napravilo u školi (i još ga prozvali „dijete hrabrost“!) isti je mentalni sklop. Po svemu sudeći, ima dosta onih iz moje generacije koji su pouke s tog sata dobro upili u sebe. I nisu ih zaboravili, nego ih prenose i vlastitoj djeci.

Meni su, međutim, i dalje jednako mučne.